Poglavlje koje se nalazi pred vama sadrži VEOMA BITNU tajnu života. Ovu temu, koja će iz temelja promijeniti vaš stav o materijalnom svijetu, trebate čitati vrlo pažljivo i bez predrasuda. Ono što se ovdje iznosi nije samo neki drugačiji stav, drugačiji pristup ili filozofska ideja, već neosporna istina koja je danas naučno dokazana i koju će prihvatiti svi, i vjernici i nevjernici.

 

Osoba koja svoju okolinu posmatra putem razuma i svijesti uočit će da je sve živo i neživo u kosmosu stvoreno. Dobro, ko je taj što je sve to stvorio?

 

Jasno je da stvaranje koje se očituje u svakoj tački kosmosa ne može biti samoinicijativni produkt kosmosa. Jedan insekt, naprimjer, nije stvorio sam sebe. Ni Sunčev sistem nije sam sebe stvorio, ni bilje, ljudi, bakterije, ni eritrociti, ni leptiri... Također, apsolutno je isključena i mogućnost, kao što smo to vidjeli na prethodnim stranicama, da je sve ovo nastalo kao produkt "slučajnosti". 

 

Prema tome, dolazimo do slijedećeg zaključka: sve što očima vidimo je stvoreno... Ali, isto tako, ništa od toga što očima vidimo nije stvoritelj. U tom slučaju, Stvoritelj je jedno superiorno biće koje je izvan nama vidljivog svijeta. To je jedna superiorna Moć, koja je nevidljiva, ali koja Svoje postojanje i Svoja svojstva očituje kroz sve ono što stvara. 

 

Upravo je to ona tačka u kojoj pogrešnim putem kreću oni što nijekaju Allahovo postojanje. Ove osobe same su se uvjetovale da ne vjeruju u postojanje Boga, sve dok Ga svojim očima ne vide. Oni su, u toj situaciji, primorani skrivati činjenice stvaranja koje su uočljive na svakom dijelu kosmosa, tvrditi da kosmos i sav živi svijet nije stvoren. A, da bi potkrijepili svoje neosnovane tvrdnje, oni se koriste raznim lažima. Teorija evolucije, kao što smo to i vidjeli na prethodnim stranicama, jedan je od najjasnijih primjera uzaludnih trzaja i laži na koje se pozivaju u vezi s ovim pitanjem. 

 

Temeljnu zabludu onih koji poriču dijele i veoma velike mase onih koji ne niječu postojanje Boga, ali koji imaju jedno iskrivljeno vjerovanje u Boga. Ove osobe koje čine većinu zajednice ne poriču stvaranje, međutim, posjeduju zanimljivo sujevjerje o pitanju gdje se Bog nalazi: većina smatra da se Bog nalazi na "nebu". Prema njihovom mišljenju, Bog se nalazi iza neke jako daleke planete i veoma rijetko se upliće u "poslove naše planete". Ili se uopće ne upliće; stvorio je kosmos i ostavio, ljudi sami sebi određuju sudbinu... 

 

Mnogi su, pak, čuli za kur’ansku postavku da je Bog svugdje, ali značenje toga nisu upotpunosti dešifrirali. Njihovo podsvjesno sujevjerje ih navodi na zaključivanje da je Bog u vidu radiotalasa ili okružen nekom materijom koja je, poput gasa, nevidljiva i koju je nemoguće osjetiti.

 

Međutim, ovo mišljenje i mišljenja koja smo naprijed naveli i koja nikako da odgonetnu gdje se to Bog skriva (možda upravo zbog toga i negiraju Njegovo postojanje?!) zasnivaju se na jednoj zajedničkoj zabludi: u prihvatanju jedne apsolutno neutemeljene predrasude, a potom i u očaranosti pretpostavkama vezanim za Boga.

 

Ova predrasuda vezana je za postojanje i svojstvo materije. Toliko smo uvjetovani u vezi s pitanjem postojanja materije da uopće nismo razmišljali, da se uopće nismo zapitali da li ona zaista postoji, ili je to samo jedna sjena postojanja?! Moderna nauka, međutim, rušeći i ovu predrasudu iznosi jednu veoma bitnu i veoma efektnu činjenicu. Na narednim stranicama ćemo nastojati objasniti ovu veliku činjenicu na koju, također, i Kur’an upozorava.

