Ljeto je prošlo, Pippo i Zippo su se vratili sa turneje, ako se to može uopće nazvati turnejom..

Bilo im je lijepo, Godot ih je poslao malo u svijet, da obiđu škole, crkve, bolnice, svuda, gdje bi mogli nekoga razveseliti..

Ja sam bila u pratnji, i sve dokumentirala slikama..

I vjerujte mi, bilo je krajnje vrijeme da malo rastresu ozbiljna lica, i vrate malo tople radosti među narod..

No, najveća i najljepša publika im je bila opet..dječja publika..

No..da počnem priču, kako im je bilo:

 

Kad su ušli u kroz crkvena vrata, umalo nisu pobjegli van..

Osmjesi koji su se zapekli na licima, ušutkana djeca, koja moraju šutjeti..Iiiiiiii...

Pippo i Zippo su se odmah bacili na posao..Održali su pravu malu veselu klaunovsku misu, puštali balončiće, smijeh je prštao na sve strane..

I ljudi su otkravili svoja srca, i shvatili da i tako mogu slaviti boga..

Pippo je bio anđeo, Zippo vražićak..

Na kraju su se zagrlili...

Djeca su bila uvijek prisutna, i  njihova radost je Pippu i Zippu bila najveća nagrada..

Kao što to biva na takvim putovanjima, Pippu se desilo nešto najljepše što mu se moglo desiti: pronašao je ljubav svog života, i ja sam to krišom fotografirala.. Poklonio joj je pravo, veliko srce, i..mogu vam reći da uopće nije izgledalo neozbiljno..

I nije bilo.. Klaunovi itekako znaju voljeti.. Jer su im poznate obje strane ljubavi..i ona tužna i ona radosna..

I na kraju, kad su se prepuni dojmova vratili, opet su morali raditi ispočetka:

Jer na plavom otoku je bilo svega, samo ne opuštenosti, smijeha i ludorija..

Opet je Zippo htio odustati..

Pa ga je Pippo klepio po glavi, i skinuo mu tu smiješnu kutiju, pod kojom se htio sakriti..

Na kraju, sakupili su ipak društvo, koje se voli smijati i šaliti, i slikali se sa njima..

Ja sam ona manja, u dječjem kostimu..

Čini mi se da je tu i ona koja voli lude, samo mi nije htjela reći koja je na slici.. nije važno..

Bitno je da nas ipak ima.. Bar nekoliko..

Plavi otok ipak mora imati dušu..