Sažetak

 

Živimo u vrijeme dosad najvećih razaranja i prijetnji potencijalne globalne katastrofe. To je činjenica koju se može potkrijepiti brojnim argumentima, a o čemu svjedoči i socijalnoekološka kriza. Ona pogađa čovjekovu antropološku dimenziju egzistencije. Čovjek je na izvjestan način uvijek živio u nekoj 'krizi', a današnja je postala planetarna (Cifrić 2000,414). Teškoća identificiranja svijeta i života oko čovjeka indicira ovu epohu čovječanstva (ako je prethistorija djetinjstvo čovječanstva) kao kasno adolescentno razdoblje čovječanstva u kojem sazrijevaju ideje o slobodi,  jedinstvu i raznolikosti života . 

 

Kroz anarhizam , jedan otvoreni svjetonazor  koji kritički pristupa zapadnjačkoj kulturi  , pojedincu se prilazi kao individui, jednoj posebnoj autonomiji, kojoj je potrebno  omogućiti  kvalitetan  razvoj karaktera , velike nezavisnosti i kritičkog duha. Norveški ekofilozof Arne Naess tvrdi da proces sazrijevanja čovjeka zahtjeva postupno širenje vlastite identifikacije, odnosno samorealizaciju.  Svaka samorealizacija povezana je s iskustvom sveobuhvatne identifikacije.

 

Odrastanje u zrelog čovjeka odnosi se na širenje identiteta nekog pojedinca – širenje ega izvan tijela, izvan obitelji, izvan kruga prijatelja, izvan naroda, rase, ljudske rase, izvan svih živih bića do poistovjećenja sa svime što postoji. Poistovjećivanje s drugima, što u osnovi i nije nešto ontološki strano, proizvede istinsko i autentično priznavanje postojanja svega što jest.

 

Priznavanje iz srca je ujedno i priznavanje intelekta. Smatra se da je upravo tako iskreno i izvorno priznavanje postojanja drugoga, kao nešto ne-separirano od nas, prava percepcija svijeta.(Škrbec 2000,221)

 

Anarhija kao društvena filozofija

 

Anarhizam, kao društvena filozofija i kao ideologija, rođen je u prvoj polovici XIX stoljeća. Kao i marksizam ima svoje korijene u francuskoj revoluciji, porastu buržoazije, formiranju radničke klase, rođenju industrijskog kapitalizma. Ima bez sumnje, kao i marksizam, dugačku prethistoriju, ali njegova formulacija, jasna i sustavna, ne može se smatrati ranijom od Proudhona.

 

Iako njegovi osnovni predstavnici, kao Bakunjin i Kropotkin, povezuju anarhističko shvaćanje društva i povijesti sa materijalističkom i evolucionističkom koncepcijom svemira i mada ga većina teoretičara, od Proudhona na dalje, povezuje s ateizmom (ili točnije s antiteizmom ) ne može se dokazati da je takva veza logična niti bitno potrebna. Činjenica je da neki mislioci od velike važnosti unutar anarhizma ne priznaju ili se čak protive materijalističkim i determinističkim osnovama anarhističkog poimanja društva i povijesti. To je slučaj, u XX st., Malateste i Landauera. Nije nedostajalo ni onih koji su kao Tolstoj npr., pokušali utemeljiti anarhističko shvaćanje na kršćanstvu i vjeri, naravno ne-dogmatskoj i anti-svećeničkoj, u 'Bogu evanđelja'.Čak i apsolutno povjerenje u znanost, koja je izvor neospornih znanja o svijetu i čvrst temelj idealnog društva, bilo je objekt strogih kritika od strane anarhističkih mislioca ovog stoljeća. (Ne postoje slobodarski ekvivalenti za katekizam ili crvene knjižice, dogmatske tekstove. Čak ni autori brošura anarhističke propagande, široke rasprostranjenosti i velike povijesne važnosti, kao Errico Malatesta ili Sebastien Faure, nisu smatrali da su njihova uvjerenja, ili tumačenja, jedina ispravna. Više se radilo o doprinosima u definiranju i pojašnjavanju anarhizma, koji je kao pokret u stalnoj evoluciji, mada ima solidne teoretske i praktične temelje za konstanto traženje slobode kroz slobodu.)

