Piše: Darko Pavičić
Ovo je prvi intervju austrijske teologinje i publicistkinje Anne Marije Grünfelder nakon više od godinu dana samovoljne šutnje.
- Ustrajavam u uvjerenju da bi bilo apsolutno ispravno da se kardinal Bozanić odluči na taj korak. Prvo, gdje je opravdanje za dosadašnje odbijanje - da se Jasenovcem "manipulira". Kakva li je to priglupa riječ, a toliko omiljena u crkvenim krugovima. Da kažu zloupotrebljavati, izvrtati, krivotvoriti... što valjda žele reći, ni to ne drži vodu.
Zašto?
- Pazite, i s Bleiburgom se "manipulira". Broj žrtava u Bleiburgu, ubijenih bez individualne krivnje i ubijenih koji su se ogriješili nije utvrđen, kao što ni jasenovački broj žrtava nije utvrđen. Pitanje je hoće li se ikada utvrditi. Koliko ih je umrlo još za transporta, koliko je ubijeno u bijegu, koliko je uspjelo izmaknuti... I na marševima smrti poslije izručenja "bleiburških" ostatata hrvatski vojnici umirali su uz put, pokošeni iznemoglošću. Odaje se počast znanim i neznanim mrtvima. Ali neutvrđen, krivotvoren i izvrnut broj tamošnjih mrtvih službenicima Crkve nije bio prepreka da obilježavaju godišnjicu. Iako vjerujem da je nadbiskupov odlazak u Jasenovac otvoren dug žrtvama. U Jasenovcu je riječ "žrtva" primjerena, ne vjerujem da ijedan katolički crkveni službenik ondje treba služiti - kako neupućeni novinari vole reći - misu.
Zbog čega ne baš misu?
- Među jasenovačkim žrtvama ima, zacijelo, ponajmanje katolika. Jasenovac traži ispitivanje savjesti i riječi objašnjenja današnjeg prvoga službenika Katoličke crkve u Hrvatskoj za svojeg prethodnika. Naime, nadbiskup Stepinac u vrijeme NDH imao je u usporedbi s biskupima u Trećem Reichu neusporedivo bolji položaj. On se nije morao suočavati s progonom vjere, svećenika, redovnika i redovnica. Nije morao istupati protiv suzbijanja religioznog života i sužavanja djelovanja Crkve u javnosti. Dapače, crkveni život je funkcionirao unatoč njemačkoj okupaciji. Njemačke vlasti nisu se okomile istom žestinom kao u njemačkom Reichu na Katoličku crkvu, niti su vlasti NDH pokazivale namjeru udarati po Crkvi. Ta, Paveliću je Katolička crkva i njezina suradnja trebala ne samo radi discipliniranja "podanika", nego na vanjskopolitičkom planu, radi stjecanja međunarodnog priznanja od strane Svete Stolice. Osim toga, valja imati na umu da su nacisti u okupiranim, a poglavito u savezničkim zemljama brutalno postupali s oporbenim katolicima, vjernicima i klerom, dočim su poštedjeli biskupe. To je bila cinična taktika ne bi li odvojili vjernike od svojih pastira i sijali razdor između pastira i stada.
Ali, Stepinac je kritizirao ustaše i Crkva se brani njegovim citatima.
- U obranu Stepinčeva navodnog protivljenja nacizmu i ustaštvu navodi se da je on bio u nemilosti podjednako ustaške vlasti kao i njemačkog policijskog izaslanika Hansa Helma (o tome postoji i članak Josipa Kolanovića ‘Nadbiskup Alojzije Stepinac u izvješćima Njemačkoga poslanstva u Zagrebu’. Fontes. Izvori za hrv. povijest. br. 2/1996, str. 313-342). So what! Nije bilo teško doći u nemilost Nijemaca, okupacijske vlasti ili ustaša. No koliki su ljudi bili u nemilosti i platili su to glavom. Stepinca su kritizirali pa su pokušavali atentat na njega...? Ali, koliko je ljudi stvarno platili svoje protivljenje životom!
Crkva je bila blilska režimu.
