www.jutarnji.hr

Piše: Ahmed Salihbegović
Foto: Neja Markičević/Cropix

Tajna večera s Davidom Ickeom. Zvučalo je to kao dostatno zanimljiv izazov i za propuštanje utakmice s Engleskom. Upoznavanje i razgovor s Englezom koji tvrdi da ljudoliki gmazovi već tisućljećima jačaju svoje neprimjetno upravljanje čovječanstvom moralo je biti nesvakidašnjije iskustvo od gledanja pokušaja nekih drugih Engleza da matiraju Pletikosu, obuzdaju Modrića i osujete Mandžukića.

David Vaughan Icke 56-godišnjak je koji je već neko vrijeme stalno mjesto u popularnoj kulturi. Adrian Mole, jedan od najslavnijih likova tinejdžerske literature, izražavao je u adolescentskim previranjima (“Godine divljine”) potporu Ickeovim gledištima. Neki su mu glazbenici posvetili pjesme. Prije dvije i pol godine, u anketi BBC-jevog magazina Homes & Antiques proglašen je trećom najekscentričnijom slavnom osobom (iza islandske pjevačice Björk i bivšeg boksača Chrisa Eubanka). Američki politolog Michael Barkun proglasio ga je prije pet godina najelokventnijim teoretičarom urote, a list The Observer je njegovu komunikacijsku darovitost usporedio s takvim talentom Tonyja Blaira.

U 18 godina objavio je dvadesetak knjiga i često ga opisuju kao najutjecajnijeg teoretičara urota

Tajnost večere bila je zapravo usmjerena prema štovateljima Ickeova lika i djela, kako bi se izbjeglo da ih u prostoriju predviđenu za neformalno druženje s tim autorom 20-ak knjiga o naličjima planetarnih urota dođe više nego što je podnošljivo za udobnost okupljenih. Kako nas dvoje, snimateljica agencije Cropix i izvjestitelj Jutarnjeg, nismo u krugu Ickeovih velikih privrženika, te nije bilo opasnosti da tamo nahrupimo u društvu proširenih obitelji, prijatelja i susjeda, za nas mjesto večere nije bilo tajna - rečeno nam je da je u pitanju Yaxx, restoran u Hatzovoj ulici, u centru Zagreba.

Tako nam je prepušten izbor da te srijede dođemo u 20 sati izravno u Yaxx, ili da se sat ranije ostatku družine pridružimo na mjestu koje im je zakazano - kod fontane na Trgu žrtava fašizma. Kako je utakmica ionako počinjala kasnije, i nije bilo više načina da je vidimo, izabrali smo okup u 19h pred “Džamijom”. Tamo je uz uobičajene zvukove i slike - skejtera koji izvode blage vratolomije, ljudi iz kvarta koji šetaju sa svojim psima, mladih koji nezainteresirano sjede s limenkama pića - te večeri bilo i dodatnih, izazvanih predstojećim maksimirskim srazom: na nebu, obasjanom bojama sutona, učestalo su kružili (valjda policijski) helikopteri, tramvaji su bili puni bučnih, raspjevanih i povremeno agresivnih navijača, prolazila su i na više točki bila postavljena policijska vozila, uključujući džipove s ojačanjima i rešetkama, a prošli su, Mislavovom iz smjera Sheratona, i autobusi s nogometašima. U međuvremenu je, 20-ak metara od uzavrelog prometa, pristiglim “ickeovcima” na otvorenom ležerno posluživan šampanjac.

U jednom su trenutku policajci počeli prazniti tramvaje. Bila je to prigoda za našu snimateljicu da, dok čekamo kretanje prema “tajnom odredištu”, fotografira te razdražene masovke. Pritom je naišla na dvojicu kolega, od kojih je jedan dobio šakom u glavu jer je valjda svojom uključenom kamerom nanosio duševnu bol tankoćutnosti nekolicine naših “navijača” koji su bili nasrnuli na skupinu Engleza (ne huligana) u tramvaju. Uspio je snimiti i divljake koji su mu zamalo izbili oko, za koje je policija, čim je vidjela njihove fotografije, znala otkud su i kako se zovu, jer se radilo o “starim znancima” čuvara reda.