 

I u marksizmu mnogo filozofa pravi razliku između povijesnog materijalizma (ideje koju je Marx razvio o društvu i povijesti) i dijalektičkog materijalizma (Engelsova filozofija prirode). Kao što ne nedostaju u našem periodu oni koji od marksizma iziskuju metodu za istraživanje i interpretaciju društva, primjenjivu bez obzira na shvaćanje o svijetu i životu, tako nije nedostajalo onih koji su težili ograničenju anarhizma na puko revolucionarno komešanje ili na puku kritičku svijest ljevice. Što podrazumijeva, bez sumnje, umanjivanje slobodarskog značenja, sa izlikom njegove općenitosti i sa izgovorom opravdanja njegove potrebe za aktualnim svijetom. Međutim za razliku od gore navedene teorije stoji činjenica da su danas razne tipične anarhističke ideje, povijesno u kontekstu anarhističke doktrine i prakse, prihvaćene od marksističke ljevice i čak demokratskih, liberalnih ili narodnih stranaka, ili su bile poticaj pojavljivanju autonomnih struja sa određenim ili djelomičnim ciljevima. To je slučaj, npr., samoupravljanja, danas prihvaćenog u mnogim programima europskih socijalističkih stranaka, to je slučaj antimilitarizma koji je uzrokovao pokret prigovarača savjesti u SAD-u i zapadnoj Europi. Anarhistička podloga, ne baš jasno definirana - ali ne zbog toga manje realna i djelotvorna – prisutna je u mnogim grupama mladih i u tkz.   ' novoj ljevici ' , zatim u raznim buntovnim, feminističkim, antirasističkim, ekološkim i drugim pokretima.

 

Svijest o slobodi

 

'Anarhizam' ne znači potpuno odsustvo reda i organizacije. Anarhistički mislioci, od Proudhona nadalje, razlikovali su imanentni, unutarnji red, nastao iz same egzistencije društva, iz ljudske aktivnosti i rada, od transcendentalnog, vanjskog reda, nametnutog izvana sa fizičkom, ekonomskom ili intelektualnom snagom. Prvi, ne samo da je jedini autentični, već je jedini temeljit i trajan, pretpostavlja ukidanje drugoga, koji je iluzoran i nestabilan. Na ovoj suprotnosti osnovan je prividan Proudhonov paradoks – sloboda nije kćer reda već njena majka(Cappelletti 1985,4). U procesu sazrijevanja postoji problem razlikovanja i identificiranja nečeg imanentnog i transcendentalnog u osobi kao rezultat nejasne predodžbe o autonomnosti subjekta i lociranja razine sociološke stvarnosti, ovisno kreće li se svijest unutar makro/ mikro sociološke perspektive.

 

Anarhisti kao i marksisti tvrde da je država instrument vladajuće klase i da ekonomska moć rađa političku, ali to je samo trenutak genetskog procesa, smatraju da je vladajuća klasa sredstvo države, te da i politička moć rađa ekonomsku. Odnos je dakle cirkularan i nesumnjivo dijalektičan. 'Anarhizam' ne znači niti negaciju svake moći i svakog autoriteta, znači samo negaciju trajne vlasti i uvedenog autoriteta ili, drugim riječima, negaciju države. Na isti način na koji primitivna društva ne ignoriraju moć(kako kaže Clastres, političku moć), već se jasno razlikuju od civiliziranih naroda zbog nepoznavanja države (tj. uvedene i trajne političke moći) tako anarhisti teže društvu bez podjele na upravljače i upravljane, postojanom i predodređenom društvu u kojem moć ne prekoračuje znanje i intelektualne i moralne sposobnosti pojedinca. Sažeto, anarhisti ne negiraju moć samu već takvu nakupinu moći koja se zove država. Svrha im je pretvorba vlade iz transcendentne političke moći u imanentnu, putem njenog iščeznuća u društvu. Društvo koje anarhistički mislioci točno razlikuju od države je za njih prirodna realnost, toliko prirodna kao i govor.

