Imam pismo koje mi je u jesen 1993. godine FedEx-om poslao prijatelj direktora CIA-e, u kojem mi poručuje da se direktor Woolsey raspitao o pitanju NLO-a, međutim da nije mogao ništa saznati te da mu se lagalo. Nadalje, oni su znali da im se laže! Rekao mi je da direktor CIA-e želi da dođem u Washington i da ću biti prva osoba koja će o tome brifirati direktora CIA-e. Pa, ja sam pomislio da je sasvim poludio. Mislio sam: evo me, provincijski liječnik u Sjevernoj Karolini, navodno se trebam sastati s direktorom Središnje obavještajne agencije (CIA) kako bismo razgovarali o nečemu što spada u X-files? Da, svakako! Da vam budem iskren, moja početna reakcija je bila da se zasigurno radi o varci. Smatrao sam da se radi o alibiju: da direktor CIA-e u stvar zna za sve to i da samo želi saznati što mi smjeramo. Kako se ispostavilo, bio sam u krivu: Woolsey i Predsjednik su doista bili neobaviješteni.  

Dana 13. prosinca 1993. otišli smo u Washington na sastanak s Woolseyjem. Paravan je bio večera u prijateljevoj kući. Bilo nas je šestero, točnije tri para: moja supruga i ja, direktor CIA-e i njegova supruga (koja je, na sreću, bila izvršna direktorica Nacionalne akademije znanosti, pa smo mogli jednim udarcem ubiti dvije muhe) te njegov prijatelj i njegova žena. Naša domaćica, ispostavilo se, nije znala tko joj dolazi na večeru sve do tog dana. Možete li to zamisliti? »Draga, pogodi tko dolazi na večeru? Da, direktor CIA-e i taj stručnjak za izvanzemaljska pitanja, dr. Greer.« Opa! Možete li zamisliti što bi bilo da dođete kući i kažete to svojoj ženi?

Sjećam se da sam s Emily u kuću prijatelja CIA-inog direktora stigao kasno poslijepodne. Imao sam aktovku punu materijala. Dogovorili smo se unaprijed što ćemo raditi, međutim nisam imao pojma koliko bi sastanak mogao potrajati. Svi smo znali da je to vrlo važan brifing za direktora CIA-e. Njemu su lagali o najvažnijoj tajni u povijesti svijeta. Woolseyjeva žena stigla je prva, privatnim automobilom, a zatim je stigao direktor CIA-e u pratnji tajne službe. Nakon uvodnih pozdrava i desetominutnog pregledavanja dijela materijala, dokumenata, fotografija, slučajeva itd., CIA-in direktor je rekao: »Da, znam da je ovo stvarno.«

Ispostavilo se da su on i njegova supruga u stvari prije mnogo godina vidjeli jednog od tih NLO-a u New Hampshiru i tako uopće nije sumnjao u njihovo postojanje. Međutim, želio je znati zašto mu se ništa ne govori, zašto su vanzemaljci ovdje i što sve to znači.

Ljudi često misle da viši dužnosnici poput njega umiru od smijeha na spomen te teme. Ali ne! On je bi iznimno uzrujan, kao direktor CIA-e, što se nešto tako važno prešućuje njemu i predsjedniku. Bio je krajnje uzrujan. U jednom trenutku gotovo da se slomio i zaplakao. Njegovu reakciju vidio sam, s obzirom na važnost teme, kao potpuno primjeren odgovor i bio sam pun nade u pozitivan ishod sastanka.

Sastanak za koji sam mislio da bi mogao trajati otprilike pola sata oduljio se na gotovo tri sata. Tijekom sastanka razgovarali smo o svemu što je htio znati. Rekao sam mu da su vanzemaljci tu i objasnio zašto se to drži u tajnosti. Objasnio sam mu također što se točno mora učiniti da se taj problem riješi.

