PROČITANO

944

PUTA

Država je nasilje – a nasilje stvara nasilje

Tko god na me stavlja ruku da bi mnome vladao, uzurpator je i tiranin. Proglašavam ga svojim neprijateljem.´ – Pierre-Joseph Proudhon (1809.-1865.), francuski filozof, ekonomist i sociolog. kOLUMNA BLOGERA DUH VREMENA

Tko god na me stavlja ruku da bi mnome vladao, uzurpator je i tiranin. Proglašavam ga svojim neprijateljem.´ – Pierre-Joseph Proudhon (1809.-1865.), francuski filozof, ekonomist i sociolog.

Što navodi domoljube i patriote da se osjećaju uvrijeđeni kada se u okviru rasprava o zavjerama napominje da je država problem kojega treba eliminirati? Jeli kontradiktorno pod okriljem domoljublja i patriotizma tražiti slobodu i jednakost? Zašto je uopće loše da ljudi osjećaju bilo kakvu privrženost zastavi?

U sadašnje vrijeme kada su ˝teorije˝zavjera postale senzacija, pomodni trend i ego trip, u okviru foruma i blogova ovog tipa, ljudi brkaju stvari tvrdeći da ideje´brisanja nacionalnosti´služe ostvarenju Novog Svjetskog Poretka (suprotno tome, oslobođenje od države i nacije vodi prema apsolutnoj slobodi, a ne prema NWO-u jer je upravo takav poredak-nwo- također država, samo planetarna). Često napominjem da je pretendiranje toga da je NWO najvažnija tema i jedina vrijedna pažnje, manipulacija. Zašto? Iz prostog razloga; konstantno pričanje o zlokobnom NWO-u (svijetu bez granica, bez religije, bez država) navodi religiozne ljude, domoljube, nacionaliste i patriote da postanu još žešći u svojim uvjerenjima kako bi se´oduprli NWO eliti´- no time ju upravo podupiru – stvarajući podjelu, kategoriziranje, identificiranje, ne radeći na sebi i održavajući empatije prema najvećoj iluziji – državi.

Kako bi izbjegao moguće krive interpretacije , naglašavam da ću se i prema nacionalizmu i prema domoljublju odnositi kao prema načinima koji jednako održavaju ideju države. U definiciji nacionalizma, domoljublja i patriotizma stoji da je to privrženost domovini, a domovina predstavlja zajednicu u obliku nacionalne države.

Što je to država i zbog čega je svaka država neprijatelj čovjeka?

´Država dozvoljava da iz svojih misli izvučem svu njihovu vrijednost te da ih saopćim ljudima samo onda ako su to i njene misli. Inače mi zatvara usta´–Johann Kaspar Schmidt (1806 -1856), Njemački filozof, preteča anarhizmu, egzistencijalizmu, i individualističkom anarhizmu.

Država je instrument koji služi za obranu privatnog vlasništva i privilegije bogatih i vladajućih. Dakle, ´zaštita privatnog vlasništva´je osnovni cilj, a tek nakon toga dolazi «zaštita osoba» jer je većina institucija i državnih zakona upućena zaštiti vlasništva. Pravnim poretkom osigurava se država, a vlasništvo čini 9/10 prava. To je upravo suprotno od onoga u što ljudi vjeruju. Država ne štiti ljude i narod, već bogatu vladajuću elitu (i njihovo vlasništvo) koja narodu u zamjenu nudi fiktivnu˝sigurnost˝. Ona je doslovno u privatnom vlasništvu bogate klase a ne naroda. Iste bogataške klase koje upravljaju državama stoljećima, daju lažno uvjerenje ljudima da sami biraju svoje predsjednike i vladu putem izbora – bezlične prevare koja se odvija svakih nekoliko godina.

Sve što je bilo potrebno jest, dobro poraditi na globalnoj indoktrinaciji religijom, školstvom i mass-medijima što je rezultiralo krutim, zabetoniranim dogmama o neupitnoj ljubavi prema domovini. Taj tradicionalni, ograničavajući, dogmatični stav, nije ništa drugo već kult štovanja nametnute iluzije i zastave koja ne postoji. Država je izmišljen termin i ograničen je izmišljenom granicom koja također ne postoji nigdje, osim na papirima. To je zbir političkih, zakonodavnih, sudbenih, vojnih i financijskih institucija koje upravljaju čovjekom na više razina; njegovim poslom, ponašanjem, sigurnošću. Moć oduzima narodu i povjerava ju drugima, koji su ili uzurpacijom ili delegacijom, omogućili sebi donošenja zakona za sve, te primorali ljude da ih poštuju, ako treba i kolektivnom prisilom, tj. nasiljem!

