Mitchell: Izvanzemaljci povremeno borave na Zemlji
Piše: Drago Plečko
http://www.jutarnji.hr/j2/clanak/art-2008,7,28,,128012.jl
Nikada me nisu posebno zanimale priče o NLO-ima, izvanzemaljcima i “malim sivima”. Bavio sam se ljudskim potencijalima i nagađanjima o tome koliko daleko ljudska evolucija može ići u osposobljavanju naše vrste da se jednog dana otisne u svemir, i može li čovjek produljiti svoj vijek manipulacijom gena do neslućenih granica.
Kako sam i sam član IONS-a, a provodio sam mjerenja suptilnih humanih energija s Pierom Rubesom, belgijskim istraživačem hrvatskog podrijetla koji je izumitelj uređaja Sonoscope. Dotaknuli smo i temu “paralelnih dimenzija”, odnosno tumačenja nekih dobivenih rezultata postojanjem nekog oblika paralelnog svijeta koji definitivno utječe i na nas, ali koji ne isključuje san svih snova - putovanje svemirom. Djelomice su me na to potaknula razmišljanja fizičara poput Michija Kakua, a kao jedini mogući čvršći dokaz te tvrdnje nametala se nazočnost bića iz udaljenih svjetova koja očito nisu mogla prevaliti milijune svjetlosnih godina tehnologijom poput današnje.
No, “otkrića” koja su se pojavljivala iza ugla postupno su padala. Senzacionalne obdukcije izvanzemaljca, navodno snimljene 40-ih, pokazale su se vještom obmanom. Ali ne dovoljno vještom. Telefon na zidu prostorije u kojoj se događa taj crno-bijeli film je iz - 60-ih. I Bob Lazar, koji je radio kao inženjer u Area 51 u Nevadi i dao detaljne podatke o suradnji izvanzemaljaca i Zemljana, osporavan je, a i nije dao opipljive dokaze. Zanimljiv trominutni film u boji na kojemu se vidi umirući izvanzemaljac velike okrugle glave i bademastih očiju odjednom je nestao sa svih web stranica, a zamijenila su ga štura osporavanja službenih institucija. Sve snimke NLO-a nitko ne uzima posve ozbiljno.
Ipak, bombastična tvrdnja uglednoga američkog astronauta Edgara Mitchella da su “oni ovdje” uzburkala je duhove, i to ne samo ovih dana, nego i prije, kad je objavljena na TV-u, u novinama i u krugovima sklonima vjerovanju u “male zelene”. Vjerovanje da je riječ o malim sićušnim bićima djelomice nalik nama i tehnologiji prema kojoj je još u povojima klišej je koji vlada još od prvih svjedočanstava pojedinaca koji su ih navodno vidjeli, a nakon toga čak bili od njih i otimani. Sve to nije ni približno dovoljno da bismo potvrdili da smo na pragu ere suradnje s poznanicima iz kozmičkih dubina.
Gledajući prije nekoliko godina crteže svjedoka koji su imali “susrete treće vrste”, otkrio sam ipak nešto što je promaklo većini entuzijasta vezanih uz izvanzemaljce. Još 1904. ozloglašeni i psihotični mag Aleister Crowley nacrtao je “izvanzemaljsku inteligenciju”, biće kojemu je nadjenuo ime Aiwass, a za koje je tvrdio da s njime komunicira i da je “ona” u razvojnom
smislu daleko ispred ljudske vrste. Izgled Aiwassa identičan je onome “sivih izvanzemaljaca”! Nije spominjao “leteće tanjure” i tehnologiju, ali je zanimljivo da će se uz njega mnogo godina poslije vezati legenda da je “magijskim ritualom 1923., u blizi Men-an-tola u Cornwallu, otvorio tunel u Vremenu”.
Gotovo je nemoguće objasniti odakle je nakon 50 godina uskrsnuo gotovo isti lik i postao simbolom ovozemaljskih strahova od okupacije Zemlje. Zgodno je što datum navodne “obdukcije” izvanzemaljca koincidira s tim događajima. Je li to nečija režija kod Rosewella da se usade strahovi Amerikancima od Rusa, čak i izvanzemaljaca i opravda proračun za nuklearni program?
