BOSTON - Ma ništa ne brinite, ovo je najbolja hitna u koju ste mogli zalutati, kaže Douglas, šaljivi medicinski brat tvrdoga irskog naglaska. Radi u hitnoj službi Massachusetts General Hospital, jedne od pet najvećih bolnica u SAD-u.
Dolazeći u čekaonicu hitne službe, malo ste iznenađeni njenom veličinom: čini se prilično minijaturnom za bolnicu kroz čije ambulante i ordinacije ukupno prođe 1,4 milijuna pacijenata godišnje.
Dolazeći u čekaonicu hitne službe, malo ste iznenađeni njenom veličinom: čini se prilično minijaturnom za bolnicu kroz čije ambulante i ordinacije ukupno prođe 1,4 milijuna pacijenata godišnje.
Douglas, specijalizant na internoj, radi 12 do 14 sati dnevno.
Plaćen je 35.000 dolara godišnje ili 11 dolara na sat
Plaćen je 35.000 dolara godišnje ili 11 dolara na sat
U sredini sobe je šalter za prijavu, a oko njega desetak zastorom odvojenih mini soba. U svakoj sjedi pacijent u fotelji nalik zubarskoj stolici, tu su i nekoliko aparata te sestre koje jure iz odjeljka u odjeljak. Nekoliko ljudi stoji u redu za prijavu pa sjedam na klupu odmah ispred šaltera.
Ta prva prostorija izgleda vam premalo samo dok ne shvatite koliko brzo pacijenti kroz nju cirkuliraju. One sekunde kad na šalteru u sredini čekaonice izustite ime i prezime, medicinska vam sestra prilazi iza leđa, hvata za ruku i vodi do stolice u slobodnom odjeljku.
“Osjećate li se sada dobro? Možete sami hodati?” prva je stvar koju pita dok vas vodi do improvizirane sobice. U ruci ima papir s nekoliko stavki koje ne uspijevam pročitati, a čim sam odgovorio potvrdno, nešto na njemu zapisuje.
Dok ona mjeri tlak, puls i temperaturu, dolazi druga sestra i uzima osnovne podatke. Printa plastičnu narukvicu s mojim imenom, prezimenom i serijskim brojem i lijepi mi je oko desne ruke. Onaj papir s listom stvari sad ima popunjene kvadratiće na desnoj strani, obje sestre stavljaju svoj potpis na dnu i šalju vas dalje.
Prvo pretpregled
Kasnije će mi Douglas objasniti da ovaj prvi pregled, koji zapravo, kako kaže, zovu pretpregledom, postoji da utvrde je li pacijent u neposrednoj životnoj opasnosti, upišu ga u bolničku mrežu i daju narukvicu s identifikacijskim brojem. Narukvica funkcionira kao bar kod na proizvodu u dućanu, s njom nema nikakve šanse zabune, primjerice da dobiješ tuđe rezultate nalaza ili ti naprave pogrešnu pretragu. Poslije pretpregleda vode vas hodnikom u iduću čekaonicu, podjednako malenu i ugodnu. Tek što sjednete, pojavi se nova sestra, pita za ime, pregleda narukvicu i odvede vas u sobu za pregled. Tridesetak sekundi kasnije dolazi nasmiješeni liječnik. Izrazito podsjeća na borca ulitmate fighta Fedora: simpatični baby face ispod kojeg je, nekako osjećate, nemilosrdni profesionalac.
| Organizacija Bez gotovo imalo čekanja, pacijente ‘šibaju’ na pretrage |
Doktor ponovno provjeri ime te pogleda narukvicu
kako bi bio siguran da serijski broj odgovara. Papir koji nosi, kao i onaj kod prve sestre, na sebi ima listu stavki i prazne kvadratiće. Detaljno ispituje kako se osjećate, a nakon svake vaše rečenice kimne i pažljivo nešto zabilježi. Još jednom vam izmjeri tlak, puls i temperaturu, pristojno pozdravi i kaže da slijede daljne pretrage.
“Ideja drugog pregleda je”, priča moj irski medicinski brat, “da liječnik pregleda vitalne znakove, posluša opis simptoma i izabere redoslijed pretraga. Zapravo, on ne bira redoslijed jer za sve već postoje procedure, on samo kaže što je najhitnije: srce, mozak, trbuh, koljeno...”
