Svašta su nas učili, svašta nam govore. Svašta nam i tupe. Sve su nam potrpali u grupe, u rubrike, u rastere, i tu priče više nema. Rekli su nam da je to tako i gotovo. Otvarati vlastite grupe, vlastite rubrike, vlastite rastere, to je zabranjeno. Kao što je prešutno dogovoreno da je  neprimjereno prigovarati filozofijama. Uostalom, tko je vidio narušavati nešto što je sistematizirano tisućama godina sa ciljem da nam nešto utupi u glave i da nas posoli za vjeke vjekova. Amen.

 

Dozvoliti ljudima da sami misle u granicama svojih mogućnosti, to čovjeka nije dostojno. Filozofije nam objašnjavaju da su one sve smislile umjesto nas. A ja kažem da filozofije ubijaju svaki entuzijazam i želju za životom. Ubijaju u nama svaki pokušaj da vladamo sobom. Ubijaju u nama sve želje i sva stremljenja koja nisu vezana prema njima. Koja nisu vezana sa njima. Kao da su ono On. malo sutra...

 

A ja bih evo nekako sve sam. Onako glupavo i po seljački. Proživio bih ovaj život bez njihovih odgovora i bez njihove pameti. Ja bi sam odredio kakvog ću biti zdravlja u glavi i u tijelu, sam bi sebi odredio koliko ću biti sretan a koliko nesretan, sam bi sebi nekako krčio sudbinu. Onako, sasvim ili sasvim malo glup. Lišen pameti i pametovanja. Lišen raznih učenja i filozofiranja.

 

Mislim da me Bog zbog toga neće manje voljeti. Mislim da me neće manje voljeti ako se sam nekako probijam i ako sam sebi stvaram neku egzistenciju. Mislim da je svejedno je li um na tri, na devet ili na dvanaest razina. To sa mojom srećom veze nema. Možda to ima veze sa mentalnim orgazmom koji doživljava neki učitelj-filozof, ali samnom, samnom veze nema.

 

Recimo da znam da je moja moć velika. I recimo da mi je Bog dao glavu da glavom mislim. Recimo da Bog nije predvidio da neke druge glave misle za moju glavu. I na kraju, recimo i to da je to što netko drugi misli da je, za moju glavu svejedno. Uistinu, sve je moguće ako savladam nevjeru, strah i sumnju. Savladavanje tih prepreka preduvjet je za ispoljenje moći.

 

A to bi naravno morao sam. Nikakve mi filozofije, rasteri, grupiranja a ni tupljenja u tome ne mogu pomoći. Savladam li te prepreke, svijet mi je na dlanu. Savladam li te prepreke,mogu ispoljiti svoju zatomnjenu moć. Savladam li te prepreke, moja je kontrola, moja moć i moja odgovornost. Uostalom, ne vidim ništa božanskog u tome da neka filozofija ubije Boga u meni da bi mi dala svoga. Ili da bi Boga gledao njenim očima. Po grupama i u dozama. Bez veze.

 

Da je Bog htio da to tako bude, stvorio bi samo jednu filozofiju ali i jednu glavu. Svoju. Ili moju. Pretakanje pameti su ipak smislili ljudi. Filozofije su nam eto sve lijepo sortirale a i objasnile. U ime Boga i umjesto nas. One nam govore o miru i ljubavi a istovremeno unose nemir. Govore nam o skromnosti a traže od nas da ih savladavamo. Govore o jednakosti a traže od nas savladavanje. Svega. Da bi savladali, od nas se traži olimpijski duh. Brže, više bolje...

 

Ma nemoj. A moja radost?. Gdje je gospodo filozofi moja radost? Ona bogomdana i moježivotna. Zar da ju pretočim u vašu glupost? U ime Boga i istine?  U ime pameti? Malo sutra.