Zanimljivo je da je Crowley kao teški ovisnik o heroinu i alkoholu umro u jednoj ubožnici u krevetu znakovita broja 23. To se zbilo 1. rujna 1947., a prije toga su ga posjećivali agenti tajnih službi. Je li strip maštovita manipulatora poslužio za roswellski scenarij ili su viđenja NLO-a i izvanzemaljaca “kolektivni predosjećaj skore propasti civilizacije”, kako je tvrdio psihoanalitičar Carl Gustav Jung? Ili su dečki zbilja tu?
Kontaktirao sam s Edgarom Mitchellom u više navrata u vezi s nekim istraživanjima ljudskih krajnjih mogućnosti, pa sam iskoristio i priliku da mu postavim 10 pitanja vezanih uz izvanzemaljce i njegove tvrdnje koje su, začudno, ovaj put digle neočekivano veliku prašinu.
Kada ste se prvi puta susreli s idejom postojanja izvanzemaljskog života?
- Odrastao sam u blizi Rosewella u New Mexicu, u blizini poznatog mjesta pada nepoznate letjelice. Nakon što sam studirao astronomiju, postalo mi je jasno da je vrlo primitivno misliti, odnosno vjerovati, da smo jedina inteligentna bića u svemiru, uprkos nedostatku čvrstih znanstvenih dokaza.
Znanstveno govoreći, kako bismo onim što danas znamo mogli protumačiti prevaljivanje tolikih daljina izvanzemaljaca?
- Znatno starija, neusporedivo naprednija civilizacija, to može ostvariti. Naša je astronomija pronašla planete oko zvijezda za koje se čini da je na njima moguć razuman život.
Hoćemo li morati napustiti Zemlju zbog onečišćenja, prenapučenosti ili nekog drugog razloga i koji bi scenarij bio optimalan ako se to dogodi?
- Ako napokon spoznamo taj ozbiljan problem, mislim da možemo riješiti problem preživljavanja vrste bez potrebe za potpunim napuštanjem Zemlje. No, izvori sirovina izvan našeg planeta svakako će nam trebati. Naravno, naše će Sunce u dalekoj budućnosti sagorjeti i morat ćemo otići prije toga. Dakle, čeka nas sudbina lutajuće civilizacije.
Kakva bi nam tehnologija trebala da to preživimo i je li moguće da je dobijemo od “njih”?
- Možda bismo mogli, a moguće je i da već primamo naprednu tehnologiju od njih. No, ako budemo morali, izmislit ćemo tehnologiju i sami. Pa što bude.
Vi ste živuća legenda i ljudi vaše tvrdnje doživljavaju veoma ozbiljno. Jasno tvrdite da “su oni ovdje”. Na čemu se najviše temelji vaša tvrdnja?
- Prije svega na incidentu u Rosewellu koji su istraživali ugledni znanstvenici koje osobno poznajem. Dugo sam i detaljno proučavao njihov rad, a raspolažem i nekim drugim dokazima koji upućuju na to da oni povremeno borave na Zemlji.
Dobro, jeste li ih vidjeli? Moj pokojni poznanik prof. dr Andrija Puharich bio je uvjeren u njihovu nazočnost i kategorično je tvrdio da ima konkretne kontakte s njima.
- Nisam imao osobne kontakte s izvanzemaljcima, ali sam dobro poznavao Puharicha i njegove suradnike koji su svi dijelili moja uvjerenja.
Kako objašnjavate njihov navodni fizički izgled i vodi li evolucija i nas u istom smjeru? Jesu su li fiziološki slični nama?
- Čini se da su njihova tijela potpuno različita od naših. Ali, evolucija je proces učenja kojim se uči putem interakcije s okolišem, tako da je najvjerojatnije okoliš u kojemu su se razvijali posve različit od našega.
Je li putovanje kroz “crvotočine” samo san ili sutrašnja realnost?
- “Crvotočine” su još teorija u nastajanju, koja može, ali ne mora, biti točna. Najprije moramo dobro shvatiti kako funkcioniraju nelokalna stvarnost na kvantnoj razini te opća relativnost i gravitacija na fundamentalnoj razini da bismo se mogli baviti tim složenijim pitanjima. “Tamna energija”, “tamna tvar” i antigravitacija moraju biti shvaćene mnogo bolje prije nego što prijeđemo s popularnih na ozbiljna razmišljanja o “crvotočinama”.
Koji vas je trenutak u astronautskoj karijeri najviše uplašio?
- Zatajivanje jednog prekidača na Apollu 14, što je bila velika prijetnja nastavku misije.