Hitna služba je fascinatno dobro organizirana. Kao na traci u supermarketu, bez gotovo imalo čekanja, pacijente “šibaju” kroz prostorije i pretrage. Samo minutu, dvije nakon što vas ostavlja doktor “Fedor”, dolazi nova, užasno simpatična sestra. Pita za ime, usporedi serijski broj narukvice i odvodi vas na EKG. Ima 23 godine, završila je četverogodišnji fakultet za medicinske sestre, trenutno je na drugoj godini polijediplomskog programa.
Radim, odspavam pa radim
“Još jedna godina ovog progama, a ova praksa je dio toga. Pa nakon toga još dvije godine treninga u bolnici, tijekom kojeg vas nadgledaju starije sestre”, odgovara na pitanje o potrebnom školovanju za medicinsku sestru.
Objašnjava da svaka sestra mora položiti ispit na kraju školovanja da bi dobila licencu. “Nakon toga morate svakih nekoliko mjeseci ići na seminare i doškolovanja da biste zadržali dozvolu. Zvuči naporno, ali stvarno obožavam ovo raditi. Jedva čekam da počnem!”
Uzima nalaz EKG-a, pregledava ga i kaže kako je sve u redu. Nije neuobičajeno, tumači, da sestre očitaju EKG ili obave jednostavnije preglede. Sve nalaze nosi natrag liječniku na potvrdu, a pacijenta smješta u iduću, treću po redu čekaonicu. Ni u ovoj niste dulje od nekoliko sekundi - taman se zavalite u klupu, a već dolazi nova sestra kako bi vam, nakon što pita za ime i provjeri narukvicu, izvadila krv. Douglas radi 12 sati dnevno, obično pet, a ponekad šest dana u tjednu. “To, realno, dođe na 14 sati na dan jer uvijek moraš još neku sitnicu završiti, pomoći kolegi koji preuzima šihtu, liječnik te zamoli da ostaneš još pola sata. Nekad, ako baš imamo frku, ostanem ovdje i po 24 sata. Radim, odspavam, radim dalje.”
Smjene nisu uvijek trajale 12 sati. “Uh, nekad su nam dopuštali odvaliti i više od 16 sati u komadu. To mi je bilo zakon, bio bih gotov za 4-5 dana i imao cijeli vikend slobodan.”
Nakon vađenja krvi vode me do velike sobe za intenzivnu njegu. S obje je strane dvadesetak zavjesom odvojenih prostorija, puno većih od boksova u prvoj čekaonici. U svakom se nalazi krevet, iza njega monitori koji ispisuju rad srca i još puno nepoznatih aparata. S lijeve strane kreveta je velika polica na kojoj je sve što i pacijentu i liječniku ikad može zatrebati, od injekcija adrenalina do kutijice za odlaganje zubne proteze.
Tu upoznajem Douglasa. Govoreći užasno brzo i s osmijehom na licu, teatralno se predstavlja kao “vaš medicinski brat za ovu večer” poput komičara u klubu koji će vas zabavljati te noći. Iako je 11 navečer i već je odvalio više od 10 sati posla taj dan, neprekidno priča viceve. Doduše, tek nakon što priupita za ime i provjeri narukvicu.
Ponovno mi provjerava temperaturu, tlak i puls, smješta na udoban krevet, postavlja gomilu elektroda po tijelu i spaja na aparate. Dodaje nešto nalik daljinskom od televizora. “Ako zatreba, samo pritisni veliki crveni gumb. Ili viči. Ali bez brige, tvoje signale sada vide svi doktori, odmah znamo ako nešto nije O.K.” Ostavlja zelenu bolničku odoru koja se mora obući, nalik onoj koja se navlači kod frizera, i juri u ostale boksove.
Praćenje pacijenta
Dolazi liječnik, drugi od ukupno tri koji će me pregledati te večeri. Čim sam ga ugledao, podižem desnu ruku kako bi vidio narukvicu. Mlad, 29-godišnjak, a kao i sve osoblje bolnice, izuzetno je dobro raspoložen. Ne znam ima li ta dobra volja ikakve veze s time što su upravo u ovoj bolnici počeli eksperimentirati s eterom, što 1846. kulminira s prvom operacijom pod punom anestezijom i bez boli za pacijenta. “Znaš zašto je ovo iz godine u godinu jedna od najboljih bolnica u državi”, retorički me upitao Douglas nakon što sam pokazao na obližnji poster koji slikovito prikazuje kako upravljati respiratorom. “To ti je jednostavno, prijatelju: procedura. Drilaju nas svaki dan oko toga, provjera narukvica pacijenata, propisi i protokoli, i nema šanse da ti zaboravimo napraviti ultrazvuk ili da pomiješamo kartone.”