 

Kontrola života i društveni poredak

 

Cesija

 

Postojanje moći je ukorijenjeno u društvu: svaki pojedinac ili svaka prirodna grupa raspolaže većom ili manjom količinom moći, ovisno o fizičkim i intelektualnim sposobnostima. Takve razlike nikad nisu previše vidljive same po sebi. Možemo reći da društveni život nastoji tim razlikama dati jednaku vrijednost. U nikakvom slučaju višak moći kojim raspolaže, u prirodnim granicama, pojedinac ili grupa nije dovoljan za uspostaviti vlast nad drugim ljudima, promatranim kao zajedništvo. Međutim, zbog različitih razloga, ne uvijek razjašnjenih, moć pojedinca i grupa počinje se sakupljati i koncentrirati u nekoliko ruku. Temeljna pojava kojom nastaje takva koncentracija može se opisati kao prijenos (koji ubrzo postaje definitivna cesija) moći pojedinca i prirodnih grupa (mjesne zajednice, profesionalne kategorije, udruženje zanatlija, bratovštine itd.). U etičkim terminima mogli bismo opisati takvu cesiju kao izraz duboke lijenosti ili plašljivosti. Sa sociološke točke gledišta možemo ovako objasniti: ljudi (pojedinci ili grupe) ustupaju određenim pojedincima PRAVO na obranu i upotrebu fizičke energije u zamjenu za oslobođenje od DUŽNOSTI djelovanja. Na taj način nastaje vojna moć. Ustupaju i PRAVO na misao, na upotrebu vlastitih intelektualnih sposobnosti, na stvaranje osobne koncepcije realnosti i osobne ljestvice vrijednosti, dobivajući kao nadoknadu oslobođenje od teške obaveze i mučne DUŽNOSTI obavljanja ovih prerogativa. Rađa se tako intelektualna i svećenička moć. Ratnici i svećenici istovremeno zahtijevaju podjelu ekonomskih dobara i nadasve zemlje. Da bi se poštivala PRAVA koja su sebi ustupili i vlasništva koja su stekli ipso facto, uvode  državu i ZAKON, te odabiru među sobom upravljača i upravljače. Nastaje tako, zajedno sa društvenim klasama i privatnim vlasništvom – država – koja je sinteza, simbol i garancija svake moći i svake povlastice. Dakle,  daleko od toga da bude univerzalan, nepristran, anoniman entitet, država je maksimalni izražaj interesa određenih pojedinaca i određenih klasa. I daleko od savršene reinkarnacije duha, ona sama je negacija svakog duha jer se rađa iz malodušnosti i hrani se najbjednijim interesima(Cappelletti 1985,5). Zanimljivo Held primjećuje ' svaka država prihvaća politiku nacionalne sigurnosti i politiku međunarodnog razoružanja, ali nijedna zemlja nije nastavljala razvijati politiku međunarodne sigurnosti i nacionalnog razoružanja'1 .

 

Indoktrinacija

 

Nasilje, varanje i bezakonje su prirodne odlike države (uvedene i trajne političke moći). Ono što je važno u danom kontekstu jest doprinos najoštrijih kritika (unutar mainstreama) jačanju sistema indoktrinacije, kojega su i oni sami (kritičari) žrtve – što je pravilo za educirane klase, koje su najdublje indoktrinirane i, u dubljem smislu, najignorantne grupe, ujedno i žrtve i pronosioci dogmatičnosti vjere. Veliki uspjeh kritike jest upravo to što onemogućava shvaćanje da ovo što se događa danas nije odstupanje od povijesnih ideala i prakse, koje bi se moglo pripisati ovome ili onome pojedincu. Radije, riječ je o sistematskom prikazivanju načina na koji naše institucije funkcioniraju i nastavit će funkcionirati, ukoliko ih ne spriječi uzbuđena javnost koja je razumjela njihovu prirodu i njihovu stvarnu povijest – upravo ono što edukacijske institucije moraju spriječiti žele li ispuniti svoju funkciju, to jest, služiti moći i privilegiji (Chomsky 2002,25).

