Na brdašcu iznad jednoga gradića
živio je jedan zen učitelj,
vrlo ugledan i cijenjen od stanovništva.
Jednoga dana, dole u gradu, jedna je mlada djevojka
zatrudnila sa svojim dečkom.
Kada je rodila, nije znala kako to objasniti roditeljima,
pa je izmislila priču da je otac djeteta zen učitelj sa brdašca.
Roditelji su se razbjesnili i istoga trena
odveli dijete k zen učitelju.
Zahtjevali su neka se sad on brine za dijete.
"Tako dakle", odgovori učitelj čuvši priču,
 i prihvati dijete.
Godine su prolazile,
a učitelj je u međuvremenu izgubio ugled,
no to ga nije diralo, brinuo se za dijete.
Djevojku, majku djeteta, toliko je pekla savjest
i žudnja za djetetom
da više nije mogla izdržati
pa je priznala roditeljima istinu.
Izbezumljeni, roditelji odu do učitelja,
ispričaju mu se, kažu istinu i zatraže dijete natrag.
Učitelj ga mirno vrati uz riječi: "Tako dakle".

Jednom se mudrac probudio iz duboke meditacije i odlučio poći na vrata raja te ući u vrt blaženstva.
Izašavši iz šume, popeo se do rajskih vrata i pokucao.
Iznutra se začuo glas: "Tko je tamo?"
Mudrac odgovori: "Ja sam."
"U ovoj kući nema mjesta za nas dvojicu!", odvrati glas.
Mudrac se povuće natrag u šumu kako bi kontemplirao o tome što mu je rečeno.
Nakon nekog vremena odluči pokušati ponovno.
"Tko je tamo?", upita glas.
"Ja sam", jednako odgovori mudrac.
A glas mu ponovno reče iste riječi: "U ovoj kući nema mjesta za nas dvojicu!"
Mudrac se i drugi put povuće kako bi o tome kontemplirao.
Nakon nekog vremena probudi se iz duboke meditacije i ponovno se zaputi na vrata raja.
Nakon što je pokucao, glas opet upita: "Tko je tamo?"
A mudrac mu odgovori: "TI SAM!"
I vrata mu se rajska otvoriše

Ugledni doktor, zapadnjak, odlučio je jednoga dana otići u Japan,
k jednom zen učitelju, kako bi saznao što je to zen.
Zanimalo ga je kakvu to mudrost nose zen učitelji.
Po dolasku u samostan učitelj ga je pozvao u svoju sobu na čaj.
Dok je doktor stajao sa strane, učitelj mu je počeo točiti čaj u šalicu.
Napunio je šalicu do vrha ali je nastavio točiti.
Čaj se počeo prelijevati, proljevati po stolu,
a učitelj je i dalje mirno točio.
Doktor to više nije mogao trpiti te je povikao:
"Dosta! Stanite! Puna je."
Učitelj mu na to reče:
"Poput ove šalice i ti si ispunjen raznim informacijama i milsima.
Ne mogu ti pokazati zen dok ne isprazniš svoju šalicu."

Sv. Augustin se jednom šetao morskom obalom razmišljajući o Bogu.
Promišljao je o misteriju Boga,
pokušavao ga shvatiti.
Odjednom je naišao na maleno dijete
koje se igralo u pijesku.
Iskopalo je rupicu u pijesku i pretakalo more u nju.
Vidjevši dječakovu nemoguću misiju,
Augustin se nasmije:
"Dijete, pa to što pokušavaš je nemoguće".
Dijete ga pogleda i odvrati:
"Kao što je meni nemoguće pretočiti
čitavo ovo more
u malenu rupicu, tako je i tebi nemoguće
doseći ono o čemu razmišljaš

Na Zapadu, kada govorimo o religijskim slikama,
obično mislimo na božanske ljudske likove,
anđele i svetce.
Međutim, um Dalekog istoka svoje religijske osjećaje
izražava kroz prirodne objekte.
Njihov pogled na prirodu drugačiji je od našega
i rezultat toga je shvaćanje ljudskog bića
kao sastavnog dijela prirode, a ne nečega što je izvan nje.
Umjesto da dominiraju prirodom,
ljudska bića se uklapaju u nju i osjećaju se kao kod kuće.

Stav zapadnjaka drukčiji je.
Mi se stalno služimo frazama koje Kinezima
zvuče zaista čudno - govorimo o 'osvajanju prirode',
'osvajanju svemira', i 'osvajanju' velikih planina
poput Everesta.
Mogli bi nas pitati: 'Koji je vama vrag?
Zašto se cijelo vrijeme osjećate kao da ste
u sukobu sa svojom okolinom?
Niste li zahvalni planini što vas je uzdigla
dok ste se penjali na nju?
Niste li zahvalni svemiru što vam se otvara
da biste mogli putovati kroz njega?
Kako vam je uopće palo na pamet
da se borite protiv njega?'

Problem je u tome što smo odgojeni
u religijskoj i filozofskoj tradiciji koja nas je
do velike mjere naučila da ne vjerujemo prirodi
koja nas okružuje kao ni sebi samima.
Naslijedili smo doktrinu izvornog grijeha
koja nam govori da ne budemo
pretjerano prijateljski nastrojeni i da
s velikim oprezom prilazimo svojoj ljudskoj prirodi.
Ta nas je doktrina naučila da bismo,
kao bića razuma i volje, trebali biti sumnjičavi
prema svojoj animalnoj i instiktivnoj prirodi."