- NDH-ov režim je materijalno podupirao Crkvu, sjemenište, institucije, čak podržavao neke od Stepinčevih posebnih nakana i težišta svojeg biskupskog djelovanja: borbu protiv psovki i boguhuljenja, te suzbijanje “bijele kuge”, pobačaje. Nadbiskup je vrh NDH i pohvalio zbog toga, zbog suzbijanja pornografije i zbog uredbe protiv bogohuljenja. Važnost što ju je nadbiskup Stepinac pridodao tom “zlu” bila je nerazmjerno veća nego činjenica da je ustaški režim istodobno činio i nekažnjeno tolerirao zlostavljanja i ubojstva ljudi zbog etničke i rasne pripadnosti. Čini se da je nadbiskup u tom pogledu svoje vjernike sasvim ostavio na cjedilu. Ne postoji nijedan dokument u kojem bi nadbiskup ohrabrivao vjernike za otpor, čak nema ni informacija o tome da ih je upozorio na potrebu pomoći progonjenima.
Ali nije na njemu da bude revolucionar?
- Nadbiskupova dikcija “krvi i tla” ne ide u prilog neprijateljskom odnosu nadbiskupa prema ustašama. No, s druge strane, njegova prva velika propovijed na nedjelju Krista Kralja (25. listopada 1942.) protiv već očite politike ustaškog režima, duha rasizma i nacionalizma prepoznatljivo osuđuje te ideologije, ali propovjedi nedostaje apelativni značaj. Riječ je o teološkom traktatu o “ništavosti” ovozemaljskih ideologija. Ne može mu se zamjeriti da njegove intervencije u korist ugroženih pojedinaca uglavnom nisu bile uspješne, no onako kao što su bile formulirane, nisu ni mogle polučiti uspjeh. Treba se stvarno zapitati, što si je on mislio zamolivši da se osobama predviđenim za deportacije dopusti da prije toga srede svoje građanske stvari (???) ili kako deportaciju provesti humano ili ponašati se humano u logorima. Zašto nije nikada pitao zbog čega mora uopće biti deportacija i logora? Nijednom! To je doista šokantno otkriće. Vjerujem da je Slavko Goldstein u pravu sa svojom tvrdnjom da je Stepinac bio osoba visokih etičkih pretenzija, ali da je politički bio kratkovidan i ne baš mudar. Možda će Stepinčev dnevnik otkriti njegove motive za njegovu nedovoljno jaku riječ. Pouzdano se, međutim, zna da nadbiskup nije vjerovao u to da je režim u svojoj biti zločinački, nego da zlodjela čine “neodogovorni elementi” bez znanja državnog vrha.
U pravu su oni koji tvrde da se Crkva ne može ispraviti i reformirati, tj. reformama podrivati okoštali sustav iznutra, nešto poput krticeAli, u to vrijeme on je zacijelo čuo za posljedice kolebanja njemačkih biskupa uoči nacističkih udaraca na Crkvu. Znao je za njih.
Što je presudno za ocjenu njegova držanja?
- Za povijesno utemeljenu ocjenu nadbiskupa Stepinca valja uzimati u obzir dileme u kojima se on nalazio. Pozdravio je osnivanje države, a vidio je koja je garnitura osvojila i zlorabila moć. Ta je vrhuška ujedno bila jamac borbe protiv komunizma, ali nije manje okrutno postupala nego komunisti. Svećenicima je 1944. ponovio naredbu iz 1935. o ponašanju u kriznim vremenima: “Ne odlučivati u ovozemaljskim spornim pitanjima, ali dovesti Svijet svome iskonu Bogu. Paziti da se pisanjem ili govorom ne daju meritorne ocjene u stvarima o kojima smiju progovoriti samo vrh Crkve skupa s episkopatom" (citat po sv. II. Jure Krišta!). Bilo je to anakronističko, jer svećenici nisu više mogli zažmiriti pred zlodjelima što ih je počinila ustaška vlast. Tada nitko više nije mogao zastupati uvjerenje da je svaka vlast od Boga (kao što je učila katolička doktrina slijedeći apostola Pavla) i da vlast zato ima pravo inzistirati na lojalnost podanika.
