Ispod tamnog zvjezdanog neba

Razletjele se crne vrane u noć

I bile su baš ono što mi sad treba

Jer neumoljivo pokazuju svoju moć.

 

Gledam vrane kako nebu lete

Svaka juri svojim stilom leta

I pitam se: ‘kamo to ideš, svijete?

I što to tebe, u tvojoj duši, smeta?'

 

Vjerujem da svaka vrana svoju priču ima

Kad se nađe sa sličnom vranom u sebi,

Ali kako su crne i čine se sličnima,

U to se društvo petljala ja ne bih. :)

 

I tako gledam i vidim jednu dušu

Što se sama sa svojom sjenom bori

I sad će rima donijeti vjetrove što pušu

Jer ova pjesmica svojim jezikom zbori.

 

Smiješno mi je to što se ne vidi svjetlo,

A o njemu se nižu tolike priče,

I ono bi i samo doći htjelo,

Ali u takvoj duši samo tama niče.

 

Led je okovao takvu dušu jadnu

Koja molitvu srca ne pozna i ne želi,

I stalno je vidim beskrajno gladnu

Kao što se snijeg na planinama bijeli.

 

Ne možeš izbjeći takve loše ljude

Jer ih mnogo ima na našem putu,

Ali možeš učiniti da tebi dobro bude

I da ne naletiš na takvu dušu ljutu.

 

Vratit će se opet zlatna vremena

Kad smo znali sve ono što nam treba

I bit će opet tople ruke oko ramena

I sunca i sjaja i ljepote neba.