Dok se planet kreće orbitom, on prolazi kroz faze slične Mjesecu. Kada je u fazi zamračenosti, više umjetnog svjetla s noćne strane bilo bi vidljivo sa Zemlje, nego što je reflektirana svjetlost s dnevne strane. Tako bi se ukupna količina svjetlosti od planeta s gradskom rasvjetom razlikovala na način da bi bila mjerljivo različita od planeta koji nema umjetna svjetla.

Za uočiti tu malu razliku trebat će buduće generacije teleskopa. Međutim, tehnika bi se mogla ispitati bliže Zemlji, rabeći objekte na rubu našeg Sunčevog sustava.

Loeb i Turner izračunali su da bi najbolji današnji teleskopi trebali biti u mogućnosti vidjeti svjetlo koje generira metropola veličine Tokija na udaljenosti Kuiperova pojasa – područja koje zauzimaju Pluton, Eris i tisuće manjih ledenih tijela. Dakle, ako tamo vani postoje bilo kakvi gradovi, mi bismo ih morali biti u mogućnosti vidjeti već sada. Astronomi promatranjem mogu usavršiti tu tehniku, kako bi je primjenili kada se prvi svjetovi veličine Zemlje otkriju oko udaljenih zvijezda u našoj galaksiji.

‘Vrlo je malo vjerojatno da postoje izvanzemaljski gradovi na rubu našeg Sunčevog sustava, ali je načelo znanosti pronaći metodu za provjeru’, rekao je Turner.

Kako se naša tehnologija prebacila s radijskog i televizijskog emitiranja radio-valovima na kablove i optička vlakna, postali smo manje zamjetljivi izvanzemaljcima. Ako isto vrijedi i za izvanzemaljske civilizacije, onda umjetna svjetla mogu biti najbolji način da ih se uoči izdaleka.

Znanstvenici Harvard-Smithsonian Centra za astrofiziku (CFA), sa sjedištem u Cambridgeu u američkoj saveznoj državi Massachusetts, istražuju podrijetlo, evoluciju i konačnu sudbinu svemira.