Mržnja je jedna od najpotrošnijih roba u čovjeka. Proizvod kojeg se potroši više nego benzina, nafte i struje zajedno. Potrošnja mržnje, pa i one tipa ja to ne volim, ja mislim da... a onda nastaje pokušaj preodgajanja, dakle potrošnja mržnje u prepoznatljivim i dubokoskrivenim oblicima,  može satjerati svu čovjekovu veličinu u malu manjušnu kuglicu. Svaka reakcija je mržnja. Prema akciji, prema susjedu, prama mački.... Ili te volim ili te ne volim. Ako te ne volim, onda te mrzim. Ili ne volim, što je blaži oblik iste riječi.

 

Smeta li išta, u prvu grupu, ako ne smeta ništa, druga grupa. Dvije kolone i to je to. Filozofi misle da su oni treća kolona ali nisu. Oni su rasa raštrkana i zagubljena u masi dvije postojeće kolone. Ima ih i koji misle da su četvra kolona, ima ih koji misle da su specijalna rasa.

 

Svakakvih ima koji misle... Ali, misliti i ono drugo, prema narodnoj, to nije isto.

 

Mržnja je vrlo dobra dijeta ili jednostavno način kako smanjiti vlastiti obim. Mi, ili čak oni, pretvoreni u malu manjušnu kuglicu koja redovno eksplodira i ima savršenu moć regeneracije.

 

Mržnja, ispadi bijesa, pokušaji da se savjetuje nekoga bez pitanja, pokušaji da se drže prodike i daju takozvani ispravni savjeti, sve ja to lijepo spakiram u jedan jedini paket zvan mržnja. Postoje i druge metode, drugi pristupi, druga kategorizacija ali kod mene je tako. Ili voliš ili mrziš. A sve to, sva ta nastranost proizilazi iz samovoljenja. Samovoljenje je jedna u nizu akrobacija koja se izvodi umjesto samozadovoljavanja.

 

Volimo se toliko da očajnički želimo da se na nas sliva nijagara pažnje, nijagara obožavanja, nijagara poštovanja, nijagara odobravanja, nijagara brige... I ne samo da očajnički želimo, mi to zahtijevamo. I još se ljutimo ako nije tako. I ne samo to, u stanju smo mrziti zbog toga.

 

Neki, znajući da tu nešto ne štima, očajnički lupetaju o svim vrstama ljubavi dok u njima vrije juhica, drugi jednostavno bijesne u mržnji, treći rade treće. I prvi i drugi i treći a i četvrti, u sebi liječe ranjenu ljubav kao da liječe sebe samog. Poistovjete ljubav ranjenu sa sobom i i nikako im nije jasno da je to bolesnik zreo za krematorij. I nikako da shvate da se svijet ne vrti zbog njih, da drugi nemaju potrebu a ni korist prepoznati da oni uopće postoje. Na kraju krajeva, koga briga? I zašto?

 

Niti svijet postoji zbog nas i naše pameti, a ni mi ne postojimo zbog tuđe pameti. Još manje postojimo zbog toga da bi nekog slušali, drugi ponajmanje postoje da bi nas slušali. Koga briga? Svaka reakcija bilo kojeg tipa ionako predstavlja potisnuto mišljenje da bi netko trebao poštovati naš potisnuti izmet, da ne kažem emocionalna i mentalna sranja. A i ona fizička.

 

Ipak, reda mora biti. Jer nitko ne priznaje da i ništa nešto je. I eto prilike za filozofe. Moraju i oni nešto jesti. A i zakon je zakon. Kremirati ili podnositi tuđe navike koje su sastavni dio, izvorište svakog morala i zakona? I... što sada reći? Skoro ništa. Pusti me na miru u svakoj svojoj namjeri, dovoljno je reći.

 

Pusti me na miru u svakoj svojoj namjeri.

Starokineska by Vajran.