Fanatika ima svugdje. Fanatici, oni postoje. Kao i što sve što udara jako, barem malo boli. Fanatika ima i u ljubavi. U svim vidovima ljubavi. To su oni koji nalaze smisao samo u jednom, jer ništa ni nemaju a samo misle da imaju to jedno, i toga se drže kao pijanci što se drže za šank. Da ne padnu. Zašto ne nalaze smisao i u drugim stvarima i zašto su sve ispromašivali pa sada trabunjaju samo o ljubavi, to je stvar za malo dublju analizu.

 

A baviti se takvim analizama, to je zamorno. Obično se fanatizmom ljubavnim bave osobe koje nisu našle smisao ni u čemu drugom, osobe koje nisu ispunjene, dakle prazne su od svega osim od zraka, osobe koje ne mogu naći odgovor ni na jedno pitanje. Ovdje naravno ne mislim na ljubav-ljubav već na ljubav-onu-tamo.

 

Mnogi osjećaju, mnogi su preplavljeni osjećajima kao morsko dno što je prepravljenom morem. Mnogi su isprazni kao rijeke što su neslane. Ili isprazne od soli. Ono što im je slano, slano im je, a slano im je ne ono što je slano, već ono što su slanim proglasili. To njima važno, to slano, to stalno dosoljavaju. I to zato jer im je to važno. A važno je sve ono što smo proglasili za nas vrijednim. Jesmo li promašili u procjeni ili nismo, to je manje važno. Važno da smo to proglasili time. A to što smo nešto proglasili nečim, a drugo ničim, to ovisi o sustavu vrijednosti koji smo izgradili.

 

Kako smo i što gradili, je li to čardak, koliba ili kuća, to je opet stvar za analizu ili barem za sudskog građevinskog vještaka. Kako god, svatko je izgradio tu neku svoju građevinu i brani je kao slon što se brani od nametnika. A obrana te građevine zahtijeva samoodbranu. A samoodbrana je ratnička tehnika. A upotreba ratničkih tehnika je dio neke tamo ratne strategije u ratu. U miru važe druga pravila. Rijetki su u miru, većina je u ratu. Obično se ratuje protiv drugih, jer o drugima znamo sve. Ili barem mislimo da znamo. Sebe nikada većina nije ni upoznala pa protiv sebe ni ne ratuje. Kako ćeš naime ratovati protiv nečega što ustvari i ne postoji. A ne postoji sve što je nepoznato. Za promatrača.

 

Za neke ni Himalaja a ni Kina ne postoje. Ali zato postoji ljubav. Iako je nikada nisu vidjeli, nitko ih nije sa njom upoznao, ničim nije dokazana. Smiješno. Sve su u životu ispromašivali, u ničemu nisu našli smisao, Himalaju nisu vidjeli pa ne postoji, ali zato postoji ljubav. I ne samo da postoji nego je i brane do posljednje kapi krvi. I sisaju u ime toga do posljednje kapi krvi. Svih, osim sebe. Za sebe ni ne znaju da postoje.

 

Upravo takvi se čude, pa se čude, pa se opet čude svima koji trabunjaju i o nekim drugim stvarima. Jer, koliko god da je ljubav važna, ona je ništa ako sve nije zadovoljeno. Posebno je nevažna ako čovjek koji o njoj baljezga nije normalan. A takvi, da bi sebi i svijetu dokazali da su normalni, takvi ljube o ljubavi do ljubobeskraja. I usput se čude. Čude se jer podrazumijevaju da bi svi, kao i oni što jesu, trebali biti nenormalni.

 

A najviše se čude kako su nekima i neke druge stvari važne. Bilo koje stvari. I nikako da se konačno začude vlastitim promašajima, vlastitim glupostima, vlastitoj nesreći. Sve potisnuto. Kao rezultat, dobili smo ljubavnog fanatika. Poglavicu svih monstruma. Zaluđene i slijepe za ljepotu složenosti organizma zvanog život. Slijepe za ljubav. Što reći? Ništa. Ništa, jer naočale za budale još nisu izumljene. Navodno se radi na tome. Na višim razinama.

 

ZAKLJUČAK: narodna poslovica nam govori o tome kako nekima ni Bog ne pomaže... to navodi na pomisao da se te neke stvari gdje ni on ne pomaže rješavaju među ljudima...