 

Sva saznanja vezana za svijet u kojem živimo do nas dopiru uz pomoć pet čula koja posjedujemo. Mi, dakle, jedan svijet poznajemo uz pomoć onoga što naše oko vidi, ruka opipa, nos omiriše, jezik okusi i što uho čuje. Zbog toga što smo od samog rođenja vezani za ova čula, nikada nismo razmišljali o mogućnosti da je "vanjski svijet" drugačiji od onoga koji nam serviraju naša čula.

 

Danas, međutim, rezultati načinjenih mnogobrojnih naučnih istraživanja iz različitih oblasti sa sobom su donijeli i krajnje različito mišljenje, postali su razlogom nastanka velikih sumnji o pitanju naše percepcije i našeg poimanja svijeta.

 

A, početna tačka ovog novog gledišta je slijedeća: ono što mi poimamo kao "vanjski svijet" samo su utisci koji su u našem mozgu stvorili elektrosignali. Crvenilo jabuke, tvrdoća daske, štaviše, vaša majka, otac, vaša porodica, sva imovina koju posjedujete, kuća, posao i reci ove knjige su, zapravo, samo sklopovi električnih signala u našem mozgu.

 

Frederick Vester ovako formulira tačku do koje je, po ovom pitanju, došla nauka:

 

"Kao da se danas naučno dokazuju istupi određenih mislilaca koji su govorili da je ‘čovjek jedna imaginacija, zapravo, sve što postoji je prolazno i varljivo, ovaj kosmos je jedna sjenka’."163

 

Poznati filozof George Berkeley se, o pitanju ove zbunjujuće činjenice, ovako izjasnio:

 

"Zato što ih vidimo i dodirujemo, zato što ih opažamo, mi vjerujemo u postojanje predmeta. Naša opažanja su, međutim, samo ideje koje postoje u našem intelektu. U tom slučaju, predmeti do kojih dopiremo uz pomoć naših osjetila nisu ništa drugo do samo ideje, a te ideje se neminovno ne nalaze nigdje drugo do u našem intelektu... Ako je sve ovo nešto što postoji samo u našem intelektu, onda kada maštamo o kosmosu i predmetima kao činjenicama izvan intelekta, znači da padamo u zabludu... To znači da ništa od onoga što nas okružuje ne postoji osim u našem intelektu."164

 

Da bismo upotpunosti izložili aktualnu temu, prvenstveno ćemo se zadržati na našim čulima koja nam daju podatke o vanjskom svijetu.

 

Proces vida odvija se u prilično etapnom obliku. U toku gledanja, fotoni (količina, čestica svjetlosti), koji dolaze od bilo kojeg tijela, lomeći se prolaze kroz sočivo i obrnuto padaju u mrežnjaču koja se nalazi u stražnjem dijelu oka. Vidni signali, koji se ovdje, od strane ćelija, preobraćaju u električne signale, uz pomoć nerava dospijevaju u jedan mali dio koji je nazvan centar vida i koji se nalazi u zadnjem dijelu mozga. Nakon niza operacija, ovi električni signali u centru vida poimaju se kao slika. Dakle, slučaj vida, u biti, odvija se u jednoj maloj, potpuno mračnoj tački do koje je apsolutno nemoguće dopiranje svjetlosti.

 

 

Preobraćajući se u električne signale, upozorenja koja stižu od nekog tijela u mozgu konstituiraju dojam. Kad kažemo da vidimo, mi zapravo posmatramo efekte električnih signala u našem mozgu.

 

Sada se još jednom pažljivo osvrnimo na ovu činjenicu koja je generalno svakome poznata: kada kažemo "vidim", mi, ustvari, vidimo "dojam" nastao u mozgu od električnog signala koji su se prethodno u oku preobrazili iz upozorenja koja stižu od posmatranog tijela. Dakle, kada kažemo "vidim", mi zapravo posmatramo električne signale u našem mozgu.

