...sasvim obična subota? 

Pa i nije baš . Bitno da ne spada u prosjek . Prosjek je ...prosjek . To nikako nije ono što se traži . Ili neka bude ludo ili nek' nebude - nikako .

Trebala sam znati . 

Sad to veoma mudro kažem i u glavi se udaram...u imaginarni najdeblji i najtvrđi zid .Trebala sam znati kad je zakreštala najiritantnija melodija u nastojanju da me probudi.

... teškom mukom otvaram oči i svađam se s kapcima koji kao da su građeni od opeke .Pogled mi najprije luta do zeca koji spava ko zaklan razvaljen na boku ...što je čudno .

Taj glodavac nikad ne spava subotom u 6 . Ali nikada . U 6 ujutro obično rastura krletku , razbacuje staklenu zdjelicu i buni se ; jer , bez hrane je u najgorem slučaju - čitava 2 sata ... 

Gledam kroz prozor , vani najmrkliji mrak . Sad već nešto opako ne štima ... - valjda tako treba biti . Valjda i svjetiljka na cesti treba svijetliti ...

Vučem se do linije i palim radio . Gasim alarm ...a u tom trenu mi za oko zapne vrišteće zelena brojka na liniji koja pokazuje 5 .

5 sati?! Koji kukuruz radim budna? ...sat na mobitelu je naime , namješten na staro vrijeme . Ole ...

Trenutak kada fanfare u glavi sviraju poprilično zabavnu melodiju. Trenutak kada se žaruljica u glavi napokon pali .

Pogledam reprizu svih najglupljih serija , dokumentaraca i bogznačega , jer tih sat vremena viška nekako treba iskoristiti . Tupo buljim u epizode jezikove juhe , Stefana i buntovnika u kuhinji od 18 . Zaključim da je bolje ugasiti tv ... ali – prekasno .

Vrijeme je za najdivniji job na svijetu . Klinci – here i come . Bogu hvala na nečem pametnom .

U glavi planiram put dok razmišljam da trebam stići na 3 mjesta gotovo istodobno i pitam se dali je to ikako moguće u samo 30 minuta .

Zaključim da je potrebno vjerovati / skromno se prisjećajući da sam budna od 5 te da mi zapravo nije jasno kako sam i zašto , vrijeme za pranje kose , vruću šalicu kave , tuš i ...mir mogla utrošiti na - tv . Letim  , zapravo , pokušavam letjeti . Skupljam stvari , nabacujem jaknu , uzimam ključ , palim auto te u trenu kad izađem na cestu s limenim skromno primjetim na prvi mi pogled krajnje simpatičnog starijeg gdina (čitaj: gospodina).

Na biciklu simpatične zelene boje ... , u trenu kad poželim krenuti , on staje i urla . Nemam pojma na koga ili što , ali urla do zlaboga . Obzirom da se danas sve žaruljice pale prekasno , trenutak kasnije shvatim da urla – meni . Jel mi jasno? Kunem se , nije .

Mrzim proletarce koji dojure niotkud i naprave dar-mar .

Eto jednog takvog ... Skrušeno se ispričavam se dok on i dalje urla , najiskrenije konstatiram da ga zbilja nisam vidjela , pitam dal' je ok (shvatim da mu ništa nije – da nije udaren , natučen ,nagnječen čak ni preplašen ; već da samo protestira jer je imao namjeru bez stajanja ići po istom putu kao moj limeni i ja) ...i dok on i dalje urla –zahvalim nekome što nije bilo gore , zapitam se koji je vrag danas i odlazim . Pametnije u tom trenu nisam znala i nisam mogla . Mogla sam ga eventualno ponuditi rastopljenom čokoladom koja mi je šuškala u desnom djepu , da mu se barem razina šećera digne ; pa da mi eventualno ima snage nastaviti nabrajati domaće životinje i svece još neko vrijeme ...eh , što nisam . 

