Svanulo je sunčano, predivno proljetno jutro. Ono istinski pravo, toplo, proljetno, i kokice se, po tko zna koji put, probudile same, bez pijetla.
Ovdje, u njihovom čarobnom kutku, tek tu i tamo, poneki pijetao se zaleti, ali brzo odleprša. Ove kokice su odavno shvatile, da većinu stvari mogu učiniti same, a posebno, koristiti samostalno svoju pamet.
Čak se to ne može nazvati ni diskriminacijom, jer, muške figure su itekako poželjne u kokošinjcu, ali, kako jedna pametna kokica reče, "trebaju profiniti svoje manire"..
Čak ne moraju biti ni plemenitog roda, bitno je da imaju stila, i kavalirske osobine..
Ove kokice su preživjele sve nevolje, sva ubadanja i probadanja, i, naučivši se letjeti izvan ograde, odlučile osnovati odbor mudrih staraca, koji će s najvećom pažnjom i nježnošću braniti novopridošle piliće i mlade kokice, koje još ne znaju letjeti, i koje će možebitno možda postati hrana izgladnjelim jastrebovima.
Nije ih nitko odabirao. To je došlo samo po sebi. Pošto sam ja u tom društvu daktilograf i fotograf, uz dopuštenje odbora, izdvojih jedan dio razgovora:
Kokica 1:" Lijepo nam je ovdje, iza ograde, ali, puno je onih, kojima su
na silu podrezana krila, pa ne mogu poletjeti. Ali, ako ćemo analizirati, nije li im ipak bolje u kokošinjcu, gdje su bar sa svojim rodom, makar trenutno ne mogu poletjeti, nego da su ovdje, u ovom ČOVJEČINJCU, gdje ne znaš ni tko pije ni tko plaća.. Milijarde ljudskih bića, svatko drugačiji, i još toliko životinja, poznatih i nepoznatih..
Mi iza ograde, znamo kakav je divan osjećaj slobode, ali, sve je to upitno, kad među živim bićima ne postoji sklad i tolerancija.
Davno, davno je to bilo, kad je zmija spavala uz lava, lav uz janje, a čovjek između njih. Mi, kokice smo još bile tek u mislima kreatora.
Vrijedi li pričati drugima kako je iza ograde, kad je i tu sistem ograđenih kaveza, sasvim normalan i prihvatljiv?
Kokica 2 :
"Ajme, pirgava, oliti je pivac od kojeg bježiš, a o kojem čezneš, zamantao mozak, ili još ne shvaćaš, da svaka ćakula sa pametnom podlogom, vrijedi truda?"
Kokica 1: Ne nabacuj mi svoje želje, crvenorepa, Frojda sam odavno
spakovala u kutiju koja je na tavanu. Ništa mene ne pati,
osim pitanja, kako će uopće ovdje, u ovom čovječinjcu,
nastati sklad i mir? I kad će to biti?
Kokica 2: Kada će to biti?
I kako?
Počevši od mira i sklada u sebi, draga moja..
Kažu da mi, kokoši, potičemo od dinosaura. I sad zamisli koliko nam je trebalo, da se iz one veličine i krvožednosti, pretvorimo u male, pitome kokice, koje su zadovoljne sa kljucanjem zrnja, pijetlom koji nas gazi kad poželi, i nošenjem jaja, koja gazda pojede, a tek tu i tamo nam dozvoli da sjedimo na njima, i imamo djecu.. Kaže, radi ravnoteže i populacije..
Da li smo mi uopće napredovali, ili smo zapravo nazadovali?
Kokica 1: " Da ti pravo kažem, imam osjećaj da previše filozofiramo
i ulazimo u dubine iz kojih se teško izlazi. Ali neka.
Za stepenice napretka, krila ne trebaju, nego strpljivi koraci. Krila trebaju, kada se dođe do vrha, i čvrstog tla pod nogama nestane.
Tako i one kokice podrezanih krila, imaju priliku da napreduju. Pod uslovom da se ne zadržavaju na svakoj stepenici, okrećući se nostalgično unazad.
Mislim da je to naš zadatak,crvenorepa,
Kokica 2 : " Ae, pirgava, točno tako, pametna si ti. Ne daj da ti itko soli pamet, jer je taman kakva treba bit.."
I tu sam se i ja zaustavila u pisanju.. Tek da malo protegnem noge, i pogledam ima li nekog zgodnog pijevca u blizini, tek radi figure i osjećaja.. A lijepo je vidit lijepo, makar i muško!!