 

Sve ono što vidimo u toku života nastaje u centru vida zapremine od svega nekoliko kubnih centimetara. I ovi redovi koje čitamo, i nepregledni prizor horizonta staju u ovaj minijaturni prostor. U međuvremenu, postoji još jedna tačka koju ne smijemo gubiti iz vida. Kao što smo i maločas naglasili, svjetlost ne prodire u našu lobanju, dakle u unutrašnjosti mozga je mrkli mrak. Apsolutno je, dakle, nemoguće da mozak dođe u kontakt sa svjetlošću.

 

Ilustrirajmo ovu tvrdnju zanimljivim primjerom. Zamislimo da ispred nas stoji svijeća, koju možemo dugo posmatrati. U toku ovog vremena naš mozak, međutim, nikako ne dolazi u dodir sa stvarnom svjetlošću svijeće. Čak i u trenutku dok posmatramo svjelost svijeće, u unutrašnjosti naše glave i mozga je potpuni mrak. U apsolutnoj tami mozga mi posmatramo ovaj blještavi i raznobojni svijet.

 

Čudotvorni fenomen vida koji mi prihvatamo krajnje normalno, R. L. Gregory ovako objašnjava:

 

"Na fenomen vida toliko smo se navikli da je potrebna jedna velika moć mašte da bismo primijetili da ima pitanja koja treba riješiti. Obratite, međutim, pažnju na ovo. Do naših očiju dopiru slike na kojima su predmeti naglavačke okrenuti, a mi ih vidimo u njihovom normalnom stanju. Mi svijet predmeta poimamo kao ishod signala koje primamo preko mrežnjače, a ovo je, zapravo, ravno čudu."

 

Isto to važi i za druga osjetila. Zvuk, dodir, okus i miris u vidu zasebnih elektrosignala dopiru do mozga, gdje se u kompetentnim centrima i opažaju.

 

Slučaj sa sluhom je, također, identičan: vanjsko uho, uz pomoć ušne školjke, skuplja zvučne talase i prosljeđuje ih srednjem uhu. Preuzete zvučne vibracije srednje uho pojačava i prebacuje unutrašnjem uhu. Srednje uho ove vibracije pretvara u elektrosignale i šalje ih u mozak. Kao i u slučaju vida, krajnja faza procesa sluha odvija se u slušnom centru u mozgu. Kao što lobanja ne propušta svjetlost, isto tako ne propušta ni zvuk. Prema tome, bez obzira kakva buka vlada u "vanjskom svijetu", unutrašnjost lobanje je ispunjena apsolutnom tišinom.

 

Unatoč tome, najjasnije zvukove mi poimamo upravo u mozgu. Riječ je o takvoj jasnoći da zdravo ljudsko uho čuje bez ikakvih zvučnih parazita i zujanja. U mozgu koji ne propušta zvuk, mi slušamo jedan simfonijski orkestar, svu vrevu gužve kojom smo okruženi; u stanju smo čuti zvuke različitih frekvencija, od šuškanja lista do buke borbenih aviona. Kada bi se, međutim, sa jednim specijalnim uređajem izmjerio stepen zvuka u mozgu, vidjelo bi se da ovdje vlada jedan duboki mir.

 

Unutrašnjost mozga je potpuni mrak i apsolutno nepromjenjljive temperature čak i u trenutku kada osjećamo temperaturu i svjetlost vatre.

 

 U toku gledanja, fotoni koji dolaze od bilo kojeg tijela, lomeći se prolaze kroz sočivo i obrnuto padaju u mrežnjaču. Vidni signali, koji se ovdje, od strane ćelija, preobraćaju u električne signale, uz pomoć nerava dospijevaju u jedan mali dio koji je nazvan centar vida i koji se nalazi u zadnjem dijelu mozga. Kao što mozak ne propušta svjetlost, isto tako nije moguće ni da svjetlost prodre u centar vida. Mi, dakle, ovaj blještavi i raznobojni svijet posmatramo, odnosno poimamo u jednoj sasvim maloj tački u koju apsolutno ne dopire svjetlost.