Jesu li “oni” prijatelji ili prijetnja?
- Čini se da su uglavnom miroljubivi. Nemam iskustva iz prve ruke. Napokon, valjda se, kao i ostala bića, moraju adaptirati na okoliš.
Kako sam i sam član IONS-a, a provodio sam mjerenja suptilnih humanih energija s Pierom Rubesom, belgijskim istraživačem hrvatskog podrijetla koji je izumitelj uređaja Sonoscope. Dotaknuli smo i temu “paralelnih dimenzija”, odnosno tumačenja nekih dobivenih rezultata postojanjem nekog oblika paralelnog svijeta koji definitivno utječe i na nas, ali koji ne isključuje san svih snova - putovanje svemirom. Djelomice su me na to potaknula razmišljanja fizičara poput Michija Kakua, a kao jedini mogući čvršći dokaz te tvrdnje nametala se nazočnost bića iz udaljenih svjetova koja očito nisu mogla prevaliti milijune svjetlosnih godina tehnologijom poput današnje.
No, “otkrića” koja su se pojavljivala iza ugla postupno su padala. Senzacionalne obdukcije izvanzemaljca, navodno snimljene 40-ih, pokazale su se vještom obmanom. Ali ne dovoljno vještom. Telefon na zidu prostorije u kojoj se događa taj crno-bijeli film je iz - 60-ih. I Bob Lazar, koji je radio kao inženjer u Area 51 u Nevadi i dao detaljne podatke o suradnji izvanzemaljaca i Zemljana, osporavan je, a i nije dao opipljive dokaze. Zanimljiv trominutni film u boji na kojemu se vidi umirući izvanzemaljac velike okrugle glave i bademastih očiju odjednom je nestao sa svih web stranica, a zamijenila su ga štura osporavanja službenih institucija. Sve snimke NLO-a nitko ne uzima posve ozbiljno.
Ipak, bombastična tvrdnja uglednoga američkog astronauta Edgara Mitchella da su “oni ovdje” uzburkala je duhove, i to ne samo ovih dana, nego i prije, kad je objavljena na TV-u, u novinama i u krugovima sklonima vjerovanju u “male zelene”. Vjerovanje da je riječ o malim sićušnim bićima djelomice nalik nama i tehnologiji prema kojoj je još u povojima klišej je koji vlada još od prvih svjedočanstava pojedinaca koji su ih navodno vidjeli, a nakon toga čak bili od njih i otimani. Sve to nije ni približno dovoljno da bismo potvrdili da smo na pragu ere suradnje s poznanicima iz kozmičkih dubina.
Gledajući prije nekoliko godina crteže svjedoka koji su imali “susrete treće vrste”, otkrio sam ipak nešto što je promaklo većini entuzijasta vezanih uz izvanzemaljce. Još 1904. ozloglašeni i psihotični mag Aleister Crowley nacrtao je “izvanzemaljsku inteligenciju”, biće kojemu je nadjenuo ime Aiwass, a za koje je tvrdio da s njime komunicira i da je “ona” u razvojnom
smislu daleko ispred ljudske vrste. Izgled Aiwassa identičan je onome “sivih izvanzemaljaca”! Nije spominjao “leteće tanjure” i tehnologiju, ali je zanimljivo da će se uz njega mnogo godina poslije vezati legenda da je “magijskim ritualom 1923., u blizi Men-an-tola u Cornwallu, otvorio tunel u Vremenu”. Gotovo je nemoguće objasniti odakle je nakon 50 godina uskrsnuo gotovo isti lik i postao simbolom ovozemaljskih strahova od okupacije Zemlje. Zgodno je što datum navodne “obdukcije” izvanzemaljca koincidira s tim događajima. Je li to nečija režija kod Rosewella da se usade strahovi Amerikancima od Rusa, čak i izvanzemaljaca i opravda proračun za nuklearni program?
Zanimljivo je da je Crowley kao teški ovisnik o heroinu i alkoholu umro u jednoj ubožnici u krevetu znakovita broja 23. To se zbilo 1. rujna 1947., a prije toga su ga posjećivali agenti tajnih službi. Je li strip maštovita manipulatora poslužio za roswellski scenarij ili su viđenja NLO-a i izvanzemaljaca “kolektivni predosjećaj skore propasti civilizacije”, kako je tvrdio psihoanalitičar Carl Gustav Jung? Ili su dečki zbilja tu?