Sve je to zapravo mogla biti i odgovarajuća uvodna kulisa za upoznavanje s Ickeovim svijetom globalnih tajni, represivnih sustava, kanaliziranog nasilja i dodira svjetla i tmine. Dok su se skateboarderi prorjeđivali, navijači nastavljali pješice prema istoku, a nebo kojim su nisko letjeli helikoperi bivalo sve tamnije, počeli smo se ukrcavati u vozila organizatora i kretati na tajnu večeru. Prevoženi smo jednim udobnim kombijem s oznakama HRT-a i dvjema Toyotama (točnije Priusima), obojenima u ekološke i prirodoljubive crteže, u skladu s događajem (Zagrebi! Ekofestival) u sklopu kojeg David Icke boravi u Zagrebu.

U Yaxx smo stigli u posljednjoj grupici, i dok smo se raspoređivali oko stolova, pomišljao sam kako je ostalo još samo četiri sata do 11. rujna, još jedne obljetnice napada na New York i Washington, i kako će nam sada nadmeni gost zažarena pogleda doći “objasniti” kako zapravo ništa ne razumijemo, pa ni taj dan, odnosno činjenicu da je Bin Laden zapravo Bush, al-Qa’ida zapravo CIA, a krivci na Manhattanu a ne oko granice Pakistana i Afganistana.

U Engleskoj ga, kaže, prvo pitaju koliko je već dugo lud, a ovdje su prema njemu ljubazniji

I tada je uslijedilo prvo iznenađenje. Čovjek koji nam se pridružio, došavši točno na vrijeme, obišao je stolove i rukovao se sa svima, zahvalivši se svakoj osobi na dolasku, i u izravnom susretu s pogledom te osobe, koju sam dotad znao samo po tekstovima, polemikama i fotografijama, nije bilo ni bahatosti ni nesigurnosti, a još manje iritantnog fanatizma, nego mješavina radoznalosti i smjesa suzdržanosti i otvorenosti u prilično razrogačenim a ipak nekako blagim očima.

Onda je sjeo, izbjegavajući stvarna i zamišljena pročelja, a organizatori su ga držali podalje od samog klimatizacijskog uređaja, jer čovjeku koji je u mladosti zbog artritisa bio prisiljen prekinuti nogometnu karijeru ne bi bilo poželjno poigravati se sa zdravljem. Dok smo jeli komadić tartufa i kremastu juhu, David Icke i ljudi među koje je sjeo ni po čemu se nisu razlikovali od ljudi za ostalim stolovima, osim što se tamo ćaskalo na engleskom.

Mnogih od okupljenih poznavali su se od ranije, a uz večeru su se predstavili susjedima za stolom. Kad smo se deklarirali kao “medijski špijuni”, susjedne osobe za stolom tražile su neka im pošaljemo fotografije večere (za što su se ionako pobrinuli organizatori), te neka napišemo da nisu svi tu bili ludi (“iako ja imam tikove”, dodao je jedan mladić). I onda se nastavio razgovor, o utakmici s Englezima, o preuveličavanju važnosti numerologije, o različitim aspektima hinduizma i new agea, o GM hrani, i doista nitko nije djelovao nenormalno (a ni tikove nisam uočio). Organizatori su nas izvijestili da dodatni nož, priložen uz redoviti pribor na jelo, možemo zadržati kao uspomenu - na njemu je izrezbaren bio natpis “Zagrebi! Ekofestival 2008 David Icke Tajna večera”, uz numeraciju svakog noža.



Nakon glavnog obroka, koji je za nemalobrojne vegetarijance bio pasta s povrćem, a za mesojede meso (mislim piletina) s krumpirima, uz boce (gazirane i negazirane) Bistre uključene u menu, a prije deserta koji je uslijedio nekoliko sati kasnije (dvije kuglice čokoladnog sladoleda sa šniticom naranče), Icke je posjednut na barski stolac, koji je donesen s nekoliko metara udaljenog šanka, te je počelo njegovo predavanje, usmjeravano pitanjima okupljenih.

