Belmondo Miliša (52), splitski glumac i teolog, velik je dio svojih kreativnih interesa u posljednje vrijeme usmjerio na pripovijedanje, predavanje i propovijedanje – na vještinu govorenja - tako da za veljaču priprema niz od šest predavanja za nastavnike o tome kako bi mogli uspješnije komunicirati s djecom ranog školskog uzrasta. Do kraja godine planira napisati čak i priručnik o pripovijedanju. Pedagoški rad ga, veli, veseli:

- Kada bih morao birati između nekog edukativnog, skromnijeg projekta s djecom i mladima koji bi potaknuo makar i neznatni pomak u svijesti i nečeg što je isplativo, glamurozno a nesadržajno, uvijek bih odabrao ono prvo - kaže on.

No, uz glumački angažman u vlastitoj predstavi “Instrukcija”, te rad sa studentima Akademije za glumu na scenskom govoru, ući će i u natjecanje za izbor ravnatelja Gradskog kazališta mladih, o čemu nije bio voljan razgovarati vjerojatno da mu isuviše novinarske znatiželje ne pomuti šanse ili, pak, duševni mir.

Kako je prošao Vaš projekt terapeutskog art-pripovijedanja s mališanima?
- Djeca su predstavu “Priče iz čarobnjakova šešira” primila neočekivano dobro. Radi se o čistoj pripovjedačkoj “storytelling” formi uz minimalno korištenje rekvizita. Priče na indirektan način dodiruju teškoće u normalnom razvoju djeteta kao što su nasilje, plašljivost, strah od odvajanja i bezbolno, preko metafora, nude suočavanje i ohrabrenje. Kako se profesionalno bavim i govornom pedagogijom, nastojao sam im približiti i ljepotu književne fraze uz jednostavne vježbe izgovora.

Što mislite, može li lijepo pripovijedanje dobiti rat sa smajlićima, selfijima i društvenim mrežama?
- To je umjesno pitanje. O nadolasku postverbalne kulture napisane su već knjige i studije. Kad bih govorio iz pozicije društvenoanalitičke, rekao bih da neće, da je gotovo, da je pobijedila štura informacija. Gubitkom sočnosti jezika, ulazimo u novo razdoblje kulture, a time i psihologije. Uočljivo je da složenija verbalna i pismena komunikacija kod mladih nije u modi. Poigravanje jezičnim stilovima, parodiranje fraza, nisu više dio humora mladih. Štoviše, mnogima se to čini prenemaganjem, nerazumljivom pretencioznošću. Ipak, iskustvo rada sa svim generacijama ne dopušta mi takav pesimizam.

Djeca predškolske dobi, pa i one koja pohađaju niže razrede još uvijek imaju dovoljno otvorenosti za prihvaćanje jezika kao igre. Ako se tada ne radi ozbiljno na poučavanju materinjeg jezika koji može biti igra i radost, poslije će se to teško postići. Već u višim razredima počinju zauzimati “gard” prezira prema finoći izražavanja, a nažalost i prema klasičnoj kulturi u cijelosti. Kazalište je medij koji u toj donkihotovskoj borbi može učiniti mnogo.

Studirali ste više fakulteta: stomatologiju, defektologiju, sociologiju, teologiju, glumu... Dugo ste se tražili. Je li to bio bolan proces za Vas i Vašu obitelj?
- Završetak bilo koje etape traženja često je bolan, jer na kraju uviđate da ste zanos pogrešno usmjerili, ali počeci su, naravno, bili mladenački radosni. Jake i rizične zaokrete koji su obilježili moju mladost ne bih volio ponavljati, jer sada cijenim sigurnost i postojanost. Osim toga, došlo je vrijeme prenošenja iskustva drugima i odbojnosti prema konceptu života kao predstave. Što se tiče svih tih silnih fakulteta, biografski podaci mogu dovesti do pogrešnih zaključaka.