Nasilje

´Država uvijek ima samo jedan cilj – ograničiti, vezati, podrediti pojedinca, podčiniti ga općoj stvari. Država, pomoću cenzure, nadzora, policije, nastoji sprečavati svaku slobodu i aktivnost i takvu represiju smatra svojom dužnošću jer joj to nameće instinkt samoodržavanja´ – Johann Kaspar Schmidt (1806 -1856)

Ekonomski sustav baziran na privatnom vlasništvu i najamnom radu, na nejednakosti, oskudici, nuždi, prisili, eksploataciji, kao što je to kapitalizam, nikad se ne bi održao bez institucionaliziranog nasilja Države – sudstva, policije, vojske i zatvora. Onaj tko kaže da to nasilje ne osjeća, ili je pripadnik vladajuće klase ili tek dobro izdresirana radilica. Razmislite, ako Država nije prisila, zašto joj se ne možemo lijepo zahvaliti na statusu državljanina i pokušati mimo nje organizirati svoj život?

Mnogi žive u uvjerenju da nasilje obilježava isključivo ono fizičko i psihičko. No nasilje definira i odnos između dviju strana u kojemu jedna strana uporabom ili samom prijetnjom uporabe sile utječe na drugu stranu. Nasilje je, po definiciji i svjesna okrutnost usmjerena prema drugima s ciljem stjecanja moći!

Stoga, Tko tuče radnike u štrajku dok se bore za osmosatno radno vrijeme i bolje radne uvjete? Policija. Tko puca u prosvjednike na ulicama? Tko su plaćenici poslani u strane zemlje da ubijaju druge civile? Vojska. Gdje završe oni koji se nastoje boriti za pravdu i istinu? Na sudu, u zatvoru, mrtvi. Sistem država u kojima živimo sastoji se od granicama, žica, zidova, kontrolnih punktova, nadzornih kamera i zasnovan je na nasilju.

Čak i teorija narodnog suvereniteta u sebi sadrži vlastitu negaciju. Kad bi čitav narod zaista bio suveren, onda ne bi više bilo vlade niti onih nad kojima se vlada. Suverenost bi tada nestala. Država ne bi više imala nikakvog razloga postojati, poistovjetila bi se s društvom te bi nestala u industrijskoj organizaciji.

U rukama nekolicine

´Vlada ni izdaleka nije stvaralac energije, već trati, paralizira i svojim metodama djelovanja uništava goleme snage´ – Eriko Malatesta (1853 -1932), Talijanski anarhist, teoretičar i revolucionar.

Država funkcionira i na sljedeće načine ; održavajući monopol nasilja nad određenim teritorijalnim područjem, nasiljem koje ima profesionalnu, institucionalnu prirodu, putem hijerarhije (koja je također u njezinoj prirodi), putem birokratskih aparata, te centralizacijom moći. Sve je to u rukama nekolicine.

Takva situacija omogućava podjelu društva na one koji vladaju i one kojima se vlada, s potrebom stvaranja profesionalnog tijela koje će osiguravati tu podjelu. Bez te podjele ne bi bilo potrebe za monopolom nasilja i to bi bila jednostavna asocijacija jednakih, neobilježenih moći i hijerarhijom. Izabrani ljudi su izolirani od mase koja ih je ˝izabrala˝ i potpuno je izvan kontrole. Nadalje, kako je ovim izabranim dano pravo odlučivanja u ogromnom broju pitanja s kojima se do sada nisu susretali, ubrzo se uspostavlja birokratski aparat oko njih da im pomogne u odlučivanju. Birokratski aparat, vladavina uprave iliti birokracija, najčešće stječe veoma utjecajnu poziciju unutar ove državne hijerarhije, te ukoliko izmakne kontroli i postane´pretjerana´, stavlja pravila iznad čovjeka i uglavnom se prema njemu odnosi kao prema objektu. To je upravo ono što se događa u Hrvatskoj. Birokracija je postala ne samo prenaglašena i utjecajna, već se pretvorila u rak društva proždirući ekonomiju, gospodarstvo i ljude. Kao takva, birokracija se nalazi rame uz rame s korupcijom koja je sama kao takva legalna u državi – nastaloj kao izravna posljedica legalnog kriminala (pročitajte post ´Što je to anarhizam – podnaslov; legalni i ilegalni kriminal´-LINK-).