ČETIRI POSTO Toliko je, vjeruje, gmazova među ljudima, ali većina njih to ni ne zna

Najprije je sam gost pitao je li kome potreban prijevod, na što je jedan mladić u njegovoj blizini rekao da njegovo znanje engleskog ne prelazi 70 posto, pa je Icke zamolio jednog od organizatora da pomognu tome čovjeku s prijevodom, ali i napomenuo da je taj postotak puno bolji od onoga što je on ikad uspio postići s bilo kojim stranim jezikom, pa je npr., kako tvrdi, njegovo učenje francuskog zastalo na nezgrapnom izgovoru pozdrava bonjour (otprilike kao “bon-džur”), i to na rastanku umjesto na početku susreta.

To mu je poslužilo kao uvod u početno predstavljanje samoga sebe, odnosno u isticanje da on nije nekakav veliki guru koji će sada prekrižiti noge, obuhvatiti pogledom okupljene i reći im velike istine koje on najbolje zna a njima su nedostupne. Umjesto toga, on priznaje da i sam i dalje traži odgovore, a često i prava pitanja koja treba postaviti, te se nada i u ovakvim prigodama i sam još što naučiti i možda ispraviti neku od svojih krivih predodžbi.

Kako je večer odmicala, osjećao sam povremenu nelagodu, ne samo zato što nisam znao stanje u Maksimiru (a slutnje nisu bile najbolje), nego i zato što je govornik rušio moju ideju zabave te večeri. Očekivao sam, a valjda se i nadao, da ću izbliza upoznati čovjeka koji je ili posve sumanuti paranoik, ili beskrupulozni prodavač ambiciozno ali i vješto skrpanih “objašnjenja za sve”, koji na lakovjernosti masa u otuđenoj brzini današnjice ubire slavu, novac i groupie-girle. Ne samo to što je govorio (njegove osnovne postavke su mi i dalje jednako strane kao što su bile na početku, iako je u mnogim pojedinostima zapravo promišljen i razborit), nego i kako je to činio, taj body language dobro odgojenog i nelicemjernog čovjeka, taj pogled koji bi ponekad odlutao za mislima ali pri susretu s drugim pogledima nije bio niti “s visoka” niti “iz prikrajka”, samo me učvršćivalo u neočekivanom instinktivnom dojmu koji sam stekao još pri njegovom dolasku i kurtoaznom rukovanju s njim: on je sličniji običnim ljudima koje poznajem nego fanaticima i prevarantima raznih vrsta na kojem sam nailazio.  

I tako je polako nestajala zluradost prvotnih priprema za razgovor koji sam imao zakazan s Ickeom za prijepodne nakon ove večeri. U intervjuima je katkad uputno za kraj ostaviti neugodno pitanje, tako da se ponešto prozbori i prije trenutka u kojem se sugovornik možda naljuti i prekine razgovor, što onda svemu daje dodatni zaplet. U ovom slučaju, kako mi se bilo činilo, sva su pitanja mogla biti kao to zadnje - jeste li nedavno provjeravali svoje psihičko zdravlje, jeste li naprosto zavidni prema uspješnijima od sebe, je li ovo način da prigrabite što vam inače nije uspjelo u karijeri, niste li samo još jedan prikriveni antisemit, itd.

JEDAN - ČETIRI Icke je očekivao tijesnu pobjedu nas ili Engleza, pa je bio iznenađen

Te večeri, i u jutro koje je slijedilo, Icke je odgovorio na ta i još mnoga pitanja i prije nego su mu postavljena, i zato mi je drago da nisam bio drzak postaviti mu ih. U jednom trenutku, dok sam razmišljao o tome zna li naš predavač da su svi ljudi djelomično gmazovi, u evolucijskom, anatomskom smislu, o čemu (uključujući rhesus-činitelje) na kraju knjige “Kozmos” piše i Carl Sagan, sam je Icke to izrekao i rekao da ovdje govori o nečemu drugome. Posramio sam se zbog umišljenosti da mogu više znati od toga čovjeka o temi koja je njegova opsesija već dva desetljeća.