Bila je to, bio sam potpuno svjestan, strašna odgovornost za preuzeti. Osjećao sam ozbiljnost situacije. Razgovaram s nekim tko je nedvojbeno jedna od najmoćnijih osoba na svijetu i otkrijem da je car gol! Otkrio sam da se informacije gube u sustavu i uskraćuju ljudima koji vode najmoćniju državu u svijetu. A zatim sam otkrio da oni uopće ne vode državu nego da postoji vlada u sjeni koja u stvari ima glavnu riječ i to mi je sada potvrđivao aktualni direktor CIA-e.

Prešao sam put od potpunog skepticizma – da netko na toj razini moći stvarno može biti neinformiran – do uvida u to koji su razmjeri te neinformiranosti  ... ne samo direktora CIA-e, nego i predsjednika. U tom trenutku sam shvatio ozbiljnost disfunkcije unutar onoga za što mislimo da je ustavna republika i demokratski oblik vladavine – disfunkcija je tolika da se bezočno laže ljudima na toj razini ustavne vlasti i odgovornosti. Gajio sam sumnje u to da se direktoru CIA-e, predsjedniku i drugima kojima je bio uskraćen pristup tim projektima lagalo. No, budući da sam sada bio razgovarao s ljudima kao što su aktualni direktor CIA-e, članovi senatskog Odbora za obavještajne službe kao i sličnim dužnosnicima diljem svijeta te vidio njihova lica i govor tijela i njihove reakcije, uvjeravam vas da stvari nisu onakve kakve vam ih predstavljaju veliki mediji.

Podijelio sam s Woolseyjem informacije da su ta izvanzemaljska bića tu s miroljubivim nakanama. Objasnio sam mu da su mnoga viđenja NLO-a u stvari viđenja letjelica napravljenih u sklopu tajnih programa u Sjedinjenim Državama i drugdje, da su tehnologije kojima su izgrađene vrlo napredne i moćne te da se nalaze u pogrešnim rukama. Također, naglasio sam da se to pitanje mora svesti pod ustavnu kontrolu te da to može učiniti jedino predsjednik. Kongres bi, s jedne slabije pozicije, mogao dati podršku putem pokretanja istrage, no, doista, zbog strukture izvršne vlasti i njezine nadzorne i neposredne kontrole nad linijom zapovijedanja inicijativa mora doći iz izvršne vlasti – od predsjednika. Sjećam se da sam mu pred kraj sastanka dao set preporuka koje smo kasnije objavili.

Dakle, predao sam dokazni materijal u ruke aktualnog direktora CIA-e, uz savjet što treba učiniti da bi se te informacije razotkrile, da bi se okončalo zataškavanje i čitavo pitanje vratilo pod mjerodavnu kontrolu i nadzor. Ja sam naravno očekivao da će nešto poduzeti, no on me upitao: »Kako da razotkrijemo ono o čemu nemamo pristup?«

Razočaran, no i dalje ustrajan, rekao sam mu: »Morate preuzeti kontrolu nad tim. Morate insistirati na pristupu.« On je samo skrenuo pogled. Znao je o čemu se tu radi. Dok smo večerali, direktor CIA-e je sjedio preko puta mene, a njegova supruga je bila do njega. Društvo je raspravljalo o svim pitanjima koja su se pokrenula.

Naposljetku je dr. Woolsey, supruga direktora CIA-e, upitala: »Znate li kako te letjelice komuniciraju na velikim udaljenostima u svemiru?«

Odgovorio sam: »Gledajte, te izvanzemaljske civilizacije su dokučile strukturu vremena i prostora te nelokalnost...«

»Brzina svjetlosti jednostavno je prespora« - nastavio sam. »Nije pogodno sredstvo za komunikaciju ili putovanje kada počnemo govoriti o međuzvjezdanim udaljenostima. Otvoreno govoreći, brzina svjetlosti jedva da je dostatna čak i za putovanja u našem vlastitom Sunčevom sustavu. To znači da je bilo koja civilizacija koja je došla ovdje već ovladala tehnologijama i znanošću koja se bavi svime iznad brzine svjetlosti – iznad onoga što nazivam 'svjetlosnom granicom'. Ako su ovladali time, otkrili su tu 'jezgru' u kojoj se sjedinjuju elektromagnetizam, materija, prostor, vrijeme i svijest.« To je, u stvari, kao u pjesmi Moody Bluesa: »Najbolje se putuje mislima.«