Ali Crkva se s tim uopće ne slaže?
- Priznanje da štovani ideal ipak nije bio dorastao svojem vlastitom visokom etosu autoritetu Katoličke crkve ne bi značajno naudilo, naprotiv, učinilo ju je uvjerljivijom i vjerodostojnijom gdje protestira protiv mana aktualnog trenutka. Priznanje, izraz žaljenja zbog vlastitih slabosti te, naposljetku, djelatna pokora, sve to ulazi u bezrezervno raščišćavanje povijesnih dilema i neumjesnih idealiziranja. Zato bi bilo važno otvoriti arhive i dati da činjenice izlaze na vidjelo. Otvoriti arhive i bez selektiranja "podobnih" i "nepodobnih" znanstvneika te dopustiti istraživanje. To bi bile poruke za Jasenovac, iz Jasenovca.
Ali da se vratimo u današnje vrijeme u kojemu je nedavno državni tajnik Vatikana kardinal Bertone dao nalog hrvatskim biskupima da se mogu baviti politikom i mijenjati zakone?
On je “potvrdio da Crkva ne djeluje politički”, kako poručuje crkvena tiskovna agencija. Zapravo, kardinal Bertone ponovio je samo poruku Pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et Spes, br. 76.: neometano i slobodno propovijedati vjeru, naučavati svoj društveni nauk, nesmetano vršiti svoju službu među ljudima. Davati i ćudoredne prosudbu također u onim stvarima koje se tiču političkog poretka, kada to zahtijevaju temeljna prava osobe ili spas duša. Način na koji Crkva treba djelovati je “poželjan iskren i otvoren dijalog s političkim vlastima, izražavati mišljenja sa svrhom da zakoni budu izmijenjeni i poboljšani. Dakle, članovi Crkve nemaju drugačijih načina i sredstava utjecati na politički život nego građani.
Kardinal Bertone spominje potrebu dijaloga u odnosima Crkve i države.
- Ne mogu a da ne napomenem kako je on poručio da se i prikladno formirani laici katolici zauzmu u tom smislu. Poruka je proturječna, jer Bertone kao član hijerarhije naravno da je zainteresiran za što intenzivnije angažiranje klera i biskupa u politici, kao što se sada događa u Italiji, a i u Sloveniji su se pojavljivali takvi trendovi. Pridonosi li to “općem dobru”, o tom-potom. U svakom slučaju, pojačava napetosti u društvu. Angažman klera zna razvijati svojevoljnu dinamiku i degenerira u pritisak nad dušama i savjestima i - u teokratsko društvo. Ta, kler ima svoje funkcije i neka ostaje pri njima. Pogotovo u vrijeme kad manjka klera, oni imaju posla napretek. Politički život je arena laika, dočim je crkvena hijerarhija samo posredno nadležna, kao pomoć u formiranju laika.
Ipak se zalažete za pomoć klera.
- Pomoć mi je važno istaći i zato što ulogu svih vjerskih zajednica u svijetu i svih institucionalnih religija smatram tek “pomoćnim sredstvima”. Vjerski vođe to nerado čuju, ali oni i institucije Crkve doista nisu svrha samima sebi i značajne su samo onoliko koliko uzmognu služiti svojim društvima i svakoj osobi posebice. Zato mi je groteskno gledati i neugodno doživjeti takve crkvene manifestacije kakve se upravo sada održavaju u ovom gradu. Vi ste i sami istakli da Katolička crkva ide na masovnost, na “glasovanje nogama”, na dokaze “da nas ima”. Dobro, ljudi dolaze u masama i ne želim nagađati o kvaliteti onih koji se odazovu i njihovim motivima. Još grotesknija mi je svibanjska procesija sa svom svojom baroknom pompom. Gledatelji uz rub ceste vjerojatno je doživljavaju kao dio specifičnoga folklora, no kako je vide predvodnici procesije, oni koji nose sliku BDM ili pokaznicu s hostijom?
Kako?