5 minuta kasnije stojim u pošti . U redu . Potiho se ponovno pitam koja je vjerojatnost da stignem , cupkajući s noge na nogu i …vjerujući . Gledam u sat ko' u samog Boga , nadajući se da će vrijeme stati ili barem malo usporiti . Svi imenovani postupci urode plodom te 10 minuta kasnije parkiram na klasika mjesto i letim do kopiraone . Doista letim . Hodam toliko brzo da se u nekom trenu čini da mi noge ne dodiruju pod . Mlinar se nađe na putu , pa kupujem brzu/praktičnu hranu punu aditiva i sa ustima punim kroasana letim do kopiraone . Objasnim ženi što trebam , dok su mi usta i dalje puna kroasana  ona se simpatično smije i silom prilike shvaća moje svahili poruke upućene njoj jer u sekundi uzima knjigu , ljepi na nju divota vrišteću žutu naljepnicu te ohrabrujuće izgovara "može." (o bože – hvala ti) . Letim do sljedeće točke uz šalicu punu kave koju sam kupila putem – nije li život divan? Jest . Život je divan . Djeca (vesela , iskrena , divna) , boje , smijeh i pjesma su na repertoaru sljedeća 4 sata …ima li boljeg? Nema . Odgovorno to tvrdim .

Napuštam oazu dječjeg smijeha i odlazim gotovo regenerirana i ponovno rođena razmišljajući o djeci koja su – plakala od smijeha :). Brzinski mi kroz glavu proleti misao o smjehu do suza .Zapitam se kad sam to učinila zadnji put? Kad ste vi???

Eh …odrasli samo kompliciramo .

Letim do limenog , gledam štene putem i  smijem se . Jer dan je divan .

Sjedam u limenog razmišljajući o strci ostatka subote …i shvatim da bi se najradije povukla u Nigdjezemsku danas .  

...gledam u kapljice na prednjem staklu . Rosa u ovo doba? Palim brisače ... Mrlja umjesto da se smanji i na koncu nestane ; raste . Čitavo prednje staklo izgleda ko' pogođeno gomilom ljigavaca . Lice mi formira grimasu u trenu kad izokrećem auto i sve ine pretince u potrazi za tekućinom za pranje stakla koje naravno , nema . Sjetim se dana prije i u glavi sklapam sliku dok vadim sve "nepotrebno" iz auta . Minuta šutnje za sve brzoplete . Udahnem dok brisači i dalje rade ...sad već dobrano shvaćam da je tvar na mom staklu , mog nekoć čistog auta - ulje . (cenzura) – gasim auto i odlučim pipnuti ljepljivu masu na staklu . Sve nevjerujem iako fanfare vrište svoje .

Turnem prst u ljepljivu masu pomiješanu s vodom , prinoseći  je nosu s dozom gađenja i mirišem nečiji jučerašnji ručak . Riblji ručak . Riblje – škrobni , točnije. opet cenzura . Jel' moguće?

Ma što pitaš – kad znaš . Svejedno mi i dalje nije ništa jasnije , a ni vjerojatnije .

Vozim se do kuće škiljeći kroz otvor centimetar sa centimetar pitajući se što ipak ljudi misle kad me vide da u sunčanom danu suvereno koristim brisače ... nekoliko stotina puta .

Oni neznaju , ma oni pojma nemaju da se pobunjenički um krije negdje blizu javnog parkinga . Da vreba na neki drugi ulašteni auto …želeći ga ulaštiti još i više . ...da ga barem nisam pipnula prije cca tjedan dana . Da sam ga barem ostavila onako renesansno sivog da se uklopi u gradsku jesen . 

...i tako mudro zaključim . Trebalo se vratiti u krevet nekoliko sati ranije .

POUKA : (ovo nije basna , ali pouke ipak ima!) ako alarm zakrešti ranije – vrati se , zaboga , spavati . Možda je taj sat upravo ono što ti treba . Ili – kad krene – krene?!