Edita Majić: Bog je želio da od glumice postanem isposnica
Piše: Tina Premec
ZAGREB - Evo me gospodine, ti si me pozvao, bio je to dio vječnog zavjeta poznate splitske glumice Edite Majić u španjolskom gradiću Avili 21. listopada 2008., koja je tim činom postala Kristovom zaručnicom kao sestra Edita Marija od Križa i izabrala život u siromaštvu i potpunom odricanju kako ga nalaže najstroži red karmelićanki u Katoličkoj crkvi, koje nazivaju i “bosonogim karmelićankama”.
Bilo je to vjerojatno i zadnje pojavljivanje u javnosti i pred kamerama 39-godišnje Edite koju kolege i danas hvale zbog iznimnih glumačkih i glasovnih sposobnosti. U svakom slučaju prvo od njezina odlaska iz Hrvatske koju je napustila prije četiri i pol godine, za mnoge potpuno neočekivano i neobjašnjivo, i otišla kao novakinja u karmelićanski samostan Svetog Josipa u Avili, koji je početkom 17. stoljeća osnovala i u njemu živjela sveta Tereza Avilska. Redovnice i danas žive u tom mističnom zdanju bez grijanja opasanom visokim zidinama, isposnički baš kao i prije pet stoljeća, u potpunoj izolaciji, siromaštvu, postu i molitvi.
U samostanskim ćelijama nalazi se samo skromni ležaj od slamarice i mjesto za klečanje i pisanje. Nose odjeću od grube čoje koja teži više od sedam kilograma i koju nose sve dok se ne izdere. Na nogama za zimskih dana imaju samo lagane slamnate cipele bez čarapa te su praktički bosonoge, po čemu su i dobile ime. Iako samostan ima struju, rijetko je koriste, pa tako i kuhaju na ognju. Edita je prva strankinja koja je primljena u ovaj samostan od njegova osnutka u kojem sada živio 16 isposnica, a kojoj se pridružila još jedna Splićanka Mihaela.
Razgovor s Bogom
- Kako mi dan prolazi? Ispunjeno, moglo bi se reći, jako ispunjeno. Imamo isti raspored svaki dan. Ustajanje ujutro u 6.30 sati, u sedam je molitva, razgovor s Bogom pa do svete mise koja je u 8.30 ujutro. Nakon mise slijedi doručak, poslije doručka je rad, svaka sestra uđe u svoja zaduženja, a u 12.30 ponovno slijedi molitva i ispit savjesti.
Nakon toga je ručak, poslije ručka je pranje suđa i čišćenje, nakon toga možemo dobiti dozvolu za razgovor - objašnjava potpuno mirno Edita koju od vanjskog svijeta i sugovornika dijeli dvostruka rešetka s velikim šiljcima. Iza nje se čuje veseli kikot drugih isposnica, a i ona sama djeluje potpuno ozareno, poput kakvog djeteta. No iako izgleda sretno, javnosti su ipak i do danas nejasni motivi njezina odlaska u samostan.
- Da. Bilo je to nakon pet godina molitve. Molitvom sam upoznala Božju volju. U trenutku kada upoznaš Boga, kada shvatiš da Bog nije tamo nešto, neka sila, nego stvaran, da je Bog osoba, upoznaješ bolje samog sebe. Isus Krist je osoba, shvatiš i da je on neprestano s tobom i da te ljubi. Vjera je dar, to je zasluženi dar, ja je ni sa čim nisam zaslužila, nisam imala vjeru, darovana mi je. Prije nego mi je darovana vjera, živjela sam u zraku. Hvala mu za njegovu ljubav - odgovara Edita. Dok nastavlja svoju sljedeću misao kako “svatko u svojoj duši stvori prostor tišine u kojoj možeš čuti šapat ljubavi”, čuje se cvrkut ptica.