 Objasnio sam im da te izvanzemaljske civilizacije posjeduju tehnološki-potpomognute sustave svijesti kao i tehnologiju potpomognutu sviješću, gdje postoji sučelje između uma i misli te specijalizirane fizike i elektromagnetizma. I tako kada oni komuniciraju poruka se prenosi od točke A, recimo ovdje na Zemlji, do točke B udaljene tisuću svjetlosnih godina u realnom vremenu.  To je zato što je poruka izišla iz prostor-vremena i prešla u taj nelokalni aspekt svemira. To uključuje vrlo sofisticiranu fiziku, no obuhvaća i područja misli i svijesti.

Oni mogu slati misli uređaju odnosno biti sučelje uređaja, i on će trenutačno i točno prenijeti taj signal i tu poruku do druge točke – i to je tehnološki; nije samo telepatski. Informacije i slike se nelokalno prenose do druge točke u svemiru, bez obzira na to koliko je udaljena, u realnom vremenu. To je poput dva čvora koji neprestano rezoniraju. Signal putuje od jednog čvora do drugog, zaobilazeći linearni prostor-vrijeme...

Mnogi ljudi s kojima sam surađivao koji su bili u tajnim aviokozmičkim i elektronskim tvrtkama koje se bave ovim pitanjima potvrdili su mi da su došli u posjed izvanzemaljskih komunikacijskih uređaja koji rade upravo to: sučelje su za misli i svijest i reagiraju na misli i svijest. Podešeni su tako da mogu to raditi.

Dakle, sati koje sam proveo s direktorom CIA-e i njegovom suprugom svakako su bili sadržajni i informativni. Pred kraj večeri osjećao sam se vrlo zahvalan na informacijama i vrlo zainteresiran. Međutim, osjetio sam i duboku tragediju i tugu u trenutku kada me pitao: »Kako da razotkrijemo informacije kojima nemamo pristup«.

Shvatio sam razmjere izazova koji je pred nama. Prisjetio sam se disfunkcije na koju nas je bio upozorio Eisenhower kada je rekao da se čuvamo vojno-industrijskog lobija i prijetnje koju njegovi ekscesi predstavljaju našoj slobodi i sigurnosti. Sada je ono na što nas je Eisenhower upozorio naraslo do disfunkcije epskih proporcija i ja sam tome svjedočio iz prve ruke.

Dok smo se pozdravljali, shvatio sam da je čitavo vrijeme dok smo bili unutra mjesto bilo nadzirano. Vidjeli smo ljude iz tajne službe ispred kuće. Naravno, imali su kombi za prisluškivanje i naoružane čuvare s naglavnim slušalicama.

Taj je susret za mene bio na mnogo načina traumatičan – ali bio sam zahvalan jer sam doznao istinu.

»Uvijek smo s vama«

Nekoliko zanimljivih anegdota dočarat će vam kakve sam sve ljude susretao baveći se ovim poslom.

Na primjer, kada sam organizirao konferenciju s astronautom Brianom O'Learyjem u Coloradu 1992. godine, pristupila nam je žena koja je insistirala da dođe na privatni seminar za istraživače. To je bila pratilja, sada žena, pukovnika M. K. i tvrdila je da je novinarka. U stvari je radila na projektima psiholoških operacija i psihološkog ratovanja zajedno s pukovnikom, čija su specijalnost bili psihotronika, radionika, oružje za nadzor uma te ono što se pogrešno naziva »nesmrtonosni« sustavi oružja. Ti sustavi oružja se u stvari povremeno upotrebljavaju za ubijanje ljudi; koriste takozvane skalarne, longitudinalne elektromagnetske valove.

Nekako je nabavila moj kućni broj. Nije me bilo kod kuće, pa je razgovarala s mojom suprugom – divnom ženom koja je utjelovljenje noblesse obligea i ljubaznosti. I tako je ta žena rekla: »Koga točno trebam poševiti da uđem na taj sastanak?« To - mojoj ženi! Takav je bio naš ulazak u »prosvijetljenu« zajednicu čudaka i luđaka iz NLO supkulture, a što smo išli dalje bilo  je sve gore.