 

Nastanak čula mirisa je, također, nalik ovome: leteći molekuli, poput mirisa vanilije ili ruže, dolaze do prijemnika na dlačicama koje se nalaze u dijelu nosa zvanom epitelijum, gdje ulaze u uzajamno djelovanje. Ovo uzajamno djelovanje u vidu elektrosignala prenosi se do mozga i tu se poima kao miris. Na kraju, svi mirisi, prijatni ili ružni, nisu ništa drugo do oblik opažaja u mozgu koji je nastao pretvaranjem u elektrosignale uzajamnih djelovanja letećih molekula. Parfem, cvijet, miris jela, mora; sve vrste mirisa, bez obzira da li nam se sviđaju ili ne, mi poimamo u našem mozgu. Molekuli mirisa, međutim, nikada ne dopiru do mozga. Kao i u slučaju zvuka i slike, do mozga dopiru samo elektrosignali. Dakle, mirisi kojima smo okruženi od samog rođenja su elektrosignali koje osjećamo putem naših čula mirisa.

 

U sličnom obliku, i u prednjem dijelu jezika postoje četiri različita tipa hemijskih prijemnika. Oni su kao odgovor na četiri okusa: slano, slatko, kiselo i ljuto. Nakon serije hemijskih operacija, ovi opažaji se pretvaraju u elektrosignale koji se prosljeđuju u mozak. Ovi signali se, također, od strane mozga poimaju kao okusi. Okus koji uzimamo kada jedemo čokoladu ili neko omiljeno voće, to je registriranje elektrosignala od strane mozga. Ukoliko bi se presjekli nervi za primanje okusa koji idu do mozga, tada ne bi bilo moguće da do mozga dopre bilo kakav elektrosignal vezan za okus, a to znači da bismo apsolutno izgubili čulo okusa.

 

U ovom slučaju pred nama se pojavljuje još jedna činjenica: nemoguće je da budemo sigurni da okus koji mi osjećamo ili ton koji mi čujemo da ga na isti način poimaju i drugi. O pitanju ove činjenice, Lincoln Barnett kaže slijedeće:

 

"Nitko ne može znati da li je njegovo poimanje crvenog ili njegovo poimanje note ‘do’ isto kao i kod drugih."

 

Kada uzmemo u razmatranje i čulo dodira, primijetit ćemo da nema ničega drugačijeg... Prilikom dodira nekog tijela, podaci, koji će biti od pomoći prilikom našeg upoznavanja vanjskog svijeta i predmeta, putem nerava smještenih u koži prosljeđuju se do mozga. Osjećaj dodira formira se u mozgu. Nisu, kao što se pretpostavlja, vrhovi prstiju ili koža mjesta na kojima poimamo osjećaj dodira. Ponovo je to centar dodira koji je opet smješten u mozgu. Kao posljedica moždanog ocjenjivanja elektroupozorenja koja do nas stižu, mi osjećamo tvrdoću ili mehkoću, toplotu ili hladnoću, dakle opažamo različita svojstva koja karakteriziraju predmete koje dodirujemo. Čak sve vrste detalja koji koriste za upoznavanje nekog predmeta, stičemo kao rezultat ovih upozorenja. Mišljenja poznatih filozofa, poput B. Russela i L. Wittgeinsteina, o ovoj značajnoj činjenici su slijedeća:

 

"...Da li zaista jedan limun postoji ili ne i u kakvom je procesu nastao pitanja su koja se ne mogu postaviti i istražiti. Limun se sastoji samo od okusa kojeg primamo putem jezika, od mirisa kojeg primamo putem nosa, od boje i oblika što primamo putem očiju i samo to može biti predmetom naučnog istraživanja i rasprave. Nauka apsolutno ne može znati materijalani svijet."

 

Nemoguće je, dakle, prodrijeti u materijalni svijet. Svi predmeti sa kojima se susrećemo, u biti, sastoje se od sklopa zapažanja poput vida, sluha, dodira. Naš mozak nikako tokom našeg života ne kontaktira sa "originalom" predmeta iz "vanjskog svijeta", već sa njihovim kopijama nastalim nakon obrade podataka koji su pristigli u centre opažanja. A mi se varamo, misleći od ovih kopija da su stvarna materija.