Nisam iz prve primljen na Akademiju, pa sam šarao po nekim rezervnim varijantama. Eto, zoologija, moja istinska djetinja strast, ostala je samo hobi. Glumio sam već od prvog osnovne, ali o glumi kao profesiji počeo sam razmišljati puno kasnije. Da, okolina, moji roditelji prihvaćali su to teško. Od djeteta superodlikaša, koje preskače razrede, očekivali su pravocrtan i uspješan put. Kako su traženja odmicala, činilo im se da idem ka propasti. Kad sam naposljetku upisao Akademiju, bili su već rezignirani, a gluma se, naravno, činila vrlo nesigurnim zanatom, pa nisu sudjelovali u mojoj radosti.

Na koji način su se kod Vas isprepleli studij glume i teologije?
- U studiju glume sam uživao, ali nisam posjedovao sigurnost da pokažem sve što mogu. To sam postigao mnogo kasnije, tek nakon izlaska iz samostana. Danas, kada glumim s punom strašću, činim to u trenutku, ne razmišljajući ni o kakvoj karijeri koju sam u onom vulgarnom smislu riječi žrtvovao radi nečeg boljeg. Znam da danas mogu izgarati na sceni, a već sutra se suočiti s nečim neočekivanim, recimo teškom bolešću, zbog koje ću se upitati: “Što sam sad kad više nisam glumac?” Tko sam, dakle, kad više nemam zanimanje s kojim sam se poistovjetio? Danas znam da me ništa, baš ništa ne određuje u potpunosti.

Svi mi smo nešto više od svoje profesije, nacionalnosti, spola i bilo koje odrednice. Ta misao je uvijek prisutna i stoga ni jedna bol nije neizdržljiva. Eto to sam, između ostalog, shvatio za vrijeme devetogišnjeg boravka u samostanu. Nisam član ni jedne crkve ni konfesije, ali duboko sam zahvalan na svemu što mi je moj redovnički staž poklonio.

Kako ste završili u franjevačkom samostanu?
- Konfuznost identiteta u jednom mi je trenutku postala nesnosna. Neugodno mi je upotrebljavati riječi kao što su samospoznaja ili milost, jer se one usko vezuju uz religijsku frazeologiju, ali dogodilo se nešto vrlo snažno i ja sam krenuo u tu avanturu, u traženje identiteta koji pokriva sve. Nisam želio dočekati sudbinu nekih cijenjenih kolega glumaca kojima završetak karijere znači kraj smisla. Ne radi se samo o identifikaciji s poslom, nego i nevezanošću na ono što smatramo životom, recimo na snažne emocije. Ima ljudi koji smatraju da je gašenje kemije koja potiče romantičnu ljubav, također kraj smislenog postojanja.

Gubitak radnog mjesta vrlo često je razlog velikih psihičkih lomova.
- Kako i neće biti kada nas indiferentni, nesposobni i bešćutni gospodari svijeta, a ima ih i u ovoj zemlji, dovode do ponižavajuće bijede? No, istina je da je posjedovanje materijalnih stvari jedan od najčešćih oblika identiteta. Prekid braka i duge veze također dovodi do dubokih kriza, jer se potpuno poistovjećujemo s ulogom koju smo tolike godine igrali. Svaki put kad baš sve karte bacimo na jedan kup, mi gubimo.

Znači, svećenički habit vam je pomogao da se životno presložite?
- Ponajmanje habit, više hranjivi ambijent. Može se reći da sam pojasnio prioritete. Sada, često i neuspješno, pokušavam svako djelovanje uskladiti s tim prioritetima. Čim ih pokušam imenovati, primjerice rječju ljubav, dobijem ospice, pa je bolje da se riječi ne koriste.

Po čemu ste znali da je nakon devet godina vrijeme da svučete halju franjevca i vratite se kući?
- Tih devet godina zdušno sam se borio s vlastitom nevjerom, to jest ravnodušnošću prema kršćanskim dogmama. Moja duhovnost je bila previše amorfna za potrebe poštenog služenja jednog katoličkog svećenika. Nije bilo u redu da ljude vodim, makar i nesvjesno, nekom drugom putu, a Crkva mi plaća troškove.

Što baštinite u svakodnevnom životu iz iskustva dobivenog iza samostanskih zidina?
- Ljestvicu životnih vrijednosti i prioriteta, viđenje stvarnosti koja je daleko iluzornija, ali i ljepša nego što nam se čini... sve to zvuči bljutavo kad se verbalizira. Na svakodnevnoj razini to je i nezadovoljstvo zbog nedostatka samodiscipline. Trebalo bi izdvojiti barem sat vremena dnevno za podsjećanje na ono bitno... Znam što bih trebao raditi, da bih bio bolji čovjek, ali...