Tu se nalazi i još jedan EU propagandni mamac za zatupljene mase. EU nas uvjerava da je ona sama kao takva lišena korupcije i ´pretjerane birokracije´no, iz svih živućih primjera vidimo suprotno. Države u EU pucaju po šavovima od zakona koji niću po svuda, birokracija proždire ekonomije i gospodarstva, a korupcija je preseljena u sam vrh moći. To tako mora biti i ne postoji način da se to izbjegne, jer je upravo legalni kriminal vezivo između podivljalog kapitalizma i korumpirane države, kako bi se dobila korporatistička vladavina u kojoj čovjek predstavlja brojku na papiru.

Ljudi koji tvrdoglavo vjeruju da su izbori spas i da je potreban novi čovjek, običan građanin, izabran od naroda, koji će državu izvesti na pravi put žive u potpunoj zabludi. To je nemoguće jer to nije način na koji država, bilo koja država, može funkcionirati. To nije u njezinoj prirodi. Da bi ona opstala, mora sadržavati gore navedene čimbenike!

Država, bilo koja država, pa čak i ona najliberalnija i najdemokratskija, je bazirana na dominaciji i nasilju!

U današnjoj demokraciji, koju određuje kapitalizam, osnovni interesi koji se moraju zadovoljiti su interesi kapitalista, jer bez njih nema investicija, nema sredstava, nema proizvodnje. I stoga je svakoj državi, između ostalog, upravo rat najbolji i najekonomičniji način stjecanja dobara. ´Prividni´državni predstavnici organiziraju cirkuske atrakcije preko medija kako bi se uzurpirala masa. To čine putem okidača za manipulaciju – domoljublja, nacionalizma i religije, te tako potiču sukobe i rat. Upravo je to bila svrha i domovinskog rata. Bogatstvo nakon rata uživa isključivo novonastala korumpirana politička elita i birokracija koju je stvorio sam narod, te ostali ratni profiteri, tajkuni i mafija, dok ljudi koji su ginuli ´za dom´ostaju praznih ruku i odgrizaju si nos nakon spoznaje da su se borili za ništa. Još veći lapsus je to što isti i dalje viču´za dom´i održavaju iluziju države, iste one koja je oduzela živote njihovih bližnjih.

´U Državi, od hijerarhijskog vrha pa sve do njene osnove, ne postoji ništa, ama baš ništa do krivde koji bi valjalo ispraviti, do parazitstva što bi ga trebalo ukinuti, do oruđa tiranije koju treba uništiti. A vi nam govorite o tome da sačuvamo Državu, da povećamo kompetencije Države, da još ojačamo moć Države! Ta idite, vi niste nikakav revolucionar!´ – Pierre-Joseph Proudhon (1809.-1865.)

Država u sjeni korporacije, predstavlja i tržište za okrupljele korporatiste koje im služi za dobrobit njihove klase, kroz porezne olakšice, ugovore s državom koji im donose monopol proizvodnje i raspodjele na tržištu, zaštitne tarife korporacija koje su ocijenjene kao presudne za državu.

Sabotaža pokvarenog sistema

Svi smo odrasli u atmosferi moći i nasilja, autoriteta i poslušnosti, dužnosti, straha i kazni, te prihvaćamo ove čimbenike kao prirodnom stvarnošću jednako kao i državu, koja nasilje rabi unutar profesije. U svom ´prirođenom´duhu poslušnosti, nismo naviknuti da preispitujemo autoritete, te dali je podređenost autoritetu dobra ili loša. Jedino na što se oslanjamo jest; dali je određena stvar sukladna s zakonom.