- Ta ista gospoda koja funkcioniraju kao izvršitelj svečane ceremonije (o čijoj opravdanosti možemo biti podijeljenih mišljenja) možda su baš malo prije nekoga neistomišljenika oklevetali i izopćili. Ili znaju da među njihovom subraćom, podređenima ili nadređenima ima sukoba, sitnih ili većih afera, dvojnoga života… A ako ne među bližim suradnicima, negdje po tom klerikalnom svijeta ih jamačno ima. Zar im ta pompa onda nije isprazna gluma? Držim se riječi bečkoga književnika Arthura Schnitzlera: “Svi mi glumimo. Onaj tko to zna, mudar je.”
Te primjedbe na suvremeni (primjereniji bi bio izraz “anakronistički”) profil Crkve dolaze “sa strane”, od osobe koja više ne želi biti dijelom te glume. Dugo sam vjerovala ili željela vjerovati da Crkva doista funkcionira kao “služba” i da su svećenici, biskupi itd. istinski “ministri”, osobe koje žele služiti čovjeku. Nedvojbeno ih ima, svaka im čast. Nije važno koliko ih ima. No svaka funkcija prisiljava i na prilagodbu sistemu, a u sistemu ne funkcionira. Sistem funkcionira kao svrha sam sebi i većina njih prilagođavaju se tom funkcioniranju i nad brigama za funkcioniranje zaboravljaju radi čega zapravo postoje. Ili im je važniji sistem nego pojedinac. To mi se čini najvjerojatnijim. Ako je pravovjerje važnije od onoga tko zastupa određeno mišljenje, onda znači da sistem radi i tu pojedinac nema šanse opstajati. Priznajem da su u pravu oni koji tvrde da se Crkva ne može ispraviti i reformirati. Priznajem također da je iluzija vjera kako treba ostajati u Crkvi i reformama “podrivati” okoštali sustav iznutra (nešto poput krtice). I svećenici i laici koji to pokušavaju bezuspješno ili koji su izgarali na takvim uzaludnim naporima, predobro su poznati javnosti. Samo uvijek iznova ostajem zapanjena zbog količine žuči na koje nailaze u samoj Crkvi. S duhovitim agnostikom zaključujem: “Isus je želio osnovati zajednicu; ispala je - Crkva.”
Što je presudno za ocjenu njegova držanja?
- Za povijesno utemeljenu ocjenu nadbiskupa Stepinca valja uzimati u obzir dileme u kojima se on nalazio. Pozdravio je osnivanje države, a vidio je koja je garnitura osvojila i zlorabila moć. Ta je vrhuška ujedno bila jamac borbe protiv komunizma, ali nije manje okrutno postupala nego komunisti. Svećenicima je 1944. ponovio naredbu iz 1935. o ponašanju u kriznim vremenima: “Ne odlučivati u ovozemaljskim spornim pitanjima, ali dovesti Svijet svome iskonu Bogu. Paziti da se pisanjem ili govorom ne daju meritorne ocjene u stvarima o kojima smiju progovoriti samo vrh Crkve skupa s episkopatom" (citat po sv. II. Jure Krišta!). Bilo je to anakronističko, jer svećenici nisu više mogli zažmiriti pred zlodjelima što ih je počinila ustaška vlast. Tada nitko više nije mogao zastupati uvjerenje da je svaka vlast od Boga (kao što je učila katolička doktrina slijedeći apostola Pavla) i da vlast zato ima pravo inzistirati na lojalnost podanika.
Ali Crkva se s tim uopće ne slaže?
- Priznanje da štovani ideal ipak nije bio dorastao svojem vlastitom visokom etosu autoritetu Katoličke crkve ne bi značajno naudilo, naprotiv, učinilo ju je uvjerljivijom i vjerodostojnijom gdje protestira protiv mana aktualnog trenutka. Priznanje, izraz žaljenja zbog vlastitih slabosti te, naposljetku, djelatna pokora, sve to ulazi u bezrezervno raščišćavanje povijesnih dilema i neumjesnih idealiziranja. Zato bi bilo važno otvoriti arhive i dati da činjenice izlaze na vidjelo. Otvoriti arhive i bez selektiranja "podobnih" i "nepodobnih" znanstvneika te dopustiti istraživanje. To bi bile poruke za Jasenovac, iz Jasenovca.