- Hrvatska mi se sviđa, ali doista, ne na način onih Amerikanca koji dođu u Britaniju i kažu “ova vaša zemlja je sjajna, iako je tako mala”. Upravo sam stigao iz Italije, gdje sam imao neke komplikacije s programom, a ulice Zagreba puno su urednije i čišće od ulica Barija. A za razliku od engleskih novinara, koji me uvijek prvo pitaju koliko je godina prošlo otkad sam sišao s uma, ovdje su me TV novinari iznenadili traženjem da im potpišem primjerak moje knjige - ispričao je Icke.

Napomenuo je da ovakva njegova karijera nije bila prvenstveno njegov odabir, nego je krajem 80-ih godina 20. stoljeća, kada je bio sportski novinar BBC-ja i glasnogovornik Zelene stranke, počeo osjećati “prisustvo” nepoznatih mu entiteta, te je jednom u pustoj sobi zazvao neka mu se obrate ako mu imaju što poručiti. Ništa se nije dogodilo, ali mu je uskoro potom jedna parapsihologinja rekla da ga “oni” štite i očekuju da počne istraživati temeljne istine i obznanjivati ih ljudima (Icke kaže da se nikad nije previše zamarao s pitanjem tko su zapravo “oni” jer je osjećao da se ne radi o nekakvoj zlokobnoj zamci). Odmah nakon toga razgovora, i prije nego što je o tome s bilo kime razgovarao, dobio je otkaz na BBC-ju, iako je dotad dobivao pohvale i priznanja za rad u kojem je bio mlađi od svih kolega i u kojemu je po prirodi posla mogao ostati još puno desetljeća. Kako je, kaže, uvijek znao živjeti ispod razine svojih primanja, odnosno štedjeti (“osim sada, u posljednjih nekoliko godina, kada bi to značilo da živim na ulici”), ušteđevina mu je koristila da se neko vrijeme snađe bez posla i objavi prve knjige.

FILMOVI Icke hvali ‘Matrix’, Carpenterova djela (‘They Live’), Disneyjev ‘Monsters Inc.’ i Kubrickov ‘Oči širom sklopljene’

Saznanja koja je u međuvremenu izgradio, uz ostalo i čitanjem knjiga do kojih bi došao kada je u knjižnicama imao dojam da je “navođen” prema nekoj polici i određenom naslovu, tiču se ponajprije važnosti nesputavanja odnosno oslobađanja vlastite svijesti i svjesnosti, za koju tvrdi da je s jedne strane kod ljudi na višoj razini i s većom vibracijom nego kod gotovo svih drugih živih vrsta oko nas (uključujući ljudolike gmazove i mješance ljudi i gmazova), a s druge strane da je se sustavno ograničava i suzbija, počevši od toga da se sve vodi na “čvrste predmete” i “ono što se može registrirati s pet čula”. Tako se, kaže, malu djecu koja tvrde da vide NLO-e odmah šalje dječjem psihijatru, a za mačku koja u stanu lovi “prazan zrak” govori se da je previše zaigrana ili budalasta, iako možda to i nije “samo zrak”. Pritom ljudi, tvrdi, nepravilno koriste lijevu i desnu stranu mozga, a autonomiju razmišljanja sada se pokušava suzbiti što ranijom i težom predškolskom nastavom.

Ljude se tako drži u zabludi da su ono što vide u ogledalu, da je i njihova svijest odvojena od svih drugih i kratkotrajna, dok je istina, tvrdi, da smo samo zrnca jedne velike univerzalne svijesti, čije su mogućnosti ogromne, te da ne nestajemo biološkom smrću. A strah od smrti, kao i stvaranje osjećaja superiornosti ili ugroženosti kroz rasnu, vjersku, nacionalnu, klasnu i ostale pripadnosti, služi sukobima, tjeskobama, mržnjama, nasilju, što sve našu svijest održava niskom i sebičnom, ne dajući joj da se razmaše.

To ga je dovelo do sljedeće teme - da “paukova mreža” tajnih društava, koja služi stvaranju svjetske vlade, taj cilj približava ratovima, a posebno svjetskima, pri čemu je prvi doveo do planetarne centralizacije, drugi to pojačao, a treći bi trebao dovršiti “posao”. Taktika je to, kaže, koju je primjerice Britanski imperij koristio na jugu Afrike, gdje su Cecil Rhodes i ostali pouzdanici krune poticali ratove između pojedinih crnačkih klanova, plemena i regija, da bi im potom nudili spasonosna rješenja i primirja, čiji je krajnji ishod bio to da je mali broj Engleza čvrsto zavladao nad puno brojnijim starosjediocima.

