RATKO MARTINOVIĆ: "Od stoljeća sedmog" poznata je krilatica novijeg datuma koja asocira na navodni datum dolaska Hrvata na ove prostore. Što mislite o takvim teorijama?

DOMAGOJ NIKOLIĆ: Mi nismo došli u stoljeću sedmom, već smo tu od kada je svijeta i vijeka. Mi nismo šest, sedam, osam ili sto nekakvih naroda, već smo jedan narod čija se heterogenost, bogatstvo i ljepota bjesmučno vjekovima eksploatiraju u svrhu stalnog izazivanja nereda, zaposjedanja i porobljavanja. To što danas postoje pseudonacionalne državice bez ikakvog suvereniteta je neka vrsta privremenog anakronizma i plod je imperijalne politike Velikih sila skrivenih iza krinke tzv. međunarodne zajednice koja na takvim podjelama za sada ne inzistira kod svoje kuće, mada nije isključeno da uskoro i tamo pokuša uvesti neofeudalni ustroj i poredak.

Glupo se uopće uvlačiti u položaj na kojem moramo dokazivati da smo ovdje autohtoni zato što je taj položaj a priori defanzivan i gubitnički. Čim pristanemo na tu raspravu, zagazili smo na lukavo postavljeno neprijateljsko minsko polje. To nerado radim, jer ne želim zlonamjernim podmetanjima dati nikakav legitimitet. No, kad ste već pitali, da vam ipak odgovorim, jer znam da je vaše pitanje dobronamjerno i usmjereno na raskrinkavanje te spletke.

Za našu autohtonost postoje neoborivi genetički dokazi, a da ne pričamo o etnološkom, obrednom, antropološkom, jezičnom i svakom drugom kontinuitetu. Jednostavno, priča o dolasku i seobama Slavena je izmišljena, a zatim napisana, oslikana, opjevana, uprizorena i predstavljena sredinom XIX. stoljeća i tako je ta nakaradna konstrukcija betonirana. Dapače, ruski izvori, recimo Nestorova kronika tvrde suprotno, dakle, da su Slaveni sa Balkana stigli u Rusiju, konkretno iz Podunavlja „gdje je sada zemlja ugarska i bugarska” negdje u davno doba. Ni jedno narodno predanje, a slušao sam i čitao mnoga u svim našim krajevima, ne govori o našem dolasku, dapače. Imate na Kosovu živo narodno sjećanje o srpskim mladićima koji odlaze u rimske Legije. „Rim pre, Rim posle... Opet će srpski mladići da idu u rimske legije.“ izgovaraju kosovski seljaci kao vrstu neke mračne i rezignirane slutnje dok se pogled širi preko ruševina Ulpiane, Lipljana, jedne od utvrda tzv. gens Ulpia, naraštaja rimskih careva od prvog do četvrtog stoljeća. Kad smo kod careva Rima jedina narodna predanja o njima postojie kod nas kao na primjer o caru Trajanu (Trojanu) i njegovim kćerkama,  caru govedaru (Galeriju), Dukljanu (Dioklecijanu), Kostadinu (Konstantinu), Jeleni i tako dalje. Zašto? Pa zato što su naši i što je naš narod i tada bio tu.

I taj danas toliko popularan koncept hrvatstva je u stvari administrativno proizveden pa se na stranim političkim školama, konkretno na London School of Economic and Political Science gdje sam i sam učio, hrvatski nacionalizam izučava kao primjer nacionalizma koji na umjetan način proizvode državne institucije po diktatu aristokracije, strane, naravno. Taj uvid je, nažalost, točan. Koncept hrvatstva je širokim narodnim masama u najvećem dijelu zemlje bio posve stran dok nije bio nametnut od habsburške državne administracije, Mađarona i Crkve, prvo u civilnoj Hrvatskoj, zatim u Slavoniji, pa onda i u Dalmaciji što je noviji fenomen koji se zapravo zahuktao tek nakon ubojstva Radića i stalno izazivao otpore, jer je i tom prilikom Crkva pokazala svoju neprincipijelnost i dvoličnost. Naime, Radić je do samog kraja svog života govorio „Kralj i narod“, možda i naivno. Crkva ga je digla na nivo sveca i mučenika tek nakon njegove smrti, a do tada ga je obasipala samo prezirom i omalovažavanjem kao alkoholičara, komunista, srbofila, demagoga itd. Sve je to jedan katalog katastrofe i kaosa...