Ali da se vratimo u današnje vrijeme u kojemu je nedavno državni tajnik Vatikana kardinal Bertone dao nalog hrvatskim biskupima da se mogu baviti politikom i mijenjati zakone?
On je “potvrdio da Crkva ne djeluje politički”, kako poručuje crkvena tiskovna agencija. Zapravo, kardinal Bertone ponovio je samo poruku Pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et Spes, br. 76.: neometano i slobodno propovijedati vjeru, naučavati svoj društveni nauk, nesmetano vršiti svoju službu među ljudima. Davati i ćudoredne prosudbu također u onim stvarima koje se tiču političkog poretka, kada to zahtijevaju temeljna prava osobe ili spas duša. Način na koji Crkva treba djelovati je “poželjan iskren i otvoren dijalog s političkim vlastima, izražavati mišljenja sa svrhom da zakoni budu izmijenjeni i poboljšani. Dakle, članovi Crkve nemaju drugačijih načina i sredstava utjecati na politički život nego građani.
Kardinal Bertone spominje potrebu dijaloga u odnosima Crkve i države.
- Ne mogu a da ne napomenem kako je on poručio da se i prikladno formirani laici katolici zauzmu u tom smislu. Poruka je proturječna, jer Bertone kao član hijerarhije naravno da je zainteresiran za što intenzivnije angažiranje klera i biskupa u politici, kao što se sada događa u Italiji, a i u Sloveniji su se pojavljivali takvi trendovi. Pridonosi li to “općem dobru”, o tom-potom. U svakom slučaju, pojačava napetosti u društvu. Angažman klera zna razvijati svojevoljnu dinamiku i degenerira u pritisak nad dušama i savjestima i - u teokratsko društvo. Ta, kler ima svoje funkcije i neka ostaje pri njima. Pogotovo u vrijeme kad manjka klera, oni imaju posla napretek. Politički život je arena laika, dočim je crkvena hijerarhija samo posredno nadležna, kao pomoć u formiranju laika.
Ipak se zalažete za pomoć klera.
- Pomoć mi je važno istaći i zato što ulogu svih vjerskih zajednica u svijetu i svih institucionalnih religija smatram tek “pomoćnim sredstvima”. Vjerski vođe to nerado čuju, ali oni i institucije Crkve doista nisu svrha samima sebi i značajne su samo onoliko koliko uzmognu služiti svojim društvima i svakoj osobi posebice. Zato mi je groteskno gledati i neugodno doživjeti takve crkvene manifestacije kakve se upravo sada održavaju u ovom gradu. Vi ste i sami istakli da Katolička crkva ide na masovnost, na “glasovanje nogama”, na dokaze “da nas ima”. Dobro, ljudi dolaze u masama i ne želim nagađati o kvaliteti onih koji se odazovu i njihovim motivima. Još grotesknija mi je svibanjska procesija sa svom svojom baroknom pompom. Gledatelji uz rub ceste vjerojatno je doživljavaju kao dio specifičnoga folklora, no kako je vide predvodnici procesije, oni koji nose sliku BDM ili pokaznicu s hostijom?
Kako?
- Ta ista gospoda koja funkcioniraju kao izvršitelj svečane ceremonije (o čijoj opravdanosti možemo biti podijeljenih mišljenja) možda su baš malo prije nekoga neistomišljenika oklevetali i izopćili. Ili znaju da među njihovom subraćom, podređenima ili nadređenima ima sukoba, sitnih ili većih afera, dvojnoga života… A ako ne među bližim suradnicima, negdje po tom klerikalnom svijeta ih jamačno ima. Zar im ta pompa onda nije isprazna gluma? Držim se riječi bečkoga književnika Arthura Schnitzlera: “Svi mi glumimo. Onaj tko to zna, mudar je.”