- Svi u životu prolazimo trenutke, reklo bi se, svjetla i sjene, međutim sve za rast duše je potrebno. Kada se stvari koje se događaju u našim životima čine naizgled teške, neshvatljive i zašto Bog dopušta neku patnju, neki trenutak muke, vjera je ta koja dolazi u pomoć tom trenutku. Bog je dobar otac koji se brine za nas i koji nas nikada, nikad ne ostavlja same. I ako je dopustio da nam se dogodi neki težak trenutak, to je nešto najbolje za nas, iako nam se to u tom trenutku ne čini. Ali Bog dopušta to za neko dobro - priča Edita.
Sreća istisnula tugu
- Molitva je, kaže sveti Augustin, čovjekova snaga, a Božja strast. Duh Sveti nas sam inspirira molitvom, molitva je naša želja da molimo za određene ljude ili nakanu. Ono što mene inspirira je molitva za crkvu za svećenike, za karmelićanke, za sve ljude, da svi budemo jedno, da budemo objedinjeni u Božjem srcu, obitelj, prijatelji. Domovina je isto tako Božji dar, Bog mi je darovao Hrvatsku, u nju me pozvao, u njoj me stvorio i nju nosim u srcu - bila je to poruka koju je Edita Marija od Križa uputila javnosti, a koja je prikazana u polusatnom HTV-ovu dokumentarnom filmu autorice Nade Šurjak i snimatelja Petra Granića, koji smo ljubaznošću HTV-a uspjeli vidjeti prije sinoćnjeg prikazivanja.
Film “Edita Marija od Križa” donosi i svjedočanstvo Editinih bivših kolega, svećenika koji su obilježili njezin daljnji put, pa i obitelji i njezina susreta s trogodišnjim nećakom Lukom, kojeg je do sada vidjela samo na slikama.
- Editin izbor mnogo je promijenio naš život.?Vidi se taj dar Božji. Vjernici smo i inače, a otkad je ona tu došla, događa se mnogo toga. I mnogo se više osjeća ta radost:?teško nam je što je otišla, naravno, samo je tu i sreća. Presretan sam radi toga - rekao je Editin brat Đani. - Editu je jednostavno Bog pozvao. Presretna sam zbog toga. Jer ovo danas i ova njezina sreća ne mogu se usporediti ni sa čime. A ja tu sreću dijelim, ja tu sreću osjećam, nisam žalosna, presretna sam zbog toga. Jer toliko je radosti ona unijela u naš život. Bog nam je poslao radost preko nje - ispričala je njezina mama Jadranka.
Prijateljica Mirna Bertol sada ju je vidjela prvi put od Editina oblačenja halje, što je bilo šest mjeseci nakon njezina ulaska u samostan.- Kada sam vidjela tu njezinu sreću, više nije bilo govora o njezinoj tuzi, o ničemu. Znala sam da je to mjesto gdje pripada. Nije mi palo na pamet više uopće pomisliti kako bi bilo da ona sad nije tamo, da izađe. Ja joj prva ne bih dala - rekla je Bertol u dokumentarcu. A stvaranje Edite Marije od Križa nije bilo ni najmanje lak posao. Naime, ekipa HTV-a jedina je novinarska ekipa u svijetu kojoj je bilo dopušteno snimati u tom, za javnost potpuno zatvorenom španjolskom samostanu.
Iza rešetaka sa šiljcima
- Samo je Bog dovoljan, uzrečica je utemljiteljice reda svete Tereze. Nama je očigledno pomogao i dopustio nam da približimo svijetu to mistično mjesto. Prije dvije godine kada smo otputovali u Avilu kako bismo napravili priču o Editi koju sam poznavala iz Splita, strašno sam se iznenadila što ne možemo ući, da su tako strogi propisi. I?njezino okruženje, obitelj i prijatelji, bili su potpuno zatvoreni prema nama. Zaplakala sam od muke, no nekako sam znala da ću se tu vratiti. I stvarno, ovaj smo put doputovali na njezin zavjet, u jednakoj neizvjesnosti, ozračje je bilo mnogo otvorenije - objašnjava Nada Šurjak.
Snimanje je počelo gotovo potajice, no kako su shvatili da HTV-ovci imaju pozitivne namjere, nisu im zabranili daljnji rad. Najneočekivanija je ipak bila dozvola za razgovor koja je uslijedila nakon polaganja vječnog zavjeta, kada se Edita, i dalje odijeljena debelim rešetkama, pozdravljala sa svojim najbližima.