Sjetimo se samo samo Starčevićevih memoara „Nekolike uspomene“ koje počinju sljedećom rečenicom: „Za Ilirstva ne biaše drugo nego da budeš Ilir ili Magjaron. Reći da si Hervat, znamenova da si Magjaron." Pa ne bi se ni Slavonija zvala Slavonijom da se narod smatrao Hrvatima, niti Dalmacija Dalmacijom, pa ne bi ni postojala ni Trojedinica da je postojao neki zajednički hrvatski identitet. Današnje hrvatstvo kao vid antislavenstva izvorni je proizvod habsburške feudalne oligarhije, zatim ugarske gospode i njihovih mađaronskih trabanata, a onda oktroirane Crkve i svećenstva te državnih službenika namjerno regrutiranih iz redova najnižih društvenih slojeva da ne kažemo prigradskih odrpanaca i seoskih golja koji u zamjenu za čistu košulju i dobar ručak lako povjeruju u sve što im se kaže.

Dakle, u najmanju ruku moderni politički identiteti su fluidni između ostalog jer nisu provedeni kroz filter iskonske zajedinice koju je modernost skašila. Jednom kad se čovjek istrgne iz svog tradicionalnog okruženja u kojem postoji živo iskonsko historijsko znanje i pamćenje te se preseli u anonimnost otuđenog velegrada, on nesvjesno pristaje na politički diktat ne propitujući odakle dolaze navodne istine koje se propagiraju kroz javne institucije i medije i koje, zapravo, više nema s čim usporediti i provjeriti.

Od pojave masovnih medija javnost se mijesi kako skrivenim centrima moći padne na pamet, a sve se to zasniva na nametnutim, odnosno iskrivljenim i izmišljenim povijesnim obrascima. Tako se oblikuje doživljaj svijeta oko nas te našeg mjesta i uloge u njemu u svrhu nametnutih političkih rješenja u krajnjoj liniji za korist imperijalnih sila koje sjede na vrhu hranidbenog lanca. Pritom je, dakle, povijest kao znanost ili na žalost češće u verziji pseudoznanosti od odsudne važnosti, jer ona pruža kulise za produkciju naše društveno-političke stvarnosti, odnosno porobljavanja.

RATKO MARTINOVIĆ: Na čemu je onda zasnovana ta laž o dolasku Slavena?

DOMAGOJ NIKOLIĆ: Za naš dolazak u 7. stoljeću ne postoji nijedan valjani dokaz osim političkog pamfleta cara Konstantina Porfirogeneta iz X. stoljeća. Taj nesretnik je od straha padao u nesvijest na sam spomen Slavena, jer je osobno drhtao u carigradskim bastionima s pogledom na trupe bugarskog cara Simeona koje su godinama i desetljećima šatorovale pod njihovim zidinama. Simeon, koji je bio pismeniji i teološki potkovaniji od bilo kojeg člana carigradske oligarhije, zapravo je Grke smatrao uljezima u Carigrad i krvnicima autentičnog kršćanstva, što je sve točno, pogotovo nakon što su odlukom 8. ekumenskog sabora ekskomunicirali njegovog duhovnog mentora, carigradskog patrijarha Focija i osudili njegovu doktrinu o dvije čovjekove duše: jedne posvećene vječnosti, a druge ovozemaljskom životu.