Te primjedbe na suvremeni (primjereniji bi bio izraz “anakronistički”) profil Crkve dolaze “sa strane”, od osobe koja više ne želi biti dijelom te glume. Dugo sam vjerovala ili željela vjerovati da Crkva doista funkcionira kao “služba” i da su svećenici, biskupi itd. istinski “ministri”, osobe koje žele služiti čovjeku. Nedvojbeno ih ima, svaka im čast. Nije važno koliko ih ima. No svaka funkcija prisiljava i na prilagodbu sistemu, a u sistemu ne funkcionira. Sistem funkcionira kao svrha sam sebi i većina njih prilagođavaju se tom funkcioniranju i nad brigama za funkcioniranje zaboravljaju radi čega zapravo postoje. Ili im je važniji sistem nego pojedinac. To mi se čini najvjerojatnijim. Ako je pravovjerje važnije od onoga tko zastupa određeno mišljenje, onda znači da sistem radi i tu pojedinac nema šanse opstajati. Priznajem da su u pravu oni koji tvrde da se Crkva ne može ispraviti i reformirati. Priznajem također da je iluzija vjera kako treba ostajati u Crkvi i reformama “podrivati” okoštali sustav iznutra (nešto poput krtice). I svećenici i laici koji to pokušavaju bezuspješno ili koji su izgarali na takvim uzaludnim naporima, predobro su poznati javnosti. Samo uvijek iznova ostajem zapanjena zbog količine žuči na koje nailaze u samoj Crkvi. S duhovitim agnostikom zaključujem: “Isus je želio osnovati zajednicu; ispala je - Crkva.”
Udaljila sam se od Crkve kao institucije, ali poput apostola Pavla u Pismu Rimljanima ‘uvjerena sam da me ništa neće rastaviti od ljubavi Kristove’Vi ste u zbog toga ogorčenja rekli da istupate iz Crkve?
- Zaključila sam da je nekad naprosto potrebno ostaviti instituciju za sobom, jer bez nje uzmognite biti autentičnijima i “pobožnijima”. To je moje obrazloženje zašto sam se udaljila od te Crkve. Udaljila sam se od institucije, no uvjerena sam, kao i apostol Pavao, u Pismu Rimljanima, “da me ništa neće rastaviti od ljubavi Kristove”.
Ali što je s onima, poput HDZ-ovih zastupnika koji se deklariraju kao katolici, a glasaju za zakon protiv kojega je Crkva, kao što je onaj o suzbijanju diskriminacije?
- Ima dosta primjera za “neposluh” društva u odnosu na zahtjeve Crkve. Nije posrijedi (samo) nedostatak snage ili dobre volje, iako je uvodničar Glasa Koncila spočitnuo saborskim zastupnicima upravo to. Znam da suvremena Crkva sada radi na tome da koncilsko priznanje autonomnosti svjetovnog područja i politike u odnosu na Crkvu ponovno okrene i svoju službu naučavanja tumači kao “diktiranje” etičkih normi. Poznato je da je papa Ivan Pavao II. još kao koncilski otac predvodio frakciju koja je bila protiv priznanja autonomije i protiv takve prevelike “popustljivosti” Crkve prema Svijetu. Podsjećam na pobudnicu Kongregacije za vjeru iz siječnja 2003. “Katolici u politici“. Autor te pobudnice, Joseph Ratzinger, sadašnji papa Benedikt XVI., zagovara snažnije “profiliranje” katolika, tj. beskompromist u pitanjima etike prema tobožnjoj etičkoj proizvoljnosti i libertinizmu. Katolici se trebaju prepoznati po tome što se ne libe zastupati katoličku etiku po pitanjima individualnog i socijalnog morala, i boriti se za to da se politika ravna prema crkvenom naučavanju. Crkva za svoj prohtjev da bude moralna voditeljica društva navodi argument da njezin moral nije “specijalno katolički”, nego sveopće humanistički i da svi pravi humanisti trebaju priznati kako je npr. pobačaj zlo, da je istospolna zajednica protiv prirode i zato također zlo, da je svrha braka reprodukcija, da je HIV posljedica raskalašena, promiskuitetna i zato nesređena života, da su tehnički zahvati u reprodukciju protuprirodni i zato ne samo moralno zlo nego i opasnost po zdravlje. I da je eutanazija nedopustivo prisvajanje prava na odluku o životu i smrti… Priznanjemo li da su navedeni, pojedini stavovi katoličke etike vrijedni da se o tome razmišlja, ostaje još pitanje kako spriječiti nepoželjne posljedice. Nisam do sada čula suvisle prijedloge iz Crkve za pomoć u slučajevima neželjenih trudnoća. Nota bene, “suvisle prijedloge” nesuvislih, neprovedivih ima napretek.
