U svojim analizama političke stvarnosti i kapitalističke demokracije, Noam Chomsky polazi od shvaćanja više-manje profinjenih mehanizama kojima se služi vlast. Svaka država, pa i otvoreno totalitarna, ne može postojati bez određene proizvodnje pristanka i kontrole misli, kojom se javno mnijenje pretvara u 'zbunjeno stado pasivnih promatrača'(W.Lippman). Kontrolu nad bitnim aspektima socijalne politike u kapitalističkoj demokraciji ima privatna moć, ona ista moć koja kontrolira i ekonomsku politiku. Nevidljivo prisustvo korporacija nalazi se u samoj strukturi 'nužnih iluzija'. Ideološki i kulturni menadžeri pažljivo definiraju različite strategije oblikovanja mišljenja, pri čemu elite imaju monopol nad tržištem ideja, oblikujući tako cjelokupnu percepciju političke realnosti1. Uspostavljeni sustav indoktrinacije, koji Chomsky lucidno razotkriva, ima mnoge odrednice. Ipak, glavnu ciljnu grupu predstavlja ' neobrazovana masa', većina stanovništva. Ona se mora kako glasi jedna popularna menadžerska floskula-neutralizirati pomoću ' emocionalno potentnih simplifikacija'. To znači da je idealna društvena jedinka pojedinac zaokupljen nečim besadržajnim – ideološkom konotacijom ga snabdijevaju televizija i obrazovni sustav, kroz neprestani trening za poslušnost i potrošnju.

 

Anarhizam, sam po sebi radikalan,  kreće od one prirode i mjere čovjeka koja bi u uravnoteženom i harmoniziranom stanju ispunjavala pojedinca samorealizacijom, otkrivajući mu talente i mogućnosti kontinuiranog razvoja duha i tijela. Svaki rad je umjetničko stvaranje u onoj mjeri koliko lišen svog stanja otuđenosti, svoje karakteristike ropstva i čiste mehaničnosti, zahtjeva intelektualno i duhovno djelovanje čovjeka i prenosi njegovu osobnost, a istovremeno je prikazuje i stvara. Samo su vladajuće klase i država, izrabljujući rad u svoju korist, učinile od rada teret i prokletstvo(Cappelletti 1985,14 ). Bob Black u eseju o ukidanju rada jednostavno izlaže o ljudskoj prirodi za radom, ustvari briše razlike između rada i kreativnog stvaralaštva kao igre, koju kultura diferencira i svodi na izrabljivačku aktivnost. 'Sistem u kojem živimo možemo, u određenom kontekstu, s pravom nazivati demokracijom ili kapitalizmom ili, još bolje, industrijalizmom, ali ono o čemu se zapravo radi su tvornički fašizam i uredska oligarhija. Svatko tko tvrdi da su ljudi koji žive u takvom sistemu slobodni, ili je lažljivac ili budala. Ti si ono što radiš. Ako radiš neki dosadan, glup, monoton posao imaš sve šanse da i sam postaneš dosadan, glup i monoton. Rad predstavlja mnogo bolje objašnjenje za narastajuću kretenizaciju koju vidimo svuda oko sebe, jer tome doprinosi više nego čak i tako moćni mehanizmi moronizacije kao što su televizija i obrazovanje. Ljudi kojima se cijelog života upravlja, koji se iz škole izručuju ravno na posao, koji život počinju nadzirani u porodici, a završavaju ga nadzirani u staračkim domovima, naviknuti su na hijerarhiju i mentalno robovanje. Njihova težnja ka nezavisnosti toliko je zakržljala da je strah od slobode jedna od rijetkih fobija koja je u njima racionalno utemeljena. Poslušnost kojoj se čovjek ući na poslu, vraća se u porodicu gdje je obuka i počela, reproducirajući tako čitav sistem na više načina, na polju politike, kulture, itd. Kada ljude lišite vitalnosti u oblasti rada, oni će se lako podvrgnuti hijerarhiji i dominaciji stručnjaka i u svim drugim oblastima. To je ono na što su navikli' (Black 2002, 24). 

