Muškarci na ovom svijetu ne postoje da bi zadovoljavali žene. Oni ne postoje ni da bi žene njima gospodarile. Žene na ovome svijetu ne postoje da bi se muškarci na njima istresali. Žene na ovome svijetu ne postoje da bi muškarcima ugađale.

 

Ah, ti odnosi. Kao što bi žene trebale izbjegavati ulogu vještica , tako bi i muškarci trebali izbjegavati ulogu inkvizicije.

 

Nekako bi stvari trebalo dovesti u ravnotežu, nekako bi trebalo uspostaviti ODNOS. Jer ona TAMO ljubav zvana zaljubljenost ionako traje samo tri godine. Otprilike. A svake se tri godine ne može mijenjati ni auto, ni posao, ni partner. Nema uvjeta. Lijepo...

 

Kada već nema uvjeta za mijenjanje trebalo bi stvoriti uvjete za odnos. Ne naravno spolni, on se podrazumijeva, to mora biti, misli se na onaj drugi spolni odnos. Odnos gornjim glavama. Nadam se da sam do sada sve dobro ispisao i da nigdje ništa nisam pogriješio. Što sada reći?

 

Aha, sjetio sam se. Nešto o gore spomenutim odnosima... To sam htio reći. Kako će po pitanju odnosa obično obje pomalo lijene ali i zainteresirane strane reći da su sve učinile i kako se ne da ništa dodavati a ni uzimat, jer uloženo je dosta i prekoviše toga, preostaje nam da pažnju obraćamo na prazne hodove. Da upravo njih transformiramo u odnose. Prazni hodovi vremenskih, životnih tokova. Ti se prazni hodovi u hodu daju transformirati u odnose. A praznog hoda, slobodnog prostora, njega ima kao u priči. Njega se treba odreći u korist ugodnog i dragocjenog oblika, odnosa. Ako se želi, naravno.

 

A želi se... Želi se iz razloga jer se nitko zbog neravnoteže u odnosu ili neimanja odnosa ne želi odreći spolnog odnosa. Što je tu mrkva a što batina? I što reći?

 

Aha, sjetio sam se. Reći ću kako mi je na pamet pala teorija praznog hoda. U nekim trenucima, u nekim uvjetima, sam sam i usamljen. I to je dobro. U takvim trenucima obično otvaram jednu knjigu u kojoj piše, ovaj put u 21. poglavlju Evanđelja po Luki: „Svojom ćete postojanošću spasiti svoje duše.“ A kako postojan mogu biti samo kada imam prazan hod, jer u svim me drugim trenucima leluja nekakav vjetar, samo tada mogu spašavati dušu. A ako mogu spašavati dušu, valjda mogu spašavati i odnos. Onaj zbog onog... Zar ne?