U Saboru sjedi velika većina katolika?
- Politika je bliža stvarnosti - down to Earth - i slijedom svoje uloge za život pojedinaca mora se kretati vrludavim putovima između etičkih ideala i potreba koje nameću kompromisi. Jasnije nego igdje drugdje tu je primjerena Bismarckova uzrečica da je politika “umjetnost mogućega”. Na katolicima je da najprije sami žive idealima koje misle zastupati. To je, uostalom, preduvjet da ispadnu uvjerljivim i prepoznatljivjim kao katolici. Uostalom, i njima ne treba zadati previsoke kriterije, jer su i oni kao građani i profesionalci izloženi istim dilemama i napastima kao i drugi vjernici ili nevjernici, agnostici. Nešto je u njihovim rukama: nijedan katolik ne mora se ogriješiti o radnike i njihova prava, ne mora olako prijeći preko prava na život, ugrožavati sebe i supružnike posljedicama promiskuiteta, nitko ga ne može prisiliti da nekoga podmiti ili da sam prima mito ili ucjenjuje druge iskanjem mita.
- Zaključila sam da je nekad naprosto potrebno ostaviti instituciju za sobom, jer bez nje uzmognite biti autentičnijima i “pobožnijima”. To je moje obrazloženje zašto sam se udaljila od te Crkve. Udaljila sam se od institucije, no uvjerena sam, kao i apostol Pavao, u Pismu Rimljanima, “da me ništa neće rastaviti od ljubavi Kristove”.
Ali što je s onima, poput HDZ-ovih zastupnika koji se deklariraju kao katolici, a glasaju za zakon protiv kojega je Crkva, kao što je onaj o suzbijanju diskriminacije?
- Ima dosta primjera za “neposluh” društva u odnosu na zahtjeve Crkve. Nije posrijedi (samo) nedostatak snage ili dobre volje, iako je uvodničar Glasa Koncila spočitnuo saborskim zastupnicima upravo to. Znam da suvremena Crkva sada radi na tome da koncilsko priznanje autonomnosti svjetovnog područja i politike u odnosu na Crkvu ponovno okrene i svoju službu naučavanja tumači kao “diktiranje” etičkih normi. Poznato je da je papa Ivan Pavao II. još kao koncilski otac predvodio frakciju koja je bila protiv priznanja autonomije i protiv takve prevelike “popustljivosti” Crkve prema Svijetu. Podsjećam na pobudnicu Kongregacije za vjeru iz siječnja 2003. “Katolici u politici“. Autor te pobudnice, Joseph Ratzinger, sadašnji papa Benedikt XVI., zagovara snažnije “profiliranje” katolika, tj. beskompromist u pitanjima etike prema tobožnjoj etičkoj proizvoljnosti i libertinizmu. Katolici se trebaju prepoznati po tome što se ne libe zastupati katoličku etiku po pitanjima individualnog i socijalnog morala, i boriti se za to da se politika ravna prema crkvenom naučavanju. Crkva za svoj prohtjev da bude moralna voditeljica društva navodi argument da njezin moral nije “specijalno katolički”, nego sveopće humanistički i da svi pravi humanisti trebaju priznati kako je npr. pobačaj zlo, da je istospolna zajednica protiv prirode i zato također zlo, da je svrha braka reprodukcija, da je HIV posljedica raskalašena, promiskuitetna i zato nesređena života, da su tehnički zahvati u reprodukciju protuprirodni i zato ne samo moralno zlo nego i opasnost po zdravlje. I da je eutanazija nedopustivo prisvajanje prava na odluku o životu i smrti… Priznanjemo li da su navedeni, pojedini stavovi katoličke etike vrijedni da se o tome razmišlja, ostaje još pitanje kako spriječiti nepoželjne posljedice. Nisam do sada čula suvisle prijedloge iz Crkve za pomoć u slučajevima neželjenih trudnoća. Nota bene, “suvisle prijedloge” nesuvislih, neprovedivih ima napretek.
