Filozofijama i soljenjima kraja nema. Kada bi iza svega stajao neki rad, kada bi soljenje bilo praćeno vlastitim znojem, to bi onda nekako i bilo podnošljivo. To bi onda bilo iznošenje vlastitog primjera. a ne prepisivanje. Kada bi se solilo sebi samom, to bi se moglo i opravdati.

Ali što reći kada se samo sjedi, kada se ništa ne radi i kada se soli drugima. Odakle ta potreba za soljenjem tuđe pameti? Odakle potreba za isticanjem i veličanjem vlastite produhovljenosti? I odakle mišljenje da je to imalo važnije od bilo čega drugog, važnije od seksa, naprimjer.

Svatko se seksa za sebe, svatko za sebe samog obavlja nuždu, takva svoja iskustva svi nekako prikrivaju, ali, kada je soljenje pameti u pitanju, tu ograničenja a ni držanja za sebe nema. Stiskanja nema. Bujice izlaze nekontrolirano i u velikim volumenima.

Kao što se netko može seksati i šutjeti o tome, zašto taj isti ili onaj drugi  ne može biti duhovan i šutjeti o tome? Zašto kada je duhovnost u pitanju uvijek važi ona: jebeš seks za kojeg nitko ne zna? Odakle potreba za isticanjem vlastite produhovljenosti i zašto se po istom principu ne ističe vlastita seksualna potencija, vlastite žudnje za dobrim seksom? Pitanja ima bezbroj, odgovora isto tako. Vodokradica i navođenja vode na vlastiti mlin, kao u priči. A priči nema kraja. Svakako, može se reći da ti gorespomenuti nemaju isti aršin za sve. Nešto potisnuto, drugo u bujicama. Gdje je tu ravnoteža, pitam se?

Jedino što je istinski duhovno, to sam ja i moje iskustvo. Zašto bi nekoga zanimalo to što je za tog istog neprimjenjivo, to ja ne znam. Neću nikada ni znati a i ne zanima me. Ubijati vrijeme mogu i sa pametnijim i zabavnijim stvarima. Zašto se te neprimjenjive stvari stalno ističu, zašto ta rijeka ne presušuje, na to odgovora ima a i nema. Nije li to u suštini samo iznošenje u javnost vlastitih sranja? I na kraju krajeva, zar svako hranjenje u konačnici nije odlazak na wc?

Ah... ta priroda, ah... to društvo. Sve se pari i sparuje. Ničega nema što nije nastalo bez parenja. To je izvor nastanka svega. To je uzrok. Nije prauzrok ali uzrok, to je. a nijedan se problem ne rješava bez sagledavanja uzroka. Nijedan se rast ne rješava bez rješavanja pitanja parenja, pitanja koja se odnose na seks. Potiskivanje u najčišćem obliku. Postavlja se pitanje bi li svako iznošenje duhovnog iskustva trebalo biti praćeno iznošenjem svih iskustava pa i onih seksualnih, onih vezanih uz i oko parenja. Svako potiskivanje, sve potisnuto, sve to vodi u boleštine. Od potiskivanja se stvara pritisak, pritisak dovodi do prsnuća. Ne kaže se bez veze da je čovjek puko.

A puknutih, takvih kao u priči. Da njih nije nikakva psihologija, nikakva psihijatrija i nikakve alternativne metode ne bi bile potrebne. Ni vidoviti Milan ne bi bio potreban. A problem, on se javlja kada zaboravimo da smo ljudi.  Problem se javlja kada preferiramo jedno a potiskujemo drugo. Isticanje jednog je najveća bolest današnjice. Neisticanje seksa uz duhovnost je čisti zaborav gorespomenute ljudskosti. A sve što nije čisto ljudsko, to je životinjsko biljno, mineralno i ino... a meni se baš ne da biti gastarbajter. Ne da mi se u ino-zemstvo. Doma je ipak doma. Bio sam tamo i znam. A sada sam ovdje i znam.

Ah, to iskustvo. Iskustvo je sve. I nije korisno nikome osim onom koji ga živi. Kao što tuđi seks nema ništa sa mojim orgazmom, uz uvjet dobra psihičkog zdravlja, tako ni tuđe iskustvo nema ništa sa mojoj duhovnošću. Opet uz uvjet dobra psihičkog zdravlja. Sve to nekako vodi ka masturbaciji. I, sve je dobro dok se ne isprepletu razine. Dok masturbacija ne dobije mentalnu narav, dok ne postane mentalna masturbacija. Tada nije dobro.