“Ovi papiri s praznim kvadratićima koje si bio spomenuo, to su check-liste. Za svaki korak nakon što stupiš u zgradu točno se zna što treba obaviti i onaj u čije ruke dospiješ prema tome mora postupati. Na kraju potpišu da su sve obavili. Ne može se dogoditi da zbog umornog ili manje iskusnog liječnika pacijentu nešto zaborave provjeriti.”
Mladi liječnik pregledava me od nožnog placa do kose, a sve zapisuje u svoju check-listu. Traži Douglasa da još jednom napravi EKG i spomene da idem još na ultrazvuk i rengen.
Išao je na četverogodišnji medicinski fakulet, pa na četiri godine postdiplomskog, zatim je uslijedila godina treninga po bolnicima, a sada je na trećoj od šest godina internističke specijalizacije, za vrijeme koje radi ovdje.
Školovanje 20 godina
Plaćen je 35.000 dolara godišnje ili 11 dolara na sat. ”Mnogo radim, i vikende i noćna dežurstva, ali je super iskustvo. Svake godine specijalizacije povise nam plaću, a ako odradimo još tri godine takozvane podspecijalizacije, cifre postaju ozbiljne. Stariji liječnik koji će vas sada doći pregledati, moj mentor, školovao se 20 godina.”
Dok me s rengena i ultrazvuka vraćaju u boks, imam priliku dobro promotriti središnji dio prostorije intenzivne njege. Podsjeća na komandne deskove špijunskih filmova: redovi stolova s ekranima, svi užurbano tipkaju, proučavaju grafove, razmjenjuju fascikle. Tu sjede liječnici kad nisu u boksovima, nadgledaju stanje svakog pacijenta.
Treći liječnik te večeri dolazi, pita me ime i provjeri narukvicu. Pregledava me cijelog, zapisujući sve u svoju check-listu. U fasciklu nosi sve prethodne check-liste i zapažanja. “Uvijek dobijete dva mišljenja ovdje na intenzivnoj, zato vas sve ponovno ispitujem.” Na djelić sekunde pojavljuje mu se umor na licu, međutim, brzo odmahne glavom i nastavi posao. “Vi ste mi zadnji večeras”, kaže.
“Bez obzira imate li osiguranje ili ne, tretman u hitnoj je potpuno isti. Razlika je jedino hoćete li morati nešto kasnije nadoplatiti”, odgovara Douglas na pitanje dobije li svatko dva liječnička mišljenja.
Mladi se liječnik vraća i obavještava da su svi nalazi u redu. Nakon kratkog razgovora dobiva se otpusno pismo s potpisima svih liječnika, ali i nekoliko stranica generalnih zdravstvenih preporuka. Potpisujem to, a Douglas odlazi iz boksa kako bih se mogao presvući. Na kraju me pozdravlja kao starog prijatelja.
“Evo, sad je ponoć, počet će nam dolaziti pijanci, narkomani i beskućnici. U skloništa za beskućnike ne puštaju nikog pijanog, pa ih policija dovodi ovamo. Dođu ovdje, neki su u ozbiljnom stanju i trebaju pomoć, a neki naprosto žicaju kap žestokog.”
“Ideja drugog pregleda je”, priča moj irski medicinski brat, “da liječnik pregleda vitalne znakove, posluša opis simptoma i izabere redoslijed pretraga. Zapravo, on ne bira redoslijed jer za sve već postoje procedure, on samo kaže što je najhitnije: srce, mozak, trbuh, koljeno...”
Hitna služba je fascinatno dobro organizirana. Kao na traci u supermarketu, bez gotovo imalo čekanja, pacijente “šibaju” kroz prostorije i pretrage. Samo minutu, dvije nakon što vas ostavlja doktor “Fedor”, dolazi nova, užasno simpatična sestra. Pita za ime, usporedi serijski broj narukvice i odvodi vas na EKG. Ima 23 godine, završila je četverogodišnji fakultet za medicinske sestre, trenutno je na drugoj godini polijediplomskog programa.
