Tek što se završila priča

i babuške se htjele razići kući

pjevajući,

pudlan se osjeti bez njih

ugrožen i sam

a priznat to nije htio

i bilo ga očajnički sram...

Svodnik stari,

prvu babušku

za vrat uhvati,

vičući da je on i dalje car

i da ga svi moraju slušati...

Babuška mala,

cviliti je stala,

a one dvije druge

ušutjele od tuge...

Čudan harem

u trenutku smiješan posta

a pudlan sve jače i jače stiska

i nikako mu dosta...

"Ima da me slušate

i bez mene

ništa ne pokušate,"-lajao je glasno

dok babuška zaplakala nije,

a onda je pusti..

Babuška tužno izusti:

"Ah, pudlane,zar mene,

koja sam ti tako vjerna bila

i u tebe se tajno zaljubila,

znajući sve tvoje mane

i šaranja sa strane...

Voljeh te, dok si pingvin bio

kad si me letjeti učio,

trpjela sam tvoje glupe šale

i prazne ideale,

tvoja mudrovanja

i pametovanja,

sve tvoje laži kojima si naivne duše

u mrežu svoga sebeljublja uvaljivao

a onda im slobodu,

kao pauk gladni ispijao...

Zar je to ljubav,

kad ljude silom držiš za vrat

i bezumno im svoju praznu ljusku bića

nudiš zauzvrat?

Nije ovo više šala,

niti ja više nisam ista,

ona tvoja babuška

naivna i mala...

Sad mi je dosta!!!

Ova priča na kraj sretan ne sluti,

ali će biti,

i ja ću se za to pobrinuti...

Kad ja istinom prozborim,

ošišat će te na golo,

bit ćeš ukras

na krilu nekog snoba,

sa ogrlicom oko vrata,

poput roba...

I nitko neće znati

niti vjerovati

da si car-pingvin jednom bio

a onda pukao,

prepun sebe,

i u pudlana se pretvorio...

Zar tako tv oj uski um

Moju vjernost shvaća

i ljubav mi tako uzvraća?

Kraj tebe nitko

ne može biti svoj,

progledala sam,

dragi,matori pudlane  moj..."

Zalupi babuška za pudlanom vrata

i sa druge prije dvijež

pudlana napusti,

a tek onda

bijes mu malo popusti..

U sljepilu samovolje svoje,

pravu ljubav pustio iz ruku

i tek tad shvati

u kakvu se uvalio muku...

Vrijeme mu ide,

starost kuca na vrata,

nemoć ga vreba,

a on i dalje tjera po svome,

misli da s nečim nešto može,

no, teško se pingvin izvlači

iz pasje kože...

Vidjeh ga jednom,

u krilu godpođe stare,

sa zlatnom ogrlicom oko vrata,

u nekoj jadnoj javnoj kući

klimavih prozora

i vrata...

Ipak mu se svemir smilovao

i nekakvo krilo mu darovao...

Doduše, svoj u sebi više nije,

ni ljubavnik,

ni svodnik,

tek ošišan smiješni bijeli pas,

koji od lajanja silnog

izgubi dobar glas...