Medicinska mafija”- knjiga koju je doktorica Guylaine Lanctot napisala nakon 25 godina medicinske prakse

Sve zato jer smo dbacili znanje koje su naši preci sticali stoljećima, misleći pritom na cijeli brdoviti Balkan i Mediteran, koji obiluju najjačim i najljekovitijim biljkama svijeta, a svoje smo povjerenje poklonili kemiji i farmaciji.
Oni pak opet kopiraju te biljne sastojke samo ovaj put uz nuspojave jer im je promjenjena struktura, a sve zato jer ih se kao tako promjenjene može patentirati i tako zaraditi novac.
Dobro , aj neka im bude, ali tu priča ne staje, zbog megalomanije su i počeli izmišljati raznorazne bolesti.
Bolesti se izmišljaju na način da se (kvazi)znanstvenim istraživanjima dokaže učinak farmaceutskog preparata u određenim stanjima. To mogu biti fiziološka ili granična stanja i prolazni poremećaji. Onda se ona proglase bolestima

Do unatrag pedesetak godina farmaceutska je industrija mogla u isto vrijeme i zarađivati i liječiti ljude. Međutim, u zadnjih je nekoliko desetljeća na plodnom tlu medicine i zdravstva, gdje joj nitko nije postavio granice, toliko narasla da je te dvije zadaće postalo nemoguće pomiriti.
Jednostavno je došlo do „zasićenja tržišta“ bolesnih ljudi. Da bi se dalje zarađivalo, trebalo je krenuti među zdrave.

Sprega farmaceutske, odnosno medicinske industrije i liječnika vrlo je proširena, mogli bismo reći sveprisutna i bitno utječe ne samo na ustroj i funkcioniranje zdravstvenih sustava već oblikuje i samu koncepciju bolesti i liječenja. Proizvođači lijekova danas financiraju značajan dio istraživanja vezanih uz lijekove, a liječnici-znanstvenici pomažu im iznjedriti poželjne rezultate. Kroz profesionalnu izobrazbu u režiji kompanija, liječnici-nastavnici te krivotvorene nalaze distribuiraju kliničarima, a preko korumpiranih medija širokoj javnosti. U državnim agencijama i osiguravajućim kućama liječnici-eksperti odobravaju farmaceutske proizvode za tržište i stavljaju ih na liste obaveznog osiguranja.

U zdravstvenoj administraciji liječnici-savjetodavci uređuju politiku lijekova u interesu njihovih proizvođača, a pri zakonodavnoj vlasti kroje zakone po njihovoj mjeri. Sve te uloge i funkcije obnaša tek par desetaka vodećih medicinskih stručnjaka u zemlji poput naše, i oni su najodgovorniji, uz političare, za činjenicu da su zdravstveni sustavi pretvoreni u eldorado tvornica lijekova i druge medicinske industrije. Oni su za to, naravno, dobro nagrađeni – novcem, profesionalnim ugledom, pa i političkom moći. Korupcija u ordinacijama manje je bitna, ne samo zato što su darovi skromniji, već i stoga što „obični“ liječnici praktičari nisu ni svjesni da su korumpirani.

Postoji više modela. Jedan od njih je koncept čimbenika rizika. Kolesterol je proglašen faktorom rizika za srčani udar, povišeni tlak za moždanu kap, šećer za otkazivanje bubrega i sljepoću… Ljudi s povišenim vrijednostima ovih parametara proglašavaju se rizičnima i nude im se lijekovi radi sprečavanja bolesti u budućnosti. Jasno je da visoki tlak i šećer treba liječiti; riječ je o stanjima koja stvaraju tegobe i tu smo na terenu tradicionalne medicine koja liječi ljude u patnji.

Međutim, na normalnim, prosječnim razinama ovih parametara, a naročito na niskim vrijednostima koje se u zadnje vrijeme nude kao ciljne, korist od liječenja je zanemariva ili ne postoji. Kliničkim smjernicama koje sustavno snižavaju normalne vrijednosti kolesterola, tlaka i u manjoj mjeri šećera, a koje bez znanstvenih uporišta formuliraju male skupine kliničara vezanih uz farmaceutsku industriju, dovedeni smo u situaciju da je danas u zemljama zapadne Europe 70-80 posto starijeg stanovništva podložno primjeni barem jednog preventivnog kardiovaskularnog preparata.

U slučaju osteoporoze primIjenjen je model po kojem je mladost proglašena zdravljem, a starost bolešću. Definicija bolesti kojom se danas služimo stvorena je tek 1994., i to na način da je za normalnu uzeta gustoća kostiju žene između 20 i 30 godina. Gubitak kalcija fiziološki je proces vezan uz starenje i ovakva je kontroverzna definicija dovela do toga da žene u pedesetoj imaju značajnu šansu da im se „otkrije“ osteopenija, a one u sedamdesetoj osteoporoza. Mogu se složiti s time da je legitimno i ispravno nastojati odgoditi starost i njezine manifestacije, ma koliko ona bila fiziološka. Međutim, lijekovi koji nam se za to na ovom području nude upitne su učinkovitosti i nisu bez nuspojava.

Fiziološka ili granična stanja i prolazni poremećaji se proglase bolestima kao što je na primjer - menopauza, „premenstrualni sindrom“, erektilna disfunkcija (spolne poteškoće u muškaraca). Od Helicobactera pylori, bakterije koja živi u sluznici želuca 60 posto ljudi, početkom devedesetih godina stvorena je nova bolest; nova klasa lijekova u vezi s tim do kraja devedesetih postala je jedna od najpropisivanijih. Od čitavog niza novostvorenih psihijatrijskih oboljenja spomenut ću samo socijalnu fobiju – strah od javnog nastupa; liječi se antidepresivima. Proizvođači preparata za rast kose i ćelavost nastoje proglasiti bolešću; moglo bi se dogoditi da uskoro osvane pod nekom šifrom u klasifikaciji kožnih oboljenja.

Depresija je tipični primjer medikalizacije; od razmjerno rijetke psihijatrijske bolesti, u dvadesetak je godina „narasla“ do jednog od najvećih globalnih zdravstvenih problema. Usporedno s tim rasla je i potrošnja antidepresiva; djelotvornost (osim u teškim slikama depresije) – na razini placeba (tableta s brašnom ili šećerom).

Cijepljenje je još jedan primjer zarađivanja na zdravima. Svjedoci smo da se uvodi sve više novih obaveznih cjepiva. U vezi s tradicionalim vakcinama, poput onih protiv difterije, tetanusa, zaušnjaka i ospica, nema dokaza o djelotvornosti u sprečavanju tih bolesti. Njihova je pojavnost pala zbog porasta životnog standarda i boljih higijenskih uvjeta i prije negoli je cijepljenje uvedeno. S novijim vakcinama postoje još veći prijepori. Hepatitis B nije tako ozbiljan javnozdravstveni problem da bi trebalo cijepiti čitavu populaciju, i to već u rodilištu.

Najavljeno uvođenje obavezne vakcinacije protiv HPV virusa je nepotrebno, jer se rak grla maternice može sprečavati i liječiti na puno jednostavnije i racionalnije načine. Cijepljenje protiv sezonske gripe, bez obzira na to što nije obavezno, vrlo je rašireno, premda ne postoje dokazi o tome da sprečava gripu, smanjuje njene komplikacije ili smrtnost. Moja obitelj i ja nikada se nismo cijepili protiv gripe.
Veza za cijeli film
https://youtu.be/gTcEwFAiX1Y

Izvor teksta(nastavlja se)
https://hu-benedikt.hr/?p=1050