To je sve što trebate znati o kovu te družine. Kada kažem da su ljudi koje susrećete na tom području jedni od najpodmuklijih, najzločestijih, najkorumpiranijih i najpokvarenijih ljudi koje ćete sresti bilo gdje na Zemlji u bilo kojoj supkulturi ili okolini, tada to i mislim.

Međutim, znaju se sresti i divni ljude. Među slušateljima na predavanju bila je i Dorothy Ives, supruga oskarovca Burla Ivesa. Gđa. Ives je prijateljevala s Nixonovima i Reaganovima te mnogim drugim političkim figurama i bila je Slobodni zidar 32. stupnja.

Dorothy mi je prišla nakon predavanja, vrlo uzbuđena, i upitala bi li navratio u njezinu kuću i upoznao Burla. Predložio sam joj da pođe sa mnom na ranč McGuire gdje smo trebali stupiti u kontakt s izvanzemaljcima, te da nakon toga možemo otići do Burla...

Burl i ja brzo smo postali prijatelji... Sastajali smo se da bismo raspravljali o  mnoštvu stvari; o zataškavanju, tehnologijama, kontaktima  s izvanzemaljcima... »Znaš, ovo je najluđa osoba s kojom si me ikad upoznala« - rekao je Dorothy, koja je uvijek upoznavala zanimljive i ekscentrične ljude. Shvaćao je da se bavimo s nečim što ima duboke dimenzije te da je naš pristup vrlo racionalan i vrlo razborit – s obzirom na krajnju nekonvencionalnost svega toga.

Dorothy u početku nije dokraja znala tko sam ja kao ni koliko su duboke moje veze u obavještajnoj i državno-sigurnosnoj zajednici. S vremenom je to iskrsnulo te sam joj rekao: »Imam čvrste veze u Agenciji za nacionalnu sigurnost (National Security Agency, NSA). To su viši dužnosnici u NSA i ustupaju mi neke dokumente.«

Jedan od tih dokumenata bila je velika, »oversized«, fotokopija jednog dokumenta iz 1962. godine. Na njemu su kodni nazivi poput »MOON DUST Project« (projekt 'Mjesečeva prašina') i »Project 46«, a označen je kao strogo povjerljiv –međutim, oznaka tajnosti nikad nije skinuta! Dali su ga meni kako bih ga dostavio pravim ljudima. Taj [CIA-in] dokument je sažetak transkripta snimaka koje su dobili prisluškivanjem Marilyn Monroe...

Dokument opisuje kako je Marilyn Monroe, koju su nedavno bila napustila braća Kennedy te je zbog toga bila uzrujana i povrijeđena, nazvala Roberta Kennedyja i jednog pripadnika visokog društva u New Yorku, njezina prijatelja trgovca umjetninama. Marilyn Monroe je rekla da će sazvati konferenciju za tisak i iznijeti u javnost što joj je Jack Kennedy rekao o objektima iz svemira koji su se srušili i bili pronađeni u Meksiku 1940-ih godina. Predsjednik Kennedy joj je povjerio te informacije jer je vidio izvanzemaljsku letjelicu i ostatke od tamošnjega pada NLO-a. Taj još uvijek strogo povjerljivi dokument datiran je dan uoči noći kada je Marilyn Monroe pronađena mrtva.

Također, pronašao sam osobu koja je bila u obavještajnoj jedinici losanđeleske policije koja je sudjelovala u provođenju njezina prisluškivanja i nadzora sve do trenutka njezine smrti, i koja je u stvari znala kako je ubijena Marilyn Monroe. Nema sumnje da su je ubili izmješteni agenti američke obavještajne zajednice.

Ono što je važno, taj dokument je potpisao James Angleton, legendarni, fanatični lovac na krtice i zaustavljivač curenja unutar CIA-e. Taj dokument je, po mom mišljenju, bio njezina smrtna presuda za Marilyn Monroe jer je sadržavao podatke o onome što je namjeravala vrlo skoro učiniti. Ne vjerujem da je ona znala na što je naletjela, u smislu da bi je to moglo koštati života...