Tom teološkom intervencijom gubi se i posljednji tračak osnovnih duhovnih temelja izvornog, dakle slavenskog kršćanstva čime je promišljeno i postupno situacija dovedena do današnjeg materijalističkog košmara. Dakle, jadno stanje čovječanstva nije slučajno, već se radi o planiranoj okupaciji čovjekove psihe preko potkopavanja uvida o vječnosti i transmigraciji duše. Čovjek koji ne vjeruje u besmrtnost i preseljenje duše, reinkarnaciju, boji se smrti te tako predan pukom preživljavanju postaje lak plijen kojekakvih silnika koji lako koriste njegove strahove, tjeskobe i materijalizam. Nasuprot tome, čovjek svjestan vlastite besmrtnosti ne boji se smrti i smatra da je duhovna okupacija, odnosno prodaja duše vragu, što izvorno znači neprijatelju, gora, mnogo strašnija i pogubnija od fizičke smrti. Takav čovjek je nepokolebljivi borac za istinu i pravdu koji se neda potkupiti i čija je fizička egzistencija posvećena vječnosti.

To je osnovna poruka iskonskog kršćanstva koja je sada izvrnuta naopako pa je i današnji svijet apsolutno bezdušan. „Boj se onog ko je viko bez golema mrijeti jada.“ - reče Mažuranić. U svakom slučaju, imperij ima svoje nakaradne duhovne zasade ili bolje rečeno trikove. Čovječanstvo je namjerno i svjesno survano u primitivizam i mrak. Dakle, radi se o prvenstveno duhovnoj borbi, borbi za duše, vječitom sukobu dobra i zla, obrnutom kršćanstvu, izvrnutom križu. Ništa manje.

Dakle, naš glavni svjedok i bard našeg iskona, ujedno i zakleti neprijatelj Porfirogent piše svoje tričarije u zlatnom uvezu u vrijeme  nakon što je bugarski car Simeon jedva uklonjen sa scene nakon 34-godišnjeg teroriziranja Bizanta. Njega su, kao i kralja Tomislava, uspjeli ukloniti carigradski zavjerenici u zajedničkoj akciji s rimskom kurijom čija je jedna te ista delegacija obojicu doslovno otrovala na svojoj balkanskoj turneji 926. - 928. godine, na kojoj, navodno, dolaze poravnati neke zapravo nepremostive teološke, što će reći ontološke razlike između slavenskih crkava i Rima. Koncept univerzalne, katoličke, imperijalne, dakle oktorirane, nenarodne crkve je slavenstvu od uvijek nepojmljivo odbojan i demonski, a to je, bez obzira na sve, i danas tako, a da ne govorimo o prividnoj smrti duha koju je konačno cementirao 8. ekumenski sabor.

Iz tog razloga Vatikan i danas hoda kao po jajima oko nas i ohrabruje primitivni i samoubilački nacionalizam „Crkve u Hrvata“ (što je za katoličanstvo koje je po definiciji univerzalno potpuni anakronizam) sve dok služi destrukciji slavenstva, ali nedaj Bože da pokušamo definirati neki svoj autentični interes. Koliko je „Crkvi u Hrvata“ stalo do Hrvatske najbolje smo vidjeli u njenom stavu prema EU. Tu instituciju treba izučavati kao ogledni primjer transmisije strane moći kroz izvrtanje, zaglupljivanje, izluđivanje, neukost, naivnost, podlost, korupciju, bezobrazluk, pljačku i demagogiju sa stravičnim posljedicama.

Dakako, otrov je i u X. stoljeću stigao umotan u danajske poklone kraljevskih i carskih kruna, kao što je i nedavno stigao umotan u povelju „međunarodnog priznanja“. Istovremeno je Rim zajedno s Bizantinicima Tomislava naoružavao upravo protiv Simeona, a organizali su i bugarsko-hrvatski sukob u vidu Bitke na bosanskim visovima 926. godine. Svemu tome je Porfirogenet svjedočio budući da je „rođen u purpuru“, a te 928. imao je 23 godine. U tome je izvor i namjera njegove propagande. Nakon što je Simeon uklonjen sa scene, trebalo je skloniti i Tomislava te odmah raspustiti njegovu ogromnu vojsku i flotu, te razoružati narod, jer su Tomislavovu vojsku financirali upravo rimski i bizantski agenti da služi kao živi štit protiv Simeona, a ovako se mogao okrenuti u suprotnom pravcu i možda odlučio posjetiti papu ili, u najmanju ruku, postići stvarnu samostalnost. Svaka sličnost sa nedavnim događajima uopće nije slučajna!