Kontaktirao sam s Edgarom Mitchellom u više navrata u vezi s nekim istraživanjima ljudskih krajnjih mogućnosti, pa sam iskoristio i priliku da mu postavim 10 pitanja vezanih uz izvanzemaljce i njegove tvrdnje koje su, začudno, ovaj put digle neočekivano veliku prašinu.
Kada ste se prvi puta susreli s idejom postojanja izvanzemaljskog života?
- Odrastao sam u blizi Rosewella u New Mexicu, u blizini poznatog mjesta pada nepoznate letjelice. Nakon što sam studirao astronomiju, postalo mi je jasno da je vrlo primitivno misliti, odnosno vjerovati, da smo jedina inteligentna bića u svemiru, uprkos nedostatku čvrstih znanstvenih dokaza.
Znanstveno govoreći, kako bismo onim što danas znamo mogli protumačiti prevaljivanje tolikih daljina izvanzemaljaca?
- Znatno starija, neusporedivo naprednija civilizacija, to može ostvariti. Naša je astronomija pronašla planete oko zvijezda za koje se čini da je na njima moguć razuman život.
Hoćemo li morati napustiti Zemlju zbog onečišćenja, prenapučenosti ili nekog drugog razloga i koji bi scenarij bio optimalan ako se to dogodi?
- Ako napokon spoznamo taj ozbiljan problem, mislim da možemo riješiti problem preživljavanja vrste bez potrebe za potpunim napuštanjem Zemlje. No, izvori sirovina izvan našeg planeta svakako će nam trebati. Naravno, naše će Sunce u dalekoj budućnosti sagorjeti i morat ćemo otići prije toga. Dakle, čeka nas sudbina lutajuće civilizacije.
Kakva bi nam tehnologija trebala da to preživimo i je li moguće da je dobijemo od “njih”?
- Možda bismo mogli, a moguće je i da već primamo naprednu tehnologiju od njih. No, ako budemo morali, izmislit ćemo tehnologiju i sami. Pa što bude.
Vi ste živuća legenda i ljudi vaše tvrdnje doživljavaju veoma ozbiljno. Jasno tvrdite da “su oni ovdje”. Na čemu se najviše temelji vaša tvrdnja?
- Prije svega na incidentu u Rosewellu koji su istraživali ugledni znanstvenici koje osobno poznajem. Dugo sam i detaljno proučavao njihov rad, a raspolažem i nekim drugim dokazima koji upućuju na to da oni povremeno borave na Zemlji.
Dobro, jeste li ih vidjeli? Moj pokojni poznanik prof. dr Andrija Puharich bio je uvjeren u njihovu nazočnost i kategorično je tvrdio da ima konkretne kontakte s njima.
- Nisam imao osobne kontakte s izvanzemaljcima, ali sam dobro poznavao Puharicha i njegove suradnike koji su svi dijelili moja uvjerenja.
Kako objašnjavate njihov navodni fizički izgled i vodi li evolucija i nas u istom smjeru? Jesu su li fiziološki slični nama?
- Čini se da su njihova tijela potpuno različita od naših. Ali, evolucija je proces učenja kojim se uči putem interakcije s okolišem, tako da je najvjerojatnije okoliš u kojemu su se razvijali posve različit od našega.
Je li putovanje kroz “crvotočine” samo san ili sutrašnja realnost?
- “Crvotočine” su još teorija u nastajanju, koja može, ali ne mora, biti točna. Najprije moramo dobro shvatiti kako funkcioniraju nelokalna stvarnost na kvantnoj razini te opća relativnost i gravitacija na fundamentalnoj razini da bismo se mogli baviti tim složenijim pitanjima. “Tamna energija”, “tamna tvar” i antigravitacija moraju biti shvaćene mnogo bolje prije nego što prijeđemo s popularnih na ozbiljna razmišljanja o “crvotočinama”.
Koji vas je trenutak u astronautskoj karijeri najviše uplašio?
- Zatajivanje jednog prekidača na Apollu 14, što je bila velika prijetnja nastavku misije.
Jesu li “oni” prijatelji ili prijetnja?
- Čini se da su uglavnom miroljubivi. Nemam iskustva iz prve ruke. Napokon, valjda se, kao i ostala bića, moraju adaptirati na okoliš.
bglavac
irida
edin.kecanovic
