Ljubav je kao ribica u plićaku. Živahna, radosna, zlatna... Zaigrani, jurcamo za njom, pokušavamo je uloviti... a ona izmiče. Ona je tu, vidimo je, lovimo je. U rijetkim trenucima kada pukim slučajem susretne naš dlan, kada se zakoprca u našem stisku, tada je puštamo. Puštamo je jer ne želimo da ugine. Razum nam to govori.

Može se naravno biti i nerazuman, ali... jer uvijek ima ali, ljjepota i razigranost igre skoro uvijek prevlada. Razum obično pobjeđuje. A postoje i neobične stvari.

Jednom kada spoznamo ljepotu igre u plićaku, jednom kada osvojimo ljubljenu, tada svakako ribicu nastojimo u plićaku i zadržati. Čemu inače sav trud?

Kao što je dovođenje ribice u plićak umjetnost, tako je i njeno zadržavanje u plićaku isto tako umjetnost. A umjetnost naravno ovisi o vlastitim sposobnostima. O talentu. O sposobnostima da nešto što je predodređeno da živi u dubokim morima ljubavi, naučimo živjeti u plićaku, da sebe naviknute živjeti u prostranstvu zemlje ljubavi, zadržimo do plićaka. Barem do tamo. Umjetnost osvajanja, umjetnost zadržavanja, umjetnost samosavladavanja. Umjetnost života.

Umjetnost koja ima ljepotu samog bića i ljepotu njegova postojanja.

Moguće je biti lijep kao ljepotan, moguće je biti lijepa kao ljepotica. Da bi zadržali ribicu, potrebno je ljepoti tijela pridodati ljepotu uma. Kao što svaka ruža ocvate, kao što svaki cvijet prestane biti cvijetom, tako se i svaka fizička ljepota gasi. Nijedna glava nije vječna. Neke oćelave, druge posijede. Ni plamen unutar glave nije uvijek isti. Svaki se vremenom gasi. Ljepota uma razvija ljepotu duha,  ljepota duha nadomješta ljepotu tijela. Duh je taj od kojeg se očekuje da odoli svakom vremenu i svakoj prolaznosti.

Nemoguće je održati i razviti duh bez upotrebe inteligencije. Inteligencija spašava glavu, pamet glavu čuva. Koliko-toliko... Nemoguće je održati ljubav bez ljepote duha. Ili možda nije tako... I ŠTO DRUGO REĆI...