No, svi zakoni i autoriteti u suštini se temelje na moći, nasilju, kažnjavanju ili strahu od kazne, bili to autoriteti poput političara, države, zakona, policije, ili roditelja, Boga, aureola, Crkvi, itd. Svi žele imati moć nad nama i naš strah je prijeko potreban kako bi se autoritet održao. Strah od Boga i đavla, šefa i poslodavca, politike i policajca, prava i države.
Cijeli život je dug lanac strahova koji paraliziraju dušu i tijelo. Na tim strahovima se održavaju svi autoriteti. Stoga se oslobodite strahova, propitkujte autoritet!

Domoljublje, rodoljublje, nacionalna pripadnost i patriotizam održavaju državu i njezin autoritet. Ovaj sustav vjerovanja daje legitimitet postojanju ovih institucija i njihovih utjecaja. Ako se protivimo nasilju, bilo kakvom obliku nasilja, tada ne bi trebali podržavati državu. Ako se zauzimamo za slobodu čovjeka i pravednost, tada trebamo državu i njezinu hijerarhijsku strukturu percipirati kao jedinog i osnovnog neprijatelja svih ljudi. Ako želimo učiniti nešto korisno, umjesto da podržavamo sistem glasovanja i zaokružujemo imena na glasačkim listićima, moramo ih križati! i govoriti drugima da čine isto! To učinite, između ostalog, i zbog sebe! izrazite bojkot i prkos ovim prevarantskim podvalama i iluzijama koje vrijeđaju vašu inteligenciju.

Negirajte i bojkotirajte zastave koje vam ovaj oboljeli sistem nameće pod nešto prirodno i normalno. Vladajuća klasa ne zaslužuje ništa osim vašeg podsmjeha i omalovažavanja – oni to upravo čine vama svakim svojim djelom.

Nemojte tražiti više policije na ulicama, učinkovitiji državni aparat, strože zakone i sposobnije političare, jer sadašnji političari jesu sposobni i jako dobro odrađuju svoj posao. Ne nasjedajmo na laž da je Država sigurnost, a zlo ljudska priroda. Umjesto toga, ugasite televizore, razgovarajte s obitelji, prijateljima, susjedima i kolegama, oslonite se na njih. Ukoliko poznajete nekoga tko želi postati policajac ili vojnik, pokušajte razgovarati s tom osobom. Priključite se direktno-demokratskim, ne – hijerarhijskim, radničkim organizacijama, i počnite polagati nade u sami sebe umjesto da rješenja očekujete odozgo.

Samo primitivan um mora koristiti nasilje i prisilu kako bi stekao moć. Samo zlokoban i iskvaren um uopće i ima potrebu za takvom moći. Nasilje i prisila odaju neznanje i slabe ruke. Jako srce i intelekt ne treba nasilje jer su takvi ljudi u svojoj svijesti uvjereni u svoju pravednost. Takav čovjek(svjestan) se neće niti truditi kandidirati za izbore, jer izbori i sama politička struktura nije namijenjena tome da podržava red i sklad. Što smo dalje od takvog primitivizma, u razmišljanjima i djelovanjima, to smo bliže duhovnoj slobodi, miru i skladu. Upravo je anarhizam ideal takvog stanja i simbolizira život u slobodi.
Nered je dijete autoriteta i prisile. Sloboda je majka reda.

´Država je apstrakcija koja guta narodni život, golemo groblje kamo, u sjeni i pod izlikom te apstrakcije, velikodušno, bogobojazno dolaze žrtvovati i pokopati se sve stvarne težnje, sve žive snage neke zemlje´ – Mihail Bakunjin (1814 – 1876) ruski revolucionar, jedan od prvih anarhističkih filozofa.

Autor: duh-vremena

Pretpostavimo sada da sam Indijac, ratni zarobljenik u Pakistanu i da mi kažu: “Danas ćemo te odvesti do granice i vidjet ćeš svoju domovinu.” I dovedu me do granice i gledam preko i razmišljam: “O, domovino moja, lijepa moja domovino.” Vidim sela, drveće i brežuljke. To je moje, moja rodna gruda.” Nakon nekog vremena jedan od stražara kaže: “Oprosti, pogriješili smo. Moramo ići još petnaest kilometara dalje.” Na što sam reagirao? Ni na što. Usredotočio sam se na riječ Indija. Ali drveće nije Indija – drveće je drveće. Granica i međa u stvari nema. Postavio ih je ljudski razum – najčešće glupi i pohlepni političari.

– Anthony de Mello