Radim, odspavam pa radim
“Još jedna godina ovog progama, a ova praksa je dio toga. Pa nakon toga još dvije godine treninga u bolnici, tijekom kojeg vas nadgledaju starije sestre”, odgovara na pitanje o potrebnom školovanju za medicinsku sestru.
Objašnjava da svaka sestra mora položiti ispit na kraju školovanja da bi dobila licencu. “Nakon toga morate svakih nekoliko mjeseci ići na seminare i doškolovanja da biste zadržali dozvolu. Zvuči naporno, ali stvarno obožavam ovo raditi. Jedva čekam da počnem!”
Uzima nalaz EKG-a, pregledava ga i kaže kako je sve u redu. Nije neuobičajeno, tumači, da sestre očitaju EKG ili obave jednostavnije preglede. Sve nalaze nosi natrag liječniku na potvrdu, a pacijenta smješta u iduću, treću po redu čekaonicu. Ni u ovoj niste dulje od nekoliko sekundi - taman se zavalite u klupu, a već dolazi nova sestra kako bi vam, nakon što pita za ime i provjeri narukvicu, izvadila krv. Douglas radi 12 sati dnevno, obično pet, a ponekad šest dana u tjednu. “To, realno, dođe na 14 sati na dan jer uvijek moraš još neku sitnicu završiti, pomoći kolegi koji preuzima šihtu, liječnik te zamoli da ostaneš još pola sata. Nekad, ako baš imamo frku, ostanem ovdje i po 24 sata. Radim, odspavam, radim dalje.”
Smjene nisu uvijek trajale 12 sati. “Uh, nekad su nam dopuštali odvaliti i više od 16 sati u komadu. To mi je bilo zakon, bio bih gotov za 4-5 dana i imao cijeli vikend slobodan.”
Nakon vađenja krvi vode me do velike sobe za intenzivnu njegu. S obje je strane dvadesetak zavjesom odvojenih prostorija, puno većih od boksova u prvoj čekaonici. U svakom se nalazi krevet, iza njega monitori koji ispisuju rad srca i još puno nepoznatih aparata. S lijeve strane kreveta je velika polica na kojoj je sve što i pacijentu i liječniku ikad može zatrebati, od injekcija adrenalina do kutijice za odlaganje zubne proteze.
Tu upoznajem Douglasa. Govoreći užasno brzo i s osmijehom na licu, teatralno se predstavlja kao “vaš medicinski brat za ovu večer” poput komičara u klubu koji će vas zabavljati te noći. Iako je 11 navečer i već je odvalio više od 10 sati posla taj dan, neprekidno priča viceve. Doduše, tek nakon što priupita za ime i provjeri narukvicu.
Ponovno mi provjerava temperaturu, tlak i puls, smješta na udoban krevet, postavlja gomilu elektroda po tijelu i spaja na aparate. Dodaje nešto nalik daljinskom od televizora. “Ako zatreba, samo pritisni veliki crveni gumb. Ili viči. Ali bez brige, tvoje signale sada vide svi doktori, odmah znamo ako nešto nije O.K.” Ostavlja zelenu bolničku odoru koja se mora obući, nalik onoj koja se navlači kod frizera, i juri u ostale boksove.
Praćenje pacijenta
Dolazi liječnik, drugi od ukupno tri koji će me pregledati te večeri. Čim sam ga ugledao, podižem desnu ruku kako bi vidio narukvicu. Mlad, 29-godišnjak, a kao i sve osoblje bolnice, izuzetno je dobro raspoložen. Ne znam ima li ta dobra volja ikakve veze s time što su upravo u ovoj bolnici počeli eksperimentirati s eterom, što 1846. kulminira s prvom operacijom pod punom anestezijom i bez boli za pacijenta. “Znaš zašto je ovo iz godine u godinu jedna od najboljih bolnica u državi”, retorički me upitao Douglas nakon što sam pokazao na obližnji poster koji slikovito prikazuje kako upravljati respiratorom. “To ti je jednostavno, prijatelju: procedura. Drilaju nas svaki dan oko toga, provjera narukvica pacijenata, propisi i protokoli, i nema šanse da ti zaboravimo napraviti ultrazvuk ili da pomiješamo kartone.”