- Rekla sam joj da bi je njezini prijatelji i javnost voljeli ponovno vidjeti. Sva razdragana rekla je kako ide pitati za dozvolu prioricu. U tom sam trenutku bila sigurna kako nema šanse jer priorica je ipak žena od 75 godina, no za 20 minuta vratila se jednako poletna i rekla da joj je razgovor odobren - priča Šurjak. Iskusnog snimatelja Petra Granića mjesto za razgovor, odijeljen debelim dvostrukim rešetkama s velikim šiljcima, kao i sam samostan, potpuno je šokirao. - Bio je to za mene potpuno neshvatljiv prizor. No iza tih groznih rešetaka, nalazi se jedan život koji nema veze s ovim jer one su pune sreće i gotovo dječje radosti - kaže.
Suze nakon razgovora
- Shvatila sam da Edita ovdje nije došla pobjeći od svijeta, nego da je osjetila poziv. I nekoliko godina prije odlaska u samostan moglo je se vidjeti kako svakog jutra i večeri odlazi u crkvu Svetog Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci. Nije se to u njoj prelomilo preko noći. Sada je izgledala puna svjetlosti, puna pozitivnih emocija, kao da je djelomice postala eteričnom. Nakon tog razgovora s njom ja sam se rasplakala, a kolega Granić nije mogao prozboriti - rekla je Nada Šurjak.
http://www.jutarnji.hr/nedjeljni_jutarnji/clanak/art-2009,2,15,,152193.jl
Bilo je to vjerojatno i zadnje pojavljivanje u javnosti i pred kamerama 39-godišnje Edite koju kolege i danas hvale zbog iznimnih glumačkih i glasovnih sposobnosti. U svakom slučaju prvo od njezina odlaska iz Hrvatske koju je napustila prije četiri i pol godine, za mnoge potpuno neočekivano i neobjašnjivo, i otišla kao novakinja u karmelićanski samostan Svetog Josipa u Avili, koji je početkom 17. stoljeća osnovala i u njemu živjela sveta Tereza Avilska. Redovnice i danas žive u tom mističnom zdanju bez grijanja opasanom visokim zidinama, isposnički baš kao i prije pet stoljeća, u potpunoj izolaciji, siromaštvu, postu i molitvi.
U samostanskim ćelijama nalazi se samo skromni ležaj od slamarice i mjesto za klečanje i pisanje. Nose odjeću od grube čoje koja teži više od sedam kilograma i koju nose sve dok se ne izdere. Na nogama za zimskih dana imaju samo lagane slamnate cipele bez čarapa te su praktički bosonoge, po čemu su i dobile ime. Iako samostan ima struju, rijetko je koriste, pa tako i kuhaju na ognju. Edita je prva strankinja koja je primljena u ovaj samostan od njegova osnutka u kojem sada živio 16 isposnica, a kojoj se pridružila još jedna Splićanka Mihaela.Razgovor s Bogom
| Edita Marija od Križa Prije četiri i pol godine splitska glumica Edita Majić otputovala je u španjolski grad Avilu i zatvorila se u najstroži karmelićanski samostan na svijetu. U potpunoj, većini nezamislivoj izolaciji, postala je Edita Marija od Križa. Kamere HTV-a uspjele su ući u samostan i snimiti njezin novi život |
Nakon toga je ručak, poslije ručka je pranje suđa i čišćenje, nakon toga možemo dobiti dozvolu za razgovor - objašnjava potpuno mirno Edita koju od vanjskog svijeta i sugovornika dijeli dvostruka rešetka s velikim šiljcima. Iza nje se čuje veseli kikot drugih isposnica, a i ona sama djeluje potpuno ozareno, poput kakvog djeteta. No iako izgleda sretno, javnosti su ipak i do danas nejasni motivi njezina odlaska u samostan.