Na razini cijelog planeta, “crnci” su ljudi, a “Englezi” potomci drevne aristokracije, tajne a često i javne, za koju Icke tvrdi da, kao i pojam “plave krvi”, dolazi još od davnih vremena miješanja reptilnih “polubogova” (kako ih spominju stari mitovi) i ljudi, pa preko Sumera i ostalih mezopotamijskih monarhija, stare Perzije, Kine i Egipta, do antičkog Rima i do francuskog i britanskog plemstva, za koje tvrdi da je izvor i današnjeg američkog jet-seta. A jedini, kaže, koji to donekle shvaćaju ili barem osjećaju u SAD-u su zatucane paravojske provincijske kršćanske desnice koje se po unutrašnjosti Amerike voze u džipovima naoružani do zuba, ne shvaćajući da s tim oružjem nemaju ni teoretske izglede protiv arsenala kojim raspolaže vlada u Washingtonu (što se u blagom obliku vidjelo u slučaju opsade Koreshovih “davidijanaca” u teksaškom gradu Waco). Uz to, sam im je Icke svojedobno poručio da nisu “ništa bolji od tajnih bratstava koja su sada vlast”.

GRUZIJSKI RAT Kaže da su krivci i ‘prikriveni diktator Putin’ i ‘Zapad, osobito stratezi koji stoje i iza Obame - Brzezinski i Soros’

 

A put prema svjetskoj vladi vodi i kroz kontinentalne naddržave, kakvom teži postati Afrička Unija (već i s vlastitom vojskom), i kakva se, tvrdi, priprema i za Ameriku, sa zajedničkom valutom (amero), najprije za SAD, Kanadu i Meksiko, a zatim i južnije. Stoga je apelirao da Hrvatska ne uđe u EU, “da bi izbjegla sudbinu npr. Britanije čije pojedine regije se udružuju s regijama drugih zemalja članica”, “europski zakoni imaju veću važnost od domaćih”, a “o svemu ne odlučuje Europski parlament kao demokratsko tijelo za koje se održavaju i izbori, nego Europska komisija čiji se dužnosnici imenuju i postavljaju, tj. nisu birani nego selekcionirani”.

A čovjeka koji je s pozicije premijera uveo Britaniju u EU (odnosno tadašnju Europsku zajednicu), Edwarda Heatha, vidio je izbliza 1989., prije nego što je sam bio “iniciran” u svijet gmazovskih tajni.

- Bio je to jedini put da je Zelena stranka imala nekakav uspjeh u Britaniji, te sam i ja kao njezin glasnogovornik pozvan televizijski govoriti o njezinu programu. Voditeljica se prije početka snimanja ispričala i nekud nakratko otišla. Tada sam, kroz otvorena bočna vrata studija vidio Teda Heatha. Sjedio je, okrenut u odnosu na mene profilom, nepomičan, i nije mogao vidjeti da ga gledam. Ali, čim sam ga ugledao, okrenuo je pogled prema meni, a zatim se cijelim tijelom, zajedno sa stolcem pokretne osovine, okrenuo prema meni. Posve bezizražajnog lica, bez ijedne riječi, gledao je najprije vrh mog čela, pa se spuštao prema vratu i dolje sve do cipela, a onda još jednom podizao pogled do vrha. Nakon toga se opet vratio u početni položaj, bez treptaja i bez ijedne riječi. Tada još nisam shvaćao da je to bilo skeniranje, ali sam uzbuđeno te večeri pričao obitelji da mi se nikad nešto tako čudno nije dogodilo: svo opisano vrijeme Heath na mjestu očiju nije imao zjenice i bjeloočnice nego je sve bila crnina, posve kao dvije male crne rupe. U kasnijim sam godinama na raznim kontinentima od ezoterika i plemenskih znalaca slušao o “ljudima s očima od crnine” - ispripovijedao je Icke.