“Ovi papiri s praznim kvadratićima koje si bio spomenuo, to su check-liste. Za svaki korak nakon što stupiš u zgradu točno se zna što treba obaviti i onaj u čije ruke dospiješ prema tome mora postupati. Na kraju potpišu da su sve obavili. Ne može se dogoditi da zbog umornog ili manje iskusnog liječnika pacijentu nešto zaborave provjeriti.”
Mladi liječnik pregledava me od nožnog placa do kose, a sve zapisuje u svoju check-listu. Traži Douglasa da još jednom napravi EKG i spomene da idem još na ultrazvuk i rengen.
Išao je na četverogodišnji medicinski fakulet, pa na četiri godine postdiplomskog, zatim je uslijedila godina treninga po bolnicima, a sada je na trećoj od šest godina internističke specijalizacije, za vrijeme koje radi ovdje.
Školovanje 20 godina
Plaćen je 35.000 dolara godišnje ili 11 dolara na sat. ”Mnogo radim, i vikende i noćna dežurstva, ali je super iskustvo. Svake godine specijalizacije povise nam plaću, a ako odradimo još tri godine takozvane podspecijalizacije, cifre postaju ozbiljne. Stariji liječnik koji će vas sada doći pregledati, moj mentor, školovao se 20 godina.”
Dok me s rengena i ultrazvuka vraćaju u boks, imam priliku dobro promotriti središnji dio prostorije intenzivne njege. Podsjeća na komandne deskove špijunskih filmova: redovi stolova s ekranima, svi užurbano tipkaju, proučavaju grafove, razmjenjuju fascikle. Tu sjede liječnici kad nisu u boksovima, nadgledaju stanje svakog pacijenta.
Treći liječnik te večeri dolazi, pita me ime i provjeri narukvicu. Pregledava me cijelog, zapisujući sve u svoju check-listu. U fasciklu nosi sve prethodne check-liste i zapažanja. “Uvijek dobijete dva mišljenja ovdje na intenzivnoj, zato vas sve ponovno ispitujem.” Na djelić sekunde pojavljuje mu se umor na licu, međutim, brzo odmahne glavom i nastavi posao. “Vi ste mi zadnji večeras”, kaže.
“Bez obzira imate li osiguranje ili ne, tretman u hitnoj je potpuno isti. Razlika je jedino hoćete li morati nešto kasnije nadoplatiti”, odgovara Douglas na pitanje dobije li svatko dva liječnička mišljenja.
Mladi se liječnik vraća i obavještava da su svi nalazi u redu. Nakon kratkog razgovora dobiva se otpusno pismo s potpisima svih liječnika, ali i nekoliko stranica generalnih zdravstvenih preporuka. Potpisujem to, a Douglas odlazi iz boksa kako bih se mogao presvući. Na kraju me pozdravlja kao starog prijatelja.
“Evo, sad je ponoć, počet će nam dolaziti pijanci, narkomani i beskućnici. U skloništa za beskućnike ne puštaju nikog pijanog, pa ih policija dovodi ovamo. Dođu ovdje, neki su u ozbiljnom stanju i trebaju pomoć, a neki naprosto žicaju kap žestokog.”
|
PRVA ANESTEZIJA  Upravo u ovoj bolnici izvedena je prva operacija pod punom anestezijom, koju je 16. listopada 1846. godine izveo prof. dr. John Collins Warren sa Sveučilišta Harvard |
| Medicinske sestre Očitavaju EKG i obavaljaju jednostavnije preglede Lista zadataka Vodi se stroga evidencija svih pregleda. Propusta nema Dvostruka kontrola Na intenzivnoj se uvijek dobiju dva liječnička mišljenja Otpust iz bolnice Dobiva se sva medicinska dokumentacija i stranice savjeta  |
 Massachusetts General Hospital bolnica je koja je kvalitetom stekla povjerenje pacijenata. Kroz hitnu pacijenti se brzo provode, bez obzira imaju li osiguranje ili ne - tretman u hitnoj za svakoga je isti. Središnji dio prostorije intenzivne njege podsjeća na komandne deskove špijunskih filmova: redovi stolova s ekranima, svi užurbano tipkaju, proučavaju grafove, razmjenjuju fascikle. Tu sjede liječnici kad nisu u boksovima i nadgledaju stanje pacijenata |
bglavac
edin.kecanovic