- Da. Bilo je to nakon pet godina molitve. Molitvom sam upoznala Božju volju. U trenutku kada upoznaš Boga, kada shvatiš da Bog nije tamo nešto, neka sila, nego stvaran, da je Bog osoba, upoznaješ bolje samog sebe. Isus Krist je osoba, shvatiš i da je on neprestano s tobom i da te ljubi. Vjera je dar, to je zasluženi dar, ja je ni sa čim nisam zaslužila, nisam imala vjeru, darovana mi je. Prije nego mi je darovana vjera, živjela sam u zraku. Hvala mu za njegovu ljubav - odgovara Edita. Dok nastavlja svoju sljedeću misao kako “svatko u svojoj duši stvori prostor tišine u kojoj možeš čuti šapat ljubavi”, čuje se cvrkut ptica.
- Svi u životu prolazimo trenutke, reklo bi se, svjetla i sjene, međutim sve za rast duše je potrebno. Kada se stvari koje se događaju u našim životima čine naizgled teške, neshvatljive i zašto Bog dopušta neku patnju, neki trenutak muke, vjera je ta koja dolazi u pomoć tom trenutku. Bog je dobar otac koji se brine za nas i koji nas nikada, nikad ne ostavlja same. I ako je dopustio da nam se dogodi neki težak trenutak, to je nešto najbolje za nas, iako nam se to u tom trenutku ne čini. Ali Bog dopušta to za neko dobro - priča Edita. Sreća istisnula tugu
- Molitva je, kaže sveti Augustin, čovjekova snaga, a Božja strast. Duh Sveti nas sam inspirira molitvom, molitva je naša želja da molimo za određene ljude ili nakanu. Ono što mene inspirira je molitva za crkvu za svećenike, za karmelićanke, za sve ljude, da svi budemo jedno, da budemo objedinjeni u Božjem srcu, obitelj, prijatelji. Domovina je isto tako Božji dar, Bog mi je darovao Hrvatsku, u nju me pozvao, u njoj me stvorio i nju nosim u srcu - bila je to poruka koju je Edita Marija od Križa uputila javnosti, a koja je prikazana u polusatnom HTV-ovu dokumentarnom filmu autorice Nade Šurjak i snimatelja Petra Granića, koji smo ljubaznošću HTV-a uspjeli vidjeti prije sinoćnjeg prikazivanja.
Film “Edita Marija od Križa” donosi i svjedočanstvo Editinih bivših kolega, svećenika koji su obilježili njezin daljnji put, pa i obitelji i njezina susreta s trogodišnjim nećakom Lukom, kojeg je do sada vidjela samo na slikama.
- Editin izbor mnogo je promijenio naš život.?Vidi se taj dar Božji. Vjernici smo i inače, a otkad je ona tu došla, događa se mnogo toga. I mnogo se više osjeća ta radost:?teško nam je što je otišla, naravno, samo je tu i sreća. Presretan sam radi toga - rekao je Editin brat Đani. - Editu je jednostavno Bog pozvao. Presretna sam zbog toga. Jer ovo danas i ova njezina sreća ne mogu se usporediti ni sa čime. A ja tu sreću dijelim, ja tu sreću osjećam, nisam žalosna, presretna sam zbog toga. Jer toliko je radosti ona unijela u naš život. Bog nam je poslao radost preko nje - ispričala je njezina mama Jadranka.
Prijateljica Mirna Bertol sada ju je vidjela prvi put od Editina oblačenja halje, što je bilo šest mjeseci nakon njezina ulaska u samostan.- Kada sam vidjela tu njezinu sreću, više nije bilo govora o njezinoj tuzi, o ničemu. Znala sam da je to mjesto gdje pripada. Nije mi palo na pamet više uopće pomisliti kako bi bilo da ona sad nije tamo, da izađe. Ja joj prva ne bih dala - rekla je Bertol u dokumentarcu. A stvaranje Edite Marije od Križa nije bilo ni najmanje lak posao. Naime, ekipa HTV-a jedina je novinarska ekipa u svijetu kojoj je bilo dopušteno snimati u tom, za javnost potpuno zatvorenom španjolskom samostanu.
