Nema sumnje u to, da su mnogi fenomeni našega kozmosa nama neobjašnjeni i da egzistiraju kao velike nepoznanice.

Dobar primjer je diskusija, koju sam imao sa ruskim astronomom dr. Entelom prije mnogo godina ovdje u Adelaideu, gdje sam mu izložio zapažanje, da postoje neke intrepretacije kako su stijene na Mjesecu 20 puta starije od naših na Zemlji.

On me pogleda sa čuđenjem pa me zapita:

''Pa dobro, koliko su stare stijene na Zemlji?''

''Četri milijade godina.'' odgovorim ja.

''A koliko je star nas kozmos?'' opet me zapita dr.Entel.

''Pa otprilike 16 milijardi godina.'' odgovorim.

''Znači, prema Vašim tvrdnjama, poštovani kolega, proizilazi kako je Mjesec daleko stariji od čitavog našeg kozmosa, a to mi se čini nemogućim!''

''Pa u tome i jest problem, dragi doktore, da koješta u našem kozmosu nije sasvim jasno našem ograničenom umu.'' zaključim samouvjereno.

''Ali mi startamo sa uvjerenjem, da razumom možemo dokučiti svijet kozmičkih fenomena, inače ne bi imalo smisla, da se bavim astronomijom.'' odgovori konačno Entel i ja se složim sa njim.

Ova je diskusija kasnije nastavljena na svojevrstan način i u ''Kozmologiji zlatnog prstena'', koja je indirektno stajala nasuprot uvriježenim znanstvenim stajalistima u teoriji o Big  bangu ili Velikom prasku, kao uvjetu postanka našeg kozmosa, koju je teoriju u Adelaideu najbolje prezentirao Paul Davis, koji je dugo vremena bio direktor katedre prirodne filozofije na adelaidskom univerzitetu.

I on je u to vrijeme početka prve decenije ovoga stoljeća objavio jednu knjigu, koja je imala naslov ''The last three minutes'', u kojoj je pokušao razjasniti kako to izgleda kraj života našega kozmosa, imajući na umu i religijske predstave o smaku svijeta pa onda nije čudno, da se u svojim referencijama također pozivao i na religijske iluminate.

Ne treba, dakle, upućivati također i na činjenicu, da je Davis pokušao nastaviti prethodni rad Stevena Weiberga, koji je u svojoj knjizi ''The first three minutes'' govorio o porijeklu i nastanku našega kozmosa.

Kod Davisa se govorilo o njegovom kraju.

Bilo kako bilo, iz ovih knjiga je proizilazilo, da naš kozmos ima svoj početak, svoj razvoj, ali također i svoj kraj na sličan način na koji život imaju sva stvorenja na našoj planeti poput smokve, na primjer, koja proljećem prolista mladim i novim listovima, da bi u jesenjim danima ti listovi požutjeli i opali sa stabla, a onda ih hladni jesenji vjetar raznosi po cesti.

Tako bi nekako izgledalo i sa našim kozmosom.

Međutim, naš kozmos je toliko nerazumljivo star, sa tolikim nevjerojatnim distancijama i veličinom, sa tolikim ogromnim masama milijarda zvijezda i planeta, sa milijardama galaksija, koje ponekad kolidiraju među sobom na način, da naprosto prođu jedna kroz drugu, jer su distancije između nebeskih tijela ogromne, tako da se čini nebulozama tvrdnje naših najmodernijih stručnjaka, da bi sve to trebalo završiti u nekom Big kranchu za svega nekoliko sekundi.

I ja, kada razmišljam o tim problemima, onda također mislim, da nije važno za nas da sve znamo objasniti, da nam je sve raspoloživo pomoću matematičkih ili fizikalnih formula, nego da nam je svijet dat kao poklon na način, da sudjelujemo kao učesnici u njegovoj kreaciji, da smo svjedoci tog mirakuloznog svjetskog događanja u kojem mi sudjelujemo kao stvaralački subjekti svjesni svoje ograničenosti, svoje konačnosti i svoje mizerije u odnosu prema veličinama i snazi kozmosa i konačno da živimo život poput svake zvijezde, koja ima svoj početak, svoj život i svoj kraj, ali da je cijelo vrijeme njena postojanja  grijala i osvijetljavala svoju nebesku obitelj i da je na taj način imala svrhu, koju su joj stručnjaci oduzeli u njihovim potragama za apsolutnom istinom.

Pri tome oni su zaboravili, da gledajući u nebo, mogu previdjeti takve obične i svakodnevne spoznaje, da će na čovječanskom stablu na proljeće ponovno niknuti novo mlado lišće.

U vječnom povratku istoga, vječna je mijena stvari i sve će ponovno biti kako je i bilo.

 

Dr.Zlatan Gavrilović Kovač