92. BRAĆA PO ZABLUDI

 

        Sastaše se šumski miševi da zboruju, jer su vidjeli od ptica da tako valja. Kad su se sastali, čekali su da se nešto važno i pohvalno o miševima kaže, ali pleme je šutjelo i pogledavalo se, nesigurno zbog čega je zapravo sazvan zbor.

        “Ovdje smo da bismo sačinili mišji ustav”, progovori napokon najstariji miš. Ta mu je zamisao pala trenutak prije na um, i smatrao ju je blagoslovnim nadahnućem. “Mi smo velik narod, i red je da imamo crno na bijelo zakonik o kulturi, naravi, pravima, i dužnostima miševa”.

        Svi se uskobeljaše i razgališe.

        “Tako je, to nam treba”, zaorilo je cijukom i cvilom.

“Kao prvo, mi smo najbrojniji narod šume”, progovori opet najstariji miš. “Ima nas više od borovih iglica. Naša je dužnost da tako i ostane. Neka se javi netko tko misli da bi mogao opovrgnuti ovu tvrdnju”?

Niodakle ni cvila, ni cijuka.

“Sljedeće: mi imamo mnogo neprijatelja, iako smo miroljubiv narod. Naša je dužnost da unatoč neprijateljstvu sove, pauna, mačke i zmije ostanemo miroljubiv narod. Ima li koga da ovo porekne”?

I opet, ni cvila, ni piska.

“I treće: miševi su, skladno s njihovom naravi, biljojedi. Da, mi se ne hranimo mesom živih stvorova. Mi jesmo maleni, ali mi smo pobornici nenasilja”.

Kad je stari miš završio govor, miševi oduševljeno pristadoše da se ove tri pobrojene značajke mišjega roda unesu u nacionalni ustav i zakon. Od toga dana miševi su hodali šumom malo uzdignutije glave. Počeli su se dičiti svojim iznimnim vrlinama.

“Mi smo šumski plemenitaši”, govorili su.    “A pogledajte samo lasicu, ili kunu zlaticu... One love ptice, uništavaju muziku šume”.

I tako su miševi gordo pronosili svoje dobre osobine kroz uši šume, izvikujući pritom mane drugih žitelja. Čuvši to, vjeverice im se stadoše rugati, krckajući lješnjake; divlje su svinje tamanile žir, i miševima sve grokćući objašnjavale da su i one nenasilnička bića. Divlje govedo, `irafa, zebra, jelen, majmun, medvjed – svi su oni spadali u treći stavak mišjega ustava. Naposljetku, jednoga se dana u šumi pojavio golem slon. Svi su se skutrili u svoje rupe, ali slona je zanimalo samo lišće i plodovi.

Ubrzo po odlasku slona miševi su sazvali novi, malo pokisli zbor. Jedan se miš popne na panj i opali govor:

“U redu, možda smo malo pretjerali izdvajajući se od ostalih. Očito nismo jedini od loze miroljubivih i biljojednih. I nismo jedini na koje vrebaju toliki očnjaci...”

Mišji je narod malko podvio repove, na ovaj proglas o vlastitoj neiznimnosti. Trebalo mu je vratiti stari žar i ushit. Govornik je znao da mu je to dužnost. Isprsio se i povikao: 

“Ali zato nam nitko ne može oduzeti prvenstvo u množenju. Nitko ne mo`e osporiti da smo najrevniji proizvoditelji potomstva. Pogledajte naša legla, a pogledajte lavlja. Mišica godišnje rodi dva, tri tuceta miševa, a lavica samo jedno mlado, ili dvoje”.

Prije no što je ščepao govornika, paun reče:

“Lavica samo jedno mlado, ali lava”!

 

 

NARODI ŽIVOTINJA I NARODI LJUDI, ZABLUDNA BRAĆA...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)