Jednom rukom držim mobitel na uhu . Ne uspijeva mi baš , pa stoga uključujem i bradu . Slobodnom rukom tipkam odgovor na tridesetitreći uporni zaostali mail koji unatoč mojoj želji , nikako da se pročita sam  (barem sam pokušala).

Desnim slobodnim okom gledam zanimljivu emisiju o indigo klincima te istovremeno razmišljam o petku kao takvom , sva 3 posla koja bih u zadanom roku trebala obaviti i o magiji pomoću koje bih sve aktualne zadatke trebala ispuniti za recimo , dvadeset i četiri (bezobrazno kratka) sata . Dolazak na dnevni red čeka i knjiga „Labirinti“ kojoj sam zbog epskog sadržaja obećala da ću je pročitati – prošli tjedan . Odmah do nje hrabro stoji – „Hipnoza za svakodnevnu primjenu“ …sjetim se da sam je na čelo stola postavila da ostane kao podsjetnik .

Sljedeću sekundu moj se popis u glavi povećava za stavku prisjećajući se hamer papira . Mrštim se , jer unatoč najboljoj volji , nisam ga stigla kupiti . Dok mahnito razmišljam o dostojnoj zamjeni 3 role velikog hamer papira , sjetim se i božićnih priča koje pričam za …kriste – sat vremena! , a također mi nisu baš domaće u glavi …Improvizacija je super , zaključim . Problemske situacije nas/me samo tjeraju na kreativnost – a to je dobro . Dakle …ako sad krenem , ali ako krenem u sedmoj brzini , možda i uspijem obući se , izimprovizirati priču , odjuriti do prve knjižare , spremiti sto i dvadeset vrećica , sakriti ove sumorne podočnjake ,platiti parking , posložiti scenu , ugurati se u baroknu haljinu , nabaciti osmjeh i …preživjeti . A pritom se još i zabaviti? Hm …možda . Letim . Uspijem sve , još i zericu više . Uključujući i pokupiti autom jedini zaostali brijeg snijega u gradu .

Dolazim na vrijeme , s unaprijed predviđenim situacijama treće vrste , gužvom , manjkom prostor …eh , da sam Popaj . Rasturila bih .

Plan pada u vodu (evidentno) jer minutu kasnije teglim dječji nadobudno narančasti, stol po stepenicama . Betonskim . Hvatam zrak pokušavajući se prisjetiti zašto nisam stigla do -stričeka koji slaže cipele- da mi složi gumenu petu , te si tako olakšala kretanje po ledu .

Vizualiziram si hokejaše Medvešćaka te sebe kao jednog od inih (svijet je odmah bolji) . Skupljam stolice . Skupljam metre platna . Jastuke . Drvene kockice , lutke , bojice , čaše … Odlučim zaključati vrata prostorije u kojoj , pretpostavim , nema više nikog . Prije toga , ažurno zazovem sva moguće živa bića koja su možebitno još unutra s : „Alo“ , „jel' ima koga?“ i „ima li živih?!“ . Ništa . Muk . KONAČNO gasim svijetlo , zatvaram vrata i – zaključavam .

Spuštam se niz stepenice preskakajući dvije te glavu zabijam u škrinju s barok haljinama (?!) Zelena-velika . Žuta – velika. Crvena …oblačim (nemam sad vremena) . U muci stežem korzet …ali , i ta je velika – sto mu gromova . Stoga biser na crvenu snjeguljica haljinu oblači zelenu jaknicu dok molim svetu bubamaru i sve asteroide svijeta da ne zakasnim jako …

Dolazi djed mraz . Ima buce pripadajuće s odijelcem , crvene , lakirane najluđe i najdivnije boje koje sam u novije vrijeme vidjela . Zurim u to čudo boreći se s istom haljinom i istim ko' fol kaputićem . Kad pita o situaciji , dovoljno sam luda,umorna i uznojena da bez zadrške kroza zube protutnjim da mi pluća šeću-van. Prostorijom se prolomi glasni smijeh . Kopčam kaputić i izlazim . Bacam se u stoličicu za ljuljanje postavljenu do božićnog drvca – ne . Sjedam na škrinju …-ne . U daljini čujem čovjeka koji spominje zaključavanje . Dižem se u vidu torpeda . Saopći mi da sam zaključala ženu  . Istovremeno se smijem  , okrećem jaknu ne bi li našla ključ ove sekunde , te korim samu sebe diveći se svojoj glavi i situacijama u koje me ista dovodi …