Kada sam spomenuo sve to Burlu, rekao je: »Marilyn Monroe i ja smo se vrlo dobro poznavali i mogu vam reći ovo: svi smo znali da je bila ubijena, no sve do danas nisam znao zašto!«...

Drukčiji dan

Godine 1994. bio sam pozvan da gostujem u posebnoj emisiji Larryja Kinga. Emisija je išla uživo s jednog mjesta u blizini vojne zrakoplovne baze Nellis, u Area 51. Tadašnji producent Larryja Kinga, čovjek po imenu Farmer, rekao mi je da je to bila najgledanija specijalna emisija što su je ikada imali.

Tijekom intervjua Larry King se u jednom trenutku okrenuo prema meni i upitao me: »Dakle, što po vašem mišljenju predsjednik zna o ovome?«

Kao što sada znate, ja sam tada već bio sastavio brifing-dokument za predsjednika i dr. Jacka Gibbonsa, predsjednikovog savjetnika za znanost, i sastao se s direktorom CIA-e prethodnog prosinca.
I tako sam rekao: »Pa, mislim da to pitanje trebate postaviti predsjedniku.«

I sjećam se da su me drugi gosti Larryja Kinga istog trena pitali: »Što to znači?«

Odgovorio sam: »Pa, mislim da bi bilo bolje kada biste predsjedniku postavili to pitanje.« Bio sam vrlo kriptičan.

Kasnije, u prikolici Larryja Kinga proveli smo neko vrijeme u privatnom druženju budući da je on znao da nisam rekao sve. Upitao me što stvarno namjeravam, a ja sam mu se neslužbeno povjerio o našim kontaktima s predsjednikom te da sam već brifirao direktora CIA-e.

Rekao je: »Moj bože, zašto to niste rekli u emisiji? To bi bila bomba!« Odgovorio sam mu: »Zato što još uvijek surađujem s tim ljudima.«

Bio sam diskretan oko tog sastanka s direktorom CIA-e sve dok 1995. ili 1996. godine nije napustio taj položaj.

»Bože moj, te stvari su doista istinite?« - upitao je Larry.

»Naravno da jesu«, odgovorio sam. I tada smo poveli vrlo zanimljiv razgovor.

Kasnije sam mu rekao: »Ali Larry, zašto CNN i druge medijske kuće pokrivaju suđenje O. J. Simpsonu i slično tabloidno smeće dvadeset i četiri sata na dan sedam dana u tjednu? Ne znam nikoga koga i najmanje zanimaju te stvari. Svima je već zlo kada čuju za to. »Pa, moramo« - rekao je.

»Kako to misliš, morate? Ti si novinar. Zašto ne izvještavate o velikim pričama dana? Ovo je najveća priča stoljeća!«, uzviknuo sam.

»Pa, ljudi iz uprave nam govore da ukoliko želimo zadržati gledanost i natjecati se s drugim mrežama moramo pokrivati takve grozne stvari, a oni su ti koji ispisuju velike čekove za moju plaću. Gledanost je najvažnija, jer gledanost daje dolare od oglašivača, a dolari od oglašivača plaćaju moju veliku plaću.« Bio je dokraja iskren u vezi toga.

Ja sam rekao: »Dobro, no što je s novinarskim integritetom i urednikovim pravom odluke o onome što je važno, o čemu je doista vrijedno izvijestiti?«

»Ma hajde« - rekao je. »To nije u igri već godinama. Najvažniji su novac i gledanost.«

Mislite da veliki mediji ne mogu pasti niže sve dok ne padnu na neku još nižu točku. To je zapravo utrka do dna – a oni svake godine dođu do novog, još dubljeg dna.

Također, postoje tajni nacionalni sigurnosni filtri čija je svrha spriječiti da te velike, osjetljive priče dođu u vijesti. Korupcija medija glavni je razlog zbog kojeg je te stvari moguće držati u tajnosti.  

- nastavak u 2. dijelu -