Bilo jednom jedno lijepo stado

Šetalo se i družilo na zelenoj livadi

Šaroliko je bilo, i staro i mlado

Stalno se ogledalo u bistroj mu vodi.

 

Ta većina što je gledala, a nije vidjela

U grudima misleći da imaju srce,

Lažima i tuđoj nesreći se veselila

Pokazujući svoje pravo lice.

 

U svemu tome najljepša je bila – ona

Ta Šutnja što carovala je njime,

I kao da je došla iz drugih eona

Nikad ne saznah njeno tajnovito ime.

 

Šutnja i dalje prečesto svoj trag ostavlja

U ono što ne bi trebala stati,

Ali stado Šutnja uvijek ponovo obnavlja

Da bi livada mogla neprestano sjati.

 

Kako otjerati tu Šutnju i muk taj,

Dok se dan pretvara u tamu

I nikako toj nijemosti ne vidim kraj

Jer osjećam da obuzima i mene samu.

 

Hrabrosti mi treba da izdržim te riječi

Što mi stado u lice baca

Ali duša zna kako da se sama izliječi

Od jeftinih fora kvartovskog placa.

 

Jednog dana i tome će doći kraj

Kad se stado iz svog sna probudi

Livada će dobiti svoj prirodan sjaj

Kad Šutnja sama u sebi, od šutnje – poludi!