KAKO JE POČEO (i završio) RAT NA MOM POTOKU...

 Bilo je to davno,u nekoj zemlji

 koja nije postojala ni na jednoj poznatoj karti..Njena veličina je bila

 tako malena,da nije prekoračivala

granice ni stranice..U toj zemlji, svi su živjeli sretno i radosno,pijući vodu

iz jednog jedinog izvora, na kojem su

se svi okupljali kad bi ožednjeli...Bilo je to, moglo bi se reći, rajsko boravište...Nitko nikom nije smetao..Vuk je sjedio uz janje, janje uz lava,lav uz ovcu,zmija uz ptice, ptice uz leptirice...Zapravo..tko bi se napojio iz tog izvora,ne bi bio ni gladan ni žedan..Životinje nisu razmišljale o količini svoje pameti,jer je svaka za sebe bila najpametnija...I tako..idila je cvala,dok se jednog sunčanog dana, nije pojavio Gospodin Jajan,obećavajući svima da će ih odvesti do još većeg i slađeg izvora,ako ga proglase svojim kraljem, i prepuste mu svoj izvor..Jajan je imao čudesni štap-koji je bio živ,i kojeg je naučio poslušnosti..Kad bi mu rekao:"sjedi...! štap bi sjeo..Kad bi mu rekao.."uspravi se"..štap bi se uspravio...Bilo je to čudo među životinjama,,jer one tako što nisu vidjele...Jajan je govorio da je od njega potekao svijet,jer..iz jajeta sve počinje..Proglasiše ga svojim guruom i kraljem,i ubrzo Jajan postade gospodar slavnoga potoka..No, kao i svugdje u takvim pričama,našlo se par životinjica koje nije mogao zadiviti svojim lažima,i koje su jednostavno, odlučile da se ne upliću u hvalospjeve kokoški koje je Jajan začarao svojim štapom..No,kokoške se nikako nisu slagale sa tim da postoji netko tko Jajanu ne kokodače najljepše pjesme..I nisu shvatile da svaka životinja ima svoj jezik..Kokoška je kokoška, i ne može govoriti lavljim jezikom..Ptica je ptica, i ne zna pričati kao vjeverica...Pa su počele za svoga Jajana vršiti djela odanosti,i učiti druge svoj kokošji jezik, ne bi li svi sa Jajanom bili Jedno..I od lijepog rajskog potoka,postao je kokošarnik..Lav bi se počeo smijati kad bi ga koke ozbiljno počele poučavati mudrosti..Ptice su se pokušale prilagoditi kokama, jer su, nekako slična vrsta..Došlo je do sveopće konfuzije...Svi su gledali koliko je tko naučio kokošji jezik, i po tome se vrednovali na skali Jajanove vrijednosti..Odjednom,postalo je In pričati kokošjim jezikom..Koji nisu htjeli, mogli su samo otići dalje, iz tog rajskog mjesta..Dok Jajan jednom nije shvatio,da mu je dosadilo slušati jedno te isto,pa je odlučio napustiti svoje podanike..Njegovo je bilo,zavadi,pa ne vladaj, nego pusti da se zavađaju dalje, do istrebljenja...A i ustanovio je da ga štap ne sluša baš više, te ode,u potragu za izvorom mladosti..

Kakva tuga je zavladala kad je Jajan nestao..Kokoške su tužno dozivale:Jajaneee..dođiii...skuvaću ti šta 'oćeššš...i svoj batak i karabatak ćemo odrezati od sebe, da te nahranimo..Toliko te volimo...dođiii"...

No,samo lišće u krošnjama šumorilo je nečujni Jajanov šapat..."Malo sutraaa..Mene zovu polja, i nove kokeee.."

Možda se Jajan ipak smilovao i jednom vratio na svoj potok, ne znam..Već dugo ima kako sam napustila to mjesto..Jer sam bila totalni neznalica u učenju kokošjeg jezika...A i kako bih..Kad sa tim rodom veze nemam...