 

 

 

Otuđenje i znanstveni napredak

 

U XX st. literatura industrije za odnose s javnošću osigurava bogate i poučne upute koje kazuju kako uliti 'novi duh doba' kreiranjem umjetnih potreba, ili ustrojavanjem misli na isti način na koji vojska ustrojava svoje vojnike te poticanjem filozofije ispraznosti i nedostatka smisla života tako da se ljudsku pažnju usmjeri na 'površne stvari koje uključuju modernu potrošnju'.  Ako se to može izvesti, ljudi će prihvatiti besmislene i pokorne živote koji su im namijenjeni te će zaboraviti subverzivne ideje o preuzimanju kontrole nad svojim životima. Na tom diskursu u znanstvenoj zajednici se javljaju ideje i predviđanja razvoja čovječanstva u programirano društvo koje se temelji na genetskoj preobrazbi i stvaranju nove vrste ljudi (homo geneticus odjenjuje homo sapiensa). Pođemo li od teze da čovjek brže mijenja prirodu i umjetnu okolinu nego samog sebe, što potvrđuje povijest odnosa čovjeka i prirode, za očekivati je da bi se to moglo dogoditi i u slučaju geokibernetike kao čovjekovog proizvoda i čovjeku otuđenog i postvarenog sustava (Cifrić 2000,423). Nakon što je izmijenio okoliš po vlastitoj mjeri, čovjek apsurdno želi izmijeniti i vlastito biće da bi uopće opstao unutar vlastite kreacije. To je, iz perspektive današnjeg poimanja ljudskosti, prevelika cijena slobodne volje proizašle iz uma. U tradiciji dijalektičkog razvoja duha sjetiti ćemo se prosvjetiteljske borbe i pobjede uma nad bezumnim strastima, te konačno konstituiranje interesa kao posrednika između tih krajnosti. Možda je takvo viđenje grubo uopćavanje, ali čini se da je današnjica poprište dijalektičke borbe između svevladajućeg racionalno-kalkulatorskog instrumentalnog uma i ljudskog srca, kao emotivnog sklopa duševnosti i brige za svekoliki život. Na simboličkoj razini nije teško zamijetiti da takav dijalektički koncept predstavlja u suštini borbu za cjelovitost ljudskosti, povratak čovjeka u prirodnu sintezu uravnoteženosti duhovnog i materijalnog (Antić 2002).

 

  Promišljanja o tim problemima iz perspektiva modernih znanosti, bilo društveno-humanističkih ili pozitivističko-prirodnih, iznjedrila su znanstvenu disciplinu - bioetiku. . Bioetički kontekst postaje svojevrsno mjesto susreta različitih argumentacija kriterija za redefiniranje znanstvenih paradigmi. Prije svega, radi se o težnji ka korigiranju isključivosti antropocentrističkog stava, koji je subjekt racionalnog i analitičkog trošenja i zagađivanja prirode svedene na mehaničko strukturirani resurs. U takvoj konstelaciji racionalno je ono što je funkcionalno, a funkcionalno je ono što ima pozitivnu ulogu u ostvarivanju ciljeva nositelja moći. (Cifrić, 2000, 15) Pragmatičnost, praktičnost, korisnost modernog svijeta podupiru takove orijentacije u znanosti i obrazovanju, pa se humanističke ideje često marginaliziraju. (Cifrić, 2000, 15). U sferi socijalne egzistencije, bioetika predstavlja jedno od polazišta u iznalaženju konsenzusa vrijednosti između različitih kultura i religija. Ona je nova orijentacija ljudske i društvene odgovornosti prema svim oblicima života, koja želi osvijestiti neprirodnost i otvoriti novu dimenziju povezanosti s prirodom (Cifrić, 1998, 13), te postaje polje nužnosti afirmiranja života kao zajedničke vrijednosti svih kultura i dijaloga kao puta trajnog izgrađivanja i održavanja njihovog suživota. (Cifrić, 1998, 12).

 

 

 

Razvoj – odgoj - obrazovanje

 

Prvi anarhistički mislioci, kao Godwin, smatraju obrazovanje osnovnim faktorom društvene promjene i najvažnijim sredstvom postizanja društva bez države. Anarhistički pedagozi kao Ricardo Mella u Španjolskoj, smatraju da jedna prava slobodarska škola mora biti neutralna prema bilo kakvoj filozofiji i poimanju svijeta, ne smije biti ni materijalistička ni duhovna, ni ateistička ni teistička itd. Osnovni će zadatak ove škole biti oblikovanje ličnosti sa velikom nezavisnošću i kritičkim duhom, koja će biti sposobna da sama odluči o ovim i svim drugim teoretskim i praktičnim problemima s kojima će morati da se suoči kao odrasla osoba. U svakom slučaju anarhistička pedagogija smatra obaveznim ispunjenjem intelektualnog rada sa manualnim; ustraje u vrijednosti osobnog i direktnog eksperimentiranja; ocjenjuje igru (ali ne i čisto natjecateljski sport) kao odlično odgojno sredstvo; teži ka ukidanju ispita, ocjenjivanja, akademskih natjecanja, nagrada i kazni, dok potiče solidarnost, radoznalost, želju za znanjem, slobodu razmišljanja, pisanja, konstruiranja itd.

