Pitala sam se jednoga dana

Što to znači kad je duša izgubljena

I kad je odlučila takva biti sama

Jer je ta odluka bila samo njena.

 

I tako sam prolutala dušom svojom

Tražeći odgovore u Svemiru tajnom,

Da bi odgovor prostrujio nutrinom mojom

I obasjao me porukom sjajnom.

 

Svaka duša sama bira svoje pute,

Kad se odluči na našu Zemlju doći,

I pokupi svoje zvjezdane skute

Pa se tiho došulja u noći.

 

Iako je došla u nekoj tamnoj noći

Ne znači da je izgubljena bila

Samo je tad i mogla doći

Jer ju je po noći neka majka rodila.

  

I tako opet, pitanja se moja nižu,

Kao što se piše neka knjiga nova,

Odgovori sami od sebe mi stižu

I lijepo sjaje ova plava slova.

 

Znam za neke duše što su se izgubile

U čudnim putevima koje su izabrale,

A nikad nisu ni trenutak posumnjale

Kako će biti same te jadnice male.

 

Suze su im zaledile hladna srca

Zbog nemoćnog bijesa što u njima buja,

Jer zloba nagrđuje nekad lijepa lica

Pa ne čuju ni dah vjetra ni pjesmu slavuja.

 

Zna se gdje će suza, nego na oko

Kanuti baš onda kada im treba,

Ali zlo je tu uronjeno jako duboko,

Dublje od mora i dalje od neba.

 

Samoća je zauzela njihovu blizinu

I caruje u tom čudnom biću,

Ali kako pomoći, pa i na daljinu

Kad stalno u njemu nove zloće niču.

 

I tako se sad okrećem svome snu

Gdje me vodi anđeo maleni,

A ta duša sanja na svom tvrdnom dnu

Da će dotaći kamenčić čarobni

 

I pretvoriti je u umilno stvorenje

Koje treba svaka ljudska duša

U svojoj blizini, kao otkrivenje

Jer samo čista duša čistu dušu sluša.