Iza rešetaka sa šiljcima
- Samo je Bog dovoljan, uzrečica je utemljiteljice reda svete Tereze. Nama je očigledno pomogao i dopustio nam da približimo svijetu to mistično mjesto. Prije dvije godine kada smo otputovali u Avilu kako bismo napravili priču o Editi koju sam poznavala iz Splita, strašno sam se iznenadila što ne možemo ući, da su tako strogi propisi. I?njezino okruženje, obitelj i prijatelji, bili su potpuno zatvoreni prema nama. Zaplakala sam od muke, no nekako sam znala da ću se tu vratiti. I stvarno, ovaj smo put doputovali na njezin zavjet, u jednakoj neizvjesnosti, ozračje je bilo mnogo otvorenije - objašnjava Nada Šurjak.
Snimanje je počelo gotovo potajice, no kako su shvatili da HTV-ovci imaju pozitivne namjere, nisu im zabranili daljnji rad. Najneočekivanija je ipak bila dozvola za razgovor koja je uslijedila nakon polaganja vječnog zavjeta, kada se Edita, i dalje odijeljena debelim rešetkama, pozdravljala sa svojim najbližima.
- Rekla sam joj da bi je njezini prijatelji i javnost voljeli ponovno vidjeti. Sva razdragana rekla je kako ide pitati za dozvolu prioricu. U tom sam trenutku bila sigurna kako nema šanse jer priorica je ipak žena od 75 godina, no za 20 minuta vratila se jednako poletna i rekla da joj je razgovor odobren - priča Šurjak. Iskusnog snimatelja Petra Granića mjesto za razgovor, odijeljen debelim dvostrukim rešetkama s velikim šiljcima, kao i sam samostan, potpuno je šokirao. - Bio je to za mene potpuno neshvatljiv prizor. No iza tih groznih rešetaka, nalazi se jedan život koji nema veze s ovim jer one su pune sreće i gotovo dječje radosti - kaže.
Suze nakon razgovora
- Shvatila sam da Edita ovdje nije došla pobjeći od svijeta, nego da je osjetila poziv. I nekoliko godina prije odlaska u samostan moglo je se vidjeti kako svakog jutra i večeri odlazi u crkvu Svetog Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci. Nije se to u njoj prelomilo preko noći. Sada je izgledala puna svjetlosti, puna pozitivnih emocija, kao da je djelomice postala eteričnom. Nakon tog razgovora s njom ja sam se rasplakala, a kolega Granić nije mogao prozboriti - rekla je Nada Šurjak.
| U kazalištu Gavella glumila je s Goranom Grgićem U HTV-ovu dokumentarcu “Edita Marija od Križa” o Editi Majić progovorili su i njezini bivši kolege.  - Edita je bila sasvim posebna, bila je otok za sebe i ne mogu se sjetiti da je i jednu ulogu napravila ispod sjajnog i neobičnog, baš kao ni da je i na jednu probu došla točno. Jedna fina pojava, fantastičan talent, u glazbenom smislu glas koje je ovo glumište rijetko imalo - izjavio je redatelj Krešimir Dolenčić. Njegov kolega Petar Selem okarakterizirao ju je vrlo dragom i srdačnom osobom.- Cijeli njezin daljnji put pokazuje da je Edita u sebi nosila svoj misterij, svoju tajnu koju nitko od nas koji smo s njom radili, prijateljevali nije mogao do kraja otkriti ni pročitati - rekao je?Selem. - Zadnja predstava koju smo tu, na sceni splitskog HNK imali, to je bilo strašno. Teško je uopće ispričati da čovjek ne bude patetičan jer su to strašne emocije. Bila je jako uzbuđena u tom trenutku, ali i profesionalac do kraja.?Svoju zadnju predstavu odigrala je s nekim uzbuđenjem, i tugom i radošću, što odlazi od nas, odlazi iz tog života, a odlazi u neki drugi život koji je za nju mnogo smisleniji. Međutim, eto, fali nam - rekla je Nenni Delmestre, redateljica predstave “Oluja” Williama Shakespearea u kojoj je Edita posljednji put zaigrala. |
http://www.jutarnji.hr/nedjeljni_jutarnji/clanak/art-2009,2,15,,152193.jl
bglavac
edin.kecanovic