Bacam se na pod …-da! Bingo . TO JE TO . Dok pričam priču u koreografiju iste samouvjereno umećem i popravljanje haljine (valjda se ne primjećuje da ista nikako nije dio sage o svetom Nikoli?!) … klinci se smiju , nervoza me popušta , do nosnica mi dopire miris cimeta i bakine kuhinje i znam , ovaj tren znam koliko je život lijep . Ovo je trenutak koji zapamtiš .

Podosta kasnije 10 pari dječjih šarenica napeto pilji u moje ruke i lice dok ja uživljena razglabam o Božiću , Nikoli , Rudolfu , crvenom nosu … prene me dječji glasić koji mi govori – „Gumb“ . Malo stvorenjce mi ga dodaje i primjećuje da mi je haljina potrgana . Nije valjda . Ma je . Kaputić je . Nemam pojma koliko vremena …ali – smijem se . Svi se smijemo .

Tek sad u kutu primijetim – fotoaparat . No , sto li ti gromova . (Valjda selektira te slike?!) Ajmo dalje . Ajmo se dalje zabavljati (još uvijek sam pod dojmom po n-ti puta pogledanog Petar Pan filma) …i zabavljamo se . Smiju se . Oči su im ko dvije lopte ispunjene zvjezdicama u sredini . Vuku me za rukav i komešaju se pokušavajući mi biti što je moguće – bliže . Pokrete rukom prate pogledom , sudjeluju , grade …živote , volim te . Ima li nešto ljepše od trena kad shvatiš da si u nečemu – dobar? Da si za nešto stvoren . Nema . Srce mi je na Himalaji i uživa .

Čitav dan do ovog trena je izbrisan . Nevažan je naspram ove divote . Uljuljuškana u njihov ( i veoma svoj) svijet , blago telećeg izraza lica prepunjenog srećom slušam trogodišnjaka koji sad meni priča priču o: „Čovjeku koji se udao za ženu , bio je vitez. Uzeo je mač , ušao u duplju špilje i ubio zmaja koji je smrdio kao gad…“ (tu negdje mi već krenu suze od smijeha jer mu plavi uvojci kovrčave kose poskakuju dok mi pokretom pokazuje viteza ; a smeđe mu se oči šire ovisno o napetosti u priči ; s tim da nisam ni uspjela zanemariti čovjeka koji se udaje za ženu , a nisam svega mi, ni zmaja „koji je smrdio kao gad“) … osjećam samo olakšanje i sreću . Ogromnu sreću .

U tom trenu mislima mi se , od svega što bi moglo i trebalo – protegneš baš ti . Istjeram te , ljuteći se na sebe samu i protestirajući svojoj glavi , sve dok me sekundu kasnije za rub haljine ne povuku neke nove ručice . Zagledam se u dva para najdivnijih zelenih očiju pokušavajući čuti njegovo ime unatoč bombonu koji slasno žvače u istom trenu … Dijete mi ga kaže  , a niz kičmu mi prođu žmarci ugode . Lecnem se smijući se sebi samoj , te ga pitam opet . Grešku pribrojim slatkišu u ustima . Dijete mi ponovno kaže svoje ime . Tvoje ime . Udahnem toliko duboko da osjećam koliko mi se pluća šire i …zanemarim . Ajmo dalje . U ignoriranju je spas . Dijete do također pitam …jer – imena su nužna . U tom trenu su mi se , svega mi , činila nužna . Nisam pojma imala zašto , čak ni tad . Dijete do mi kaže ime tvog sina . Zagledam se u visinu te skromno odlučim primijetiti da bi možda za danas bilo – dosta . Stresem glavom te se nasmijem , od srca . Priznajem ti bod – glavonjo s visina . Ponekad si možda čak i pomalo …netaktičan. Sve u svemu , suptilnost je vrlina . Bez obzira na netaktičnost i spoticanja – dan smatram vrijednim . Iskorištenim . Takav dan jednostavno vrijedi živjeti … i zaspati kao nikad do tad .