VEDRANA RUDAN

Život bez krpelja

"Moja djeca više nisu ni moja ni djeca. Ne žive sa mnom, jedva ih vidim, rijetko čujem. Da se opet rodim, ne bih imala djece, presretna sam što nemam unuke. Družeći se s vlastitom djecom izgubila sam trideset i pet godina života. Ne mogu vam riječima opisati taj davež."

Bila sam s mužem tri dana u Firenci. Držali smo se za ruke, u malim restoranima jeli bruskete s rajčicom i maslinovim uljem, gledali kako na ulici mladi ljudi na klizaljkama plešu sirtaki. Ujutro smo na balkonu hotelske sobe čekali izlazak sunca. Toskansko sunce je veliko, debelo i crveno. Firenca je otok u moru torbi i cipela. Osjećala sam se kao pijanac u bačvi alkohola. U mojoj ruci ovoga je časa najljepša torba na svijetu. Koraljnocrvena, dvije ručke, dvije debele pletenice, janjeća koža pretvorena u dragulj. Volim je onako kako neka majka voli nerođeno dijete. Toskana je zemlja kože, dobre hrane, odličnog vina i veselih ljudi. Hotel u kojem smo odsjeli nalazi se u Montecatini Termama, gradiću veličine Opatije. Opatija je u ovo doba godine mrtav grad, a Montecatini Terme žive dvadeset i četiri sata. Hrvatski popovi bi poludjeli, tamo dućani čak i nedjeljom rade do deset navečer.

Krajem godine muž i ja krenut ćemo u Beč. Božićni Beč! U zraku miris punča i kuhanog vina, studenti muzičke akademije sviraju na ulici, prolaznici ih pobožno slušaju, pa im plješću i ubacuju novčiće u kutiju. Izložbe, koncerti, večera Kod Jere. Jere je fenomenalan lik. Trideset i pet godina živi u Beču, ima restoran u kojem se poslužuje samo nekoliko jela, pašta-fažol bez mesa, punjena paprika, gulaš i najbolji bečki šnicl u Beču. S njim rade žena, sin i nevjesta. Jere je rodom iz Drniša, govori kao da je iz njega jučer otišao. U njegovoj oštariji možete naletjeti na najpoznatije bečke televizijske novinare, pisce, pjesnike, slikare.

Za Uskrs letimo na Siciliju. Uživat ćemo u Palermu, u ustima će nam se topiti kolači pred kojima i najgadniji mafijaši padaju na koljena, osvojit ćemo Etnu, miris narančina cvijeta draškat će nam nosnice, gledat ćemo u šume naranača koje rastu uz cestu onako kao kod nas... Uz naše ceste ništa ne raste.

Za Prvi maj bit ćemo u Krakowu. Kočije, bijeli konji, Židovska četvrt, prodavaonica postera, možete birati među nekoliko stotina tisuća komada, ulica nakita, Leonardova Djevojka s janjetom...

Ljeto ćemo provesti u Sloveniji. Logarska dolina raj je na zemlji. Alpe, kiselo mlijeko, konji, vodopadi, doručak na obronku među kravama i mačićima, hladne, zvjezdane noći...

Zašto vam ovo govorim? Zato što moje vršnjakinje već godinama nemaju pojma kako njihov muž miriše, umjesto da ga šutnu i krenu nekamo, život provode izvlačeći iz otrcanih novčanika fotografije svoje unučadi, pa ih okolo pokazuju. One koje nemaju unuke razgovaraju o djeci. Njihova su djeca odrasli ljudi koji se dave u dugovima, kreditima i kuknjavi. Neki rade i slabo zarađuju, drugi ne žele raditi, jer im se ne nude pravi poslovi, treći u trideset i petoj računaju koliko će im roditelji još poživjeti i što će im nakon njihove smrti ostati. Moja djeca više nisu ni moja ni djeca. Ne žive sa mnom, jedva ih vidim, vrlo rijetko čujem. Da se ponovno rodim, ne bih imala djece, presretna sam što nemam un uke. Družeći se sa vlastitom djecom izgubila sam trideset i pet godina života.

Ne mogu vam riječima opisati taj davež. Trudnoće, jutarnja povraćanja, rast trbušine, porod koji je nešto najstrašnije što se živom čovjeku može dogoditi, dojenja, izdajanja, bacanje na vagu djeteta prije podoja, poslije podoja, iskuhavanje bočica, miješanje umjetne hrane u jedan ujutro, dva ujutro, tri ujutro, četiri ujutro, pet ujutro, šest ujutro, sedam ujutro, osam ujutro...

Upale uha, grla, nosa, trbuha. Odlazak u vrtić. Vrištanje do neba, bijesan pogled lude tete dok moje derište čupa iz mojih ruku. Prvi razred, drugi razred, treći razred. Instrukcije, upis preko veze u srednju školu. Instrukcije, prva ljubav, druga ljubav, treća ljubav... Čekanja da ti se dijete vrati živo iz života. Do jedan ujutro, dva ujutro, tri ujutro, četiri ujutro, pet ujutro. "Ne paničari, stara, ostao sam spavati kod Joška. Mikija. Marka. Jelene.Vesne. Mace. Željke." To mi je sin tko zna koliko puta rekao u pet popodne. Kći mi do danas nije rekla gdje je ona bila. Diplome. Aleluja. Prvi posao koma, drugi posao koma, i ovaj posao što ga trenutačno rade pravi je užas. O plaći da se i ne govori.

"Alo, mama, kako si?" Nikad nisam odgovorila, dobro, uvijek sam pitala, "Koliko ti treba?"

A onda mi je muž jedne subote donio kavu u krevet i upitao me, "Koga voliš najviše na svijetu?" "Tebe," rekla sam. "A ja tebe," rekao je muž. Idući smo tjedan prodali sve što se prodati moglo. Moj nakit, slike, vikendicu, ostavila mi ju je pokojna majka koja je do posljednjeg časa spavala s fotografijom svojih unučića pod jastukom. Iselili smo se iz velike kuće i kupili malu. Toliko je mala da u njoj nema mjesta ni za unuče veličine vjeverice. Moje prijateljice govore kako unučad vole više nego vlastitu djecu.

Pitam vas, tko danas voli vlastitu djecu? Zašto bismo voljeli lešinare koji ne mogu čak ni sačekati da im se roditelji pretvore u leš, nego kljunove ubadaju u živo meso? A i ti unuci? Što to oni imaju bez čega ja ne bih mogla? Dovozili bi mi ih u šest ujutro, što je prestrašno jer ja spavam do deset. Ili bi ih ostavljali da spavaju kod nas, što je još gore jer bi mi noći postale pakao. Kaka mu se u dva ujutro, žedan je u tri ujutro, hoće mamu, hoće tatu, gdje mu je duda... Nema šanse!

Naučila sam koliko je velika istina da mala djeca piju mlijeko, a velika krv. Dosta je bilo! Preda mnom je još najviše deset godina kakvog takvog života. Neću dozvoliti našoj djeci da nas umlate svojom djecom!

Moj muž i ja, mi nismo poput vas. A kad sve potrošimo što imamo, prodat ćemo i kućicu u kojoj živimo i uvaliti se u neki moderni starački dom, pa krenuti u kolicima na izlet u obližnji park ili kafić. Iz svoga ću novčanika do smrti izvlačiti samo keš ili karticu, nikad fotografije. Ja sam sebi svoja najdraža unuka. A kad umremo muž i ja, djeci ćemo ostaviti dugove i pogrebne troškove.