U Saboru sjedi velika većina katolika?
- Politika je bliža stvarnosti - down to Earth - i slijedom svoje uloge za život pojedinaca mora se kretati vrludavim putovima između etičkih ideala i potreba koje nameću kompromisi. Jasnije nego igdje drugdje tu je primjerena Bismarckova uzrečica da je politika “umjetnost mogućega”. Na katolicima je da najprije sami žive idealima koje misle zastupati. To je, uostalom, preduvjet da ispadnu uvjerljivim i prepoznatljivjim kao katolici. Uostalom, i njima ne treba zadati previsoke kriterije, jer su i oni kao građani i profesionalci izloženi istim dilemama i napastima kao i drugi vjernici ili nevjernici, agnostici. Nešto je u njihovim rukama: nijedan katolik ne mora se ogriješiti o radnike i njihova prava, ne mora olako prijeći preko prava na život, ugrožavati sebe i supružnike posljedicama promiskuiteta, nitko ga ne može prisiliti da nekoga podmiti ili da sam prima mito ili ucjenjuje druge iskanjem mita.
| Kritika komunističkog mentaliteta Nije li pozivanje crkvenog vrha na statistiku postalo besmisleno, jer nisu valjda komunisti svi oni koji su optuženi za korupciju, poslodavci koji ne isplaćuju plaće, maloljetnici koji na smrt prebijaju svoje vršnjake... - Iritantno je stalno pozivanje na “komunistički mentalitet”, kojima katolički kler nastoji obrazložiti sve negativne pojave u društvu. Taj tzv. komunistički mentalitet, pod kojim očito podrazumijevaju sve nemoralno, od potkupljivosti do laganja, prevara, karijerizma, oportunizma, postoji i u društvima koja nisu imali komunistički sistem, ali su iskusili drugi totalitarizam, koji je - na suprotnoj ideološkoj strani - generiraju iste i slične pojave. I Hrvatska je prošla kroz takav režim 1941-1945., i taj režim je bio moguć zato što je uspio potkupljivati ne baš zanemariv broj ljudi, potaknuti ih da ubijanje za svete ciljeve smatraju vrlinom a ne zločinom. I tada, kad je katolicizam bio takoreći obvezan rekvizit svakog dobrog građanina, katolici su bili mučitelji, ubojice, policajci koji su iznuđivali novac za spas života. Funkcioniranje sistema tada je bilo moguće zato što je ne baš neznatan broj ljudi pristao biti sudionicima i simpatizerima i zato što su ne baš neinformirane osobe prešutno pristale da im režim laže i vara ih i da u to vjeruju. Taj režim je, doduše, trajao četiri godine, a njemu je prethodila diktatura koja je također usadila klice tog mentaliteta. Preciznije bi bilo reći “totalitaristički mentalitet”. Književnik Manes Sperber prikazao je u svojoj analizi diktature da svi diktatorski režimi žive od toga, nastaju i održavaju se o vlasti zbog toga što puk pristaje biti njihovim pobočnicima. Komunizam nije više opasnost, ali mentaliteti koji omogućavaju represiju i represivne sisteme jamačno neće izumrijeti. Viktor Frankl, koji je i te kako imao vlastitoga iskustva sa zlom i s dobrotom, zaključio je po ponašanju njegovih suzatočenika u koncentracijskim logorima da se čovjek humanist uvijek i u svakoj situaciji drži kao čovjek, a gadovi su uvijek gadovi. Zašto je to tako? To je vječno pitanje zašto ima zla u Svijetu. |
bglavac
irida
edin.kecanovic
