Sve sam deblja svakog dana,

važna mi je samo hrana.

Svako jutro "tužna slika",

gledam odraz svoga lika

u zrcalu što ne skriva

kakva mi je perspektiva.

 

A posve me izda snaga

kada vidim kako vaga

ljubi brojku osamdeset.

 

Oh, da mi je manje deset!

Smršaviti imam želju,

ali zubi stalno melju.

 

Gricni tamo, gricni amo,

na trbuhu salo samo,

izbočen je k'o kupola,

ne mogu se gleda' gola!

 

Ali to me ne ometa,

hladnjak mi je stalna meta,

a u njemu oblizeke:

kulen i njegove seke,

raznovrsne mljac - salame

što me stalno k sebi mame,

sir i pršut puni slasti,

sočni čvarci puni masti,

male slane srdelice,

salata pune zdjelice,

mješavine na sto načina,

sa začinom i bez začina;

kolačići, kruna svega,

kremice od slatkog snijega,

torte čokoladne, voćne,

miješane i vrlo sočne...

 

O povrću da ne velim,

uvijek mu se razveselim:

kuhaj, dinstaj, il' na lešo,

krumpirići malo rešo,

a juhice raznih boja,

mesna, posna, kako koja...

 

Pa još k tome onaj zvuk

kad krckaju špek i luk..

Da nabrojim sva ta jela

trebala bi knjiga cijela.

 

I sad evo rezultata

od kojih me muka hvata:

sad sam tusta kao guska,

haljina mi svaka uska,

da popravim izgled svoj,

uvijek nosim veći broj,

al' uzalud sebi lažem,

uzalud se često važem,

kad sva jela slasno smažem,

jer meni je dobro jelo

kao umjetničko djelo

i ono mi daje snagu,

pa nek' vaga ide k vragu!

 

A šiljaste mršavice,

nek' im rastu zazubice!

Nit' kuhaju, niti prže,

već dijetu stalno drže

pa onako suhoguze

uskaču u tijesne bluze,

misle da će svi muškarci,

bilo mladi, bilo starci,

buljiti u te košćobe

(ovo kažem s malko zlobe),

a pogledi muški lažni

ionako nisu važni,

važnija je dobra klopa

nego izgled "antilopa"

jer ako si kome mila,

ne smeta mu koja kila

(Lakše mi je tako reći

nego klope se odreći.)

 

Autorica pjesmuljka je profesorica hrvatskog jezika iz jedne zagrebačke  škole...

--

život je lijep!