 

Konvergencija moći

 

Svjetski su se problemi definirali, imajući u obziru predodžbu o suverenitetu, drugim riječima pravo političkih entiteta da idu svojim putem koji može biti dobar ili loš, ali da nema uplitanja izvana. U stvarnome  bi svijetu upletanje izvana značilo visoko koncentriranu moć s glavnim sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama. Različite su riječi bile upotrebljavane kako bi  opisale tu koncentriranu svjetsku silu, ovisno o tome koji aspekt suvereniteta i slobode imamo na umu. Ponekad kažemo Washington, ili Wall Street, ili NATO, ili međunarodna ekonomska birokracija (WTO1, Svjetska Banka, MMF), ili G7 (bogate zapadne industrijske zemlje), ili G3, ili, najtočnije, G1. Ako tu koncentriranu moć želimo temeljitije opisati, reći ćemo da je ona spektar megakorporacija, često međusobno povezanih savezom država koje upravljaju ekonomijom koja je na neki način korporativni merkantilizam, koji sve više prerasta u oligarhiju te se oslanja na državnu moć kako bi socijalizirao rizik i cijenu te obuzdao neposlušne elemente.

 

Kapitalizam

 

 Clastres u esejima iz političke antropologije polazi od analize tkz. primitivnih društava (proučava američke Indijance) karakterizirajući ih kao autarkična društva koja ne poznaju državu, kojima se ekonomija temelji na zadovoljenju vlastitih potreba, ali ne materijalnih već energetskih, tako je proizvodnja ograničena na obnavljanje utrošene energije2. Nema ničeg u ekonomiji primitivnog društva što dopušta uvođenje razlike između nekog tko bi bio bogatiji ili siromašniji od drugih, jer nitko u tm društvu i ne pomišlja da radi više, posjeduje više ili da bude nešto više od svog bližnjeg. Kada u primitivnom društvu ekonomska dinamika postane zaseban, autonoman sektor, kada proizvodna aktivnost postane otuđen, proračunat rad nametnut od onih koji će uživati u plodovima tog rada, ono se počinje dijeliti na one koji upravljaju i na one kojima se upravlja; u njemu se počinje izdvajati nešto što najavljuje njegovu propast kao društva : vlast i poštovanje prema vlasti. Uspostavlja se jedan novi, vertikalni poredak stvari. Politički odnos vlasti prethodi i pruža osnovu za ekonomski odnos eksploatacije. Otuđenje je političko prije nego što postane i ekonomsko; vlast prethodi radu; ekonomsko proizlazi iz političkog; pojava Države prethodi pojavi klasa.(Clastres 2002,18). Interferencija jednog državnog entiteta u druge suverene entitete otkriva jedan etnocidan karakter koji je kod zapadne civilizacije u superlativu. Točnije tako možemo opisati ekonomsko-proizvodni sustav; oblast neograničenog, prostora bez središta koji stalno širi svoje granice, u kome je moguće samo neprestano kretanje naprijed. Kapitalizam je sistem proizvodnje za koga ništa nije nemoguće, osim ako nije cilj za sebe. To je kapitalizam, u svim njegovim oblicima, bez obzira da li se radi o zapadnom, liberalnom kapitalizmu ili o planskom, državnom kapitalizmu kakav je postojao u istočnoj Europi. Industrijsko društvo, najspektakularnija  proizvodna mašina, u isto vrijeme je i najstrašnija mašina destrukcije. Rase, društva, pojedinci; prostor, priroda, mora, šume, unutrašnjost zemlje: sve je potencijalno korisno, sve mora biti iskorišteno, učinjeno produktivnim, sa produktivnošću intenziviranom do maksimuma. Zato društva koja su živjela u svijetu i njegovoj ravnoteži, ne mogu biti ostavljena na miru. Neiskorištenost tako ogromnih resursa za Zapad je uvijek bilo apsolutno neprihvatljivo, ostavljajući tako alternative: uključivanja u proizvodnju ili nestanka; etnocida ili genocida  (Clastres 2002,79).