Dakle, taj Porfirogenet, slab vladar bez neke naročite vojske, oslonjen na novac i plaćenike piše političke pamflete koje mi danas uzimamo za vjernu sliku svog iskona. Pa to je nevjerojatno i ta naša naivnost bila bi dirljiva da je ne propagiraju naše potkupljene institucije i da posljedice nisu po naš narod toliko pogubne! Pojasnimo to još malo, jer je vrlo važno za razumijevanje našeg konteksta. Dakle, Bizant Simeonu ne da posebnu crkvu niti carsku krunu rimskog kralja, ali to navodno pristaje učiniti rimska kurija. Sa Simeonove strane ne radi se o pukoj borbi za vlast, nego i o borbi za temeljne zasade kršćanstva. Simeon je sigurno otrovan u Velikom Preslavu 927. godine tokom teoloških pregovora s rimskom papinskom delegacijom nakon što je primio titulu rimskog cara iz njihovih ruku. Kako se već uspio nagoditi s Hrvatima, vjerojatno je odbio sulude teološke postavke Rima u smislu filioque i krenuo se konačno obračunati sa Bizantom s kojim je sada u političkom smislu na ravnoj nozi kao rimski car. Vrag je odnio šalu, trebalo je pod svaku cijenu spriječiti Simeona da umaršira u Carigrad i tada on, zamislite slučaja,  „iznenada umire“.

Ta ista delegacija stiže u Split 928. godine da kazni Tomislava zbog pristajanja uz Simeona i okretanja leđa Bizantu i Rimu pa tada i on, pazite sad tog slučaja, „iznenada umire“, a zapravo je također ubijen, najvjerojatnije otrovan, za vrijeme Drugog splitskog crkvenog sabora. No, mi učimo parcijalne nacionalne povijesti kao svijet neke fikcije kao da nešto takvo postoji. Ne učimo ni crkvenu povijest, smatramo da su teološke finese neka tamo nevažna zakeranja, a u stvari se radi o tumačenju univerzalnog bitka koji uključuje sve pa i čovjeka, društvo, politiku, ekonomiju i tok historije uključujući i budućnost. Na tom „gornjem“ nivou rješavaju se strateška pitanja, a politika je samo oruđe kojim se u djelo sprovodi u djelo ta zapravo vrhunska filozofija. Ako to ne shvaćaju oni koji to moraju shvaćati, ako ništa zbog društvene pozicije koju zauzimaju, utoliko gore po nas.

Rim i grčki Konstantinopolj su se plašili saveza Simeona, Tomislava i Mihajla Viševića da im ne ponovi fijasko iz sedmog stoljeća kad su Slaveni umorni i frustrirani od stoljetnog stalnog pritiska i tiranije zapalili sve živo od Padove do Carigrada, a onda im car Heraklije navodno dozvolio da tu ostanu, naime, na svojoj zemlji. I tu je riječ je o laganju i izvrtanju činjenica, jer taj tjeskobni jadnik nikome nije ništa mogao dozvoliti ni narediti vičući iz mišje rupe u koju se skrio. Tako i nama danas, na primjer, neka tamo bezvezna briselska admistracija dozvoljava ovo ili ono, kao da za to postoji ikakav legitimitet, ali neki povjesničar u budućnosti bi mogao protumačiti da je ovo njihova zemlja, a ne naša, na kojoj se nama dozvoljava posaditi, na primjer, toliko i toliko loza ili držati toliko i toliko prasadi koje oni financiraju, doduše našim novcima, ali koga je to briga, dok naš narod u svojoj zemlji stenje pod sve većim poreznim opterećenjima i lihvarskim kamatama. Strašno, to su laži i poniženja dostojna najgorih Bizantinaca!