... niste zadovoljni sobom?
- Ne, nisam. Možda i ne moram. Vidim da nisam ni po čemu bolji od drugih ljudi.

Nije li zanimljivo da ste glumica Edita Majić i vi, oboje Splićani, poželjeli glumu zamijeniti redovničkim životom? Gdje se dodiruju glumac i Božji sluga, ima li nešto u umjetnosti što mi drugi ne prepoznajemo?
- Umjetnost je svakako dobar katalizator. Glumci ne samo što moraju biti introspektivni i kopati po sebi za potrebe uloge, nego se moraju mučiti i s demonima Ega kao rijetko tko. Živi se od uspjeha do uspjeha, od fijaska do fijaska, svake večeri, u svakom trenutku i to je zamorno. Kad osjetite da vas to kvari, ako imate takvu vrstu senzibiliteta, može doći do krize, u koju smo upali i Edita i ja.

Ne smijem govoriti u njeno ime, ali koliko sam čuo, njeno duhovno iskustvo bilo je tako snažno da joj je vjerojatno bilo teško pomiriti snažne i ponekad oprečne porive. Onako kako je bila posvećena glumi, do kraja, tako se, na najradikalniji način posvetila i duhovnom životu. Kao što sam rekao, u ovoj profesiji ste ovisni o tuđem doživljaju, pa vam to određuje razinu sampoštovanja. Znate onaj vic: Susrela se dva glumca, pa jedan drugom kaže: ‘Vidio sam te jučer u tramvaju’, a drugi odmah doda: ‘I kakav sam bio?’”

No, dramatičnost Editine odluke teško je shvatljiva jer izabrati život bosonoge karmelićanke ipak je izbor najvećeg mogućeg odricanja.
- Da. Sjećam se da sam i ja jedno vrijeme razmišljao o stupanju u kartuzijance, najstroži i najzatvoreniji red, red pustinjaka. Čak sam i proveo tamo koji mjesec, no fizički zahtjevi su bili za mene previše. Edita je željela apsolutno predanje. Nedavno je Ante Tomić u svojoj kolumni postavio razumljivo pitanje čemu takvi životi služe i ima li to veze s biti kršćanstva koje bi trebalo biti služenje drugima; mora li se živjeti u hladnoj ćeliji? No, činjenica je da gotovo sve duhovne tradicije poznaju takav način života za koji se odlučuju tek rijetki. Postoji uvjerenje da čak i bez vidljive interakcije s ostatkom svijeta, pročišćenost motiva svake, pa i najmanje radnje, najmanja gesta napravljena u punoj svijesti i s ljubavlju - stvara neku vrstu ravnoteže u svijetu koji je zaprljan nemogućnošću kontroliranja Ega.

Kontemplativni samostani su male ćelije koncentracije i ljubavi. Glasovita Terezija iz Lisieuxa, svetica koja nas uči “malom putu”, nastojala je između ostalog biti ljubazna prema svakoj antipatičnoj sestri, ne u maniri licemjerja nego sa sviješću da osjećaj nesnošljivosti spada u naše, a ne u tuđe probleme.

U biografiji duhovito ističete da ste “osobni teolog” pjesnikinje Vesne Krmpotić, koja je za duhovnog učitelja izabrala Sai babu. Kako to funkcionira?
- Vesna i ja smo se sprijateljili prije dosta godina. Puno smo razgovarali i, unatoč djelomično različitim iskustvima, ono bitno je bilo isto. Ona krasno piše, ali ne objašnjava zašto to radi, pa sam na njenim promocijama obično imao zadatak da njenu misao smjestim u kontekst povijesti religija i podcrtam univerzalnu vrijednost takvih stavova.

Jasenka LESKUR STANIČIĆ
Snimio Božidar Vukičević/CROPIX   http://www.slobodnadalmacija.hr/Scena/Mozaik/
tabid/80/articleType/ArticleView/articleId/271683/
Default.aspx