 

 Subverzivne ideje kao ukidanje rada i slobodne ljubavi u antropološkoj konstituciji kulturnog čovjeka dolaze u kontradiktornost  prema konzerviranom znanju o reprodukciji i očuvanja stabilnosti ljudskog roda i društva. Ali ista ta konzervativna  kulturna komponenta je podvrgnuta vanjskim autoritetima i medijima te kulture, tako da s druge strane vidimo krajnost u otuđenju čovjeka od samog sebe, prihvaćajući nametnute 'univerzalije'. Jedan od takvih primjera je nagli prodor novčane privrede u krajeve s naturalnom privredom. Društvo sastavljeno od jakih veza velikih seoskih obitelji se pod naletom novog ekonomskog poretka raspada i transformira do prihvaćanja novih vrijednosti koje pojedinca iz te krize izvlače u novoj individualiziranoj dimenziji projiciranja svoje čovječnosti i ne ekološke svijesti.

 

Psihološki i društveni razvoj nam je okarakteriziran inteligencijom, sposobnošću percipiranja stvarnosti svijeta kao i emotivnom inteligencijom, sposobnošću prepoznavanja i ovladavanja emocijama kako svojih tako i tuđih.  Kulturu življenja internaliziramo stjecajem društvenih okolnosti i jedinstvenim iskustvom svakog pojedinca. Naše životno iskustvo bilježimo svojim bićem u svjesnu i nesvjesnu domenu našeg ega. Tu knjigu koju pišemo bi trebali i pročitat i  interpretirat kako  bi se iskustvo  preobrazilo u spoznaju. Ali zbunjujuće metafizičko uvjerenje o neovisnom egu , što Gregory Bateson naziva 'epistemološkom pogreškom zapadne civilizacije' , je dovelo do otuđenja između misli i tijela, našim tijelima i zemljom, između ljudske vrste i drugih oblika života. Više nego ikad je potrebno da se obnovi percepcija na razini srca i spoznaje o međusobnoj povezanosti. Norveški ekofilozof Arne Naess tvrdi da proces sazrijevanja čovjeka zahtjeva postupno širenje vlastite identifikacije, odnosno samorealizaciju. Pod tom formulacijom smatra zapravo drugačije doživljavanje samoga sebe. Najčešće smještamo svoj Ja negdje u tijelo ili ga, pak, identificiramo s nejasnom idejom o umu koji je smješten negdje u tijelu…Silom prilika se rijetko identificiramo s neznancima, drugim članovima ljudske vrste. Možda, eventualno tek kada nas međusobno poveže humor ili zajednička patnja. Međutim, skoro nikada se ne poistovjećujemo sa članovima drugih vrsta. Svaka samorealizacija, o kojoj govori Naess povezana je upravo s iskustvom te sveobuhvatne identifikacije. Odrastanje u zrelog čovjeka odnosi se na širenje identiteta nekog pojedinca – širenje ega izvan tijela, izvan obitelji, izvan kruga prijatelja, izvan naroda, rase, ljudske rase, izvan svih živih bića do poistovjećenja sa svime što postoji. Budizam je pokazao da je uvjerenje o razdvojenom egu poteškoća koja se iznova javlja na nekom koraku širenja identifikacije. Spomenuta poteškoća je savladana tek na kraju kada ugledamo da ego nije razdvojen od prostorne dimenzije u kojem se pojavljuje, postoji i propada. Poistovjećivanje s drugima, što u osnovi i nije nešto ontološki strano, proizvede istinsko i autentično priznavanje postojanja svega što jest. Priznavanje iz srca je ujedno i priznavanje intelekta. Smatra se da je upravo tako iskreno i izvorno priznavanje postojanja drugoga, kao nešto ne-separirano od nas, prava percepcija svijeta. .(Škrbec 2000,221)

 

 

LITERATURA:

 

CAPPELLETTI, A. J.(1985) – ANARHISTIČKA IDEJA – Caracas-Barcelona : Alfadil

 

CHOMSKY, N.(2002) – MEDIJI, PROPAGANDA I SISTEM –Zagreb : Što čitaš?

 

CLASTRES, P.(2002) – DRUŠTVO PROTIV DRŽAVE eseji iz političke antropologije-Beograd :                          Anarhija-blok 45

 

BLACK, B.(2002) – UKIDANJE RADA I DRUGI ESEJI – Beograd : Anarhija-blok 45

 

CIFRIĆ, I. pri.(2000) – ZNANOST I DRUŠTVENE PROMJENE – Zagreb : Razvoj i okoliš- biblioteka časopisa  «Socijalna ekologija».          

 

ANTIĆ, A.(2002) – BIOETIKA – izdano na internetu : http://www.ffzg.hr/socio/kolegiji/metistr/Aleksandar_Antic.htm