Svaki ozbiljan i nepristrasan istraživač srednjeg vijeka mora zaključiti da su Hrvati kao i Bugari neka naslaga, najvjerojatnije hunska, odnosno ugarska (bugarska, hungarska)  koja je potaknuta, organizirana, podržavana i dovedena ovamo od strane uobičajenih sumnjivaca. Oni su kao vazali Rima i Bizanta u njihovo ime i  za njihov račun zaposjeli panonske ravnice, okupirali i potčinili dio prostora današnje Hrvatske , Bosne pa i Srbije. Naime, Mađari iz istih razloga tokom srednjeg vijeka, pa i kasnije, stalno gnjave da imaju pravo i na srpsku krunu. Suludo jest, ali to im je očito netko negdje obećao. Ta ugarska feudalna oligarhija je jedva nekako uz pomoć Bizanta, Rima, Franaka i raznih plaćenika silom održavala svoju vlast uz, u prvoj fazi, manje-više stalni i ogorčeni otpor autohtonog naroda (sukob Domagojevića i Trpimirovića bio je strahovit). Vremenom i silom prilika se i ona s narodom srodila (osim u Mađarskoj odakle je narod bio istrijebljen i protjeran k nama. Tada je počela zastupati autentične narodne interese pa je i ona morala biti uništena. Od njih je danas ostalo samo ime koje je na nas prešlo silom feudalnih odnosa, jer se radilo o privatnim državama kao što je to, na neki način, i danas tako. Zato je izraz neofeudalizam više nego opravdan izraz u smislu opisa postojećih društveno-političkih odnosa. To da su prvobitni Hrvati zapravo neslavenska naslaga zaključio je čak i Mladen Lorković u svojoj knjizi „Narod i zemlja Hrvata“ iz 1939. godine: „Čitava stara hrvatska povijest shvatljiva je samo uz pretpostavku da su vladajući Hrvati bili neslavenska naslaga koja je prekrila i organizirala slavenske mase." To je onaj isti Lorković široko zapamćen po navodnom i neuspjelom puču Lorković-Vokić u NDH 1944. godine. Dakle, to je i čak i Ustašama bilo jasno. S Dalmacijom istočno od Cetine hrvatstvo ima malo veze u srednjem vijeku. Zapadno od Cetine imamo neke priče o Dalmatinskoj Hrvatskoj kao da je uopće išta postojalo pod tim imenom – to je puka izmišljotina. Tako je i sa tzv. Dobom neaktivnosti (7.-8. stoljeće) pa mitom o pokrštavanju i tako dalje.

Kakva neaktivnost, kakvo pokrštavanje!? Dakle, mi smo navodno tu došli i onda tu sjedili na rukama jedno 200 godina ne radeći ništa dok nas netko nije pokrstio. Osvajači nikada nisu neaktivni, niti primaju tuđu vjeru: neaktivni ne osvajaju već to čine dinamični. Pa tko bi napustio svopju domovinu, nešto osvojio, prolio rijeke krvi, zatro sve živo, sve popalio i srušio zato da bi tu sjeo i ne radio ništa? Zapravo se radilo o ogorčenoj borbi za opstanak naorda na koji su Bizant i Rim digli azijatska plemena koja je prvo organizirao Atila Hunski koji je i sam odrastao u Rimu, a njegove veze sa rimskim carem Valencijanom i njegovom sestrom Honorijom su blago rečeno sumnjive, jer je moguće da se radi o njihovom polubratu. A to što se neki papa obraća nekome kao hrvatskom knezu ne mora govoriti ništa o pravom imenu naroda kojim taj knez vlada.

nastavlja se

http://www.4dportal.com/