Ljubav, ljubav, ljubav... Da. Sve je u redu ako se zna da ništa nije vrijednije od života. To je jedini božiji dar koji smo dobili. To je prvo a sve ostalo je drugo. Vlastiti život je prvo, njegov je smisao prvo, njegova punina je osnov.

 

Ljubav je drugo. Ljubav je posljedica prvog. Ljubav svake prve, svake druge a i svake treće vrste. Sve vrste ljubavi su posljedica. Pljuvati po životu, zapostavljati božiji dar da bi se baljezgalo o ljubavi, da bi se lupalo u prazno iz praznog, to je grijeh. Postoji li grijeh? Da. Grijeh postoji. Grešni smo onoliko koliko smo prazni. I nikakva ljubav tu ne pomaže. Posebno ne pomaže ljubav kao nadomjestak za promašaj vlastitog torpeda zvanog život.

 

Za ljubav se ne bori, za ljubav se ništa ne čini, ljubav se ne priziva. Ljubav dolazi kao posljedica. To je još jedan bogomdani dar, nagrada za poštivanje vlatitog života, života općenito.

 

Mmmmm... ljubav... Kako to slatko zvuči......

 

Neki se od samog spomena te riječi raspamete. Načisto i svakako. A raspametiti se, to znači ostati bez pameti. Ostati bez pameti je nenormalno, lijek za uspostavu pameti još nije pronađen. Neke stvari ni dragi Bog ne može izliječiti. Među tim stvarima su i nenormalni. To je boleština koja se liječi na zemaljskoj razini. Nekad iznad, nekad ispod zemlje. Ovisi tko, ovisi kako i kada svrši. Ovisi o potenciji. Kao i sve uostalom. Jer sve što nije moćno, to je nemoćno.

 

Navodno i nemoćni žive u odnosima. Sa Bogom i sa drugim ljudima. Što i kako tu radi, što radi a što ne radi, to ja neznam. Tko tu tkoga i kako ljubi, pojma nemam. Ali... jer uvijek ima ali... ako smo rekli da se na jednoj razini može ljubiti u prazno i iz praznog, vjerojatno se to može na svim razinama. Isto važi za održavanje takvih odnosa. Svakako nemoćnih odnosa. Šuplje-praznih odnosa. Ljubav, ljubav, ljubav. A život? Života nigdje. To tako ne ide jer nije po redu. A stvari uvijek idu po redu, dolaze jedna za drugom. Jedna iza druge. Svaka u svoje vrijeme. Nema preskakanja. Jer nema. Ako je stvar prava, ako je život pun, razvoj mora biti vidljiv.

 

Da postoji ljubav iz straha, postoji. Iza svega što nije po redu, iza svega preskočenog stoji strah. Zbog straha se bježi i preskače. Radi straha se laprda o ljubavi. Ne svi i ne uvijek, ali najčešće je tako. Ljubav nije smisao života kao što slon nije smisao Afrike.

 

Smisao života je ispunjen život, ljubav je nagrada za ispunjen život. Sve ostalo je lopovluk. Ili, kako bi narod to rekao,  krasti iz vlastitog života. Krasti ni u ime ljubavi, nije bogzna što. A  ako zna samo On, onda zna samo On. Što i kako i što na to reći?

 

ZAKLJUČAK:

 

iza svake prave ljubavi stoji život bez neriješenih stvari. neriješene stvari su uzrok svakog zla. posebno one nikad riješene sa samim sobom i vlastitom isprednosnicom.  

 

starokineska...