Ljubiti se može svakako: duboko i plitko, površno i ovlaš, istinski i lažno... a i lažno. Čovjek je ionako lažan u mnogim područjima svog djelovanja pa zašto ne bi bio i u ljubavi. Da je lažna ljubav ipak neki oblik ljubavi, to je istina, da laž nije nikakva ljubav, to je isto istina. Postoje vjerojatno i mnogi drugi načini ljubljenja koji mi sada ne padaju na pamet.

Pisati se može svašta, govoriti isto tako, lagati isto tako. Čovjek se za čas prilagodi svakoj situaciji. Ovisno o mjestu, vremenu i potrebi. Ovisno o dominantnoj filozofiji. Većina očekuje da najprije osjeti ljubav, da mu se ljubav pokaže. Što je i razumljivo kada se zna da se ne može činiti nešto o čemu se pojma nema. U trenutku kada se čovjeku pokaže i kada on shvati, tada nastupaju na scenu dubioze i pitanja. Je li to to ili nije li to to. Sve iz velike lijenosti, velike potrebe da se ne radi i ne čini ništa. Traže se sva moguća opravdanja da se ništa ne čini.

Jer nakon osjećanja nastupa rad, inače osjećaj biva zagubljen. A raditi, to je teško. Raditi nitko neće. Zato i postoji mnogo tlapnji, mnogo napisa a malo djela. Opet zato jer je sjediti i tlapiti lakše nego se pokrenuti i iskazati stvari činjenjem. Da. Lako je pričati i pisati. Teško se pokrenuti i iskazati ljubav prema svemu, iskazujući tako ljubav prema Njemu. Svi bi savjetovali kako ljubiti, malo se njih pokreće. Još se manje njih kreće.

A nekretanje vodi u bolest. I u ukočenja. Svih djelova tijela pa i mozga. I u iskušenja. Jer svako je iskušenje isto tako proizašlo iz potrebe za neradom i ljenčarenjem. Kao, nešto bi iskusili, prethodno smo bili u dubiozama, kao nešto radimo po tom pitanju, sve naravno krivo, i na kraju svakog iskušenja opet smo na početku. Iskusili smo nešto što smo već znali, trebalo je to odmah i odraditi, sve u međuvremenu je samo motanje i izmotavanje. Isprika za trenutno djelovanje. Filozofija.

Ljubiti isto tako znači iskazivati tu ljubav svima. I ovome a i onome, i siromahu ali i bogatunu. Ljubav nije nikada djelomična. Ljubav je cjelovita. Uostalom, što nije. Nikada nije viđeno da pola drva raste a pola ne. Reći nekome da je glup sa puno ljubavi, to je umjetnost. Ljubav i je umjetnost. Teško je i samom sebi priznati da nismo uvijek u stanju visoke inspiracije. I da možemo uvijek ljubiti i samo ljubiti, stvarati umjetnička djela. Iz lijenosti i duboko usađene potrebe za neradom i za uzvisivanjem sebe samog, jer tko će za sebe govoriti da je ljenčina i neradnik, iz te duboko usađene potrebe, najlakše je tupiti. Tupiti dok ne zatupiš u ljubljenju. Koliko je to božanski a koliko nije, to je opet pitanje za neku diskusiju.

Koliko je božanski zatupiti u tupljenju, ma kakav bio cilj, to je pitanje. Veliko. Koliko je zatupljivanje dobro i koliko je dobro biti zombi, to je pitanje i to veliko. A možda i nije. Ovisi tko pita i tko odgovara. I nije li možda čovjek dvojan, trojan ili multipratik.

Neki su u stanju sve samljeti u istu kašu. Gledati sebe u cijeloj toj kaši, van nje,  ili gledati druge i ravnati se prema drugima, opet je veliko pitanje. Gledati ovo ili ono, davati ovo ili ono, svakako smo si dužni davati ljubav. Zbog potrebe vraćanja duga onome koji nam je to prvi dao. Onu pravu, cjeloviti, a ne tupavu stvorenu tupljenjem.

Jer, svi smo nekome nešto dužni. Njemu ponajviše. U ime sebe i u ime svega. A sve, to nije tupavo. Sve je sve. Ali baš sve. A sve postoji upravo iz razloga da bi se osposobili u življenju prave ljubavi. Tu opredjeljivanja nema. A ni tupljenja. Na tome se radi. A raditi, to je teško. Lakše je tupiti jedno te isto.