ŠTO REĆI... laži me, to se traži. Zato ljudi i vole političare i ine ptičare. Sve lovački psi. Laži me i nikada mi istinu reći nemoj. Jer sve što mi kažeš, lagati ćeš. Laži i glumi, tada te vole. Vole te tada a vole i pobjednike. Što sada reći? Sada ćemo reći, laži i pobjeđuj. Laži i pobjeđuj i svi će te voljeti. Zar to nije očito? Zar to nije ono što možemo svakodnevno primijetiti? E sada je dosta. Ako me treba netko lagati, to ću sam. Ako treba pobjeđivati, i to ću sam. Ti govoriti meni nemoj. NIŠTA. Jer govoriš li mi išta, lažac si i želiš me pobijediti. Malo sutra...

Svaka analiza vodi u paralizu. E... prijatelju moj, ja ću sam sebe paralizirati. Sam ću sebi biti zmija i sam ću si uštrcavati otrov ako mi se prohtje. Sam. Ti nećeš. Ti odstupi. Što više koraka odstupiš, to bolje. Najbolje da nestaneš iza horizonta. 

Velika je laž da istine nema. Ima je i moja je. Moje su sumnje, moji strahovi i moje perspektive. Ti svoje zadrži, zadrži i svoje laži i pobjeđuj sebe. A ja ću sebe. Analizom ću u paralizu a iz paralize, iz tog mira, sve ću lijepo sagledati. I to sam. BEZ TEBE. Moja perspektiva – moja istina. Idem sada u garažu po boju i to će postati parola koju ću svugdje ispisivati. Najprije na svoju majicu a zatim na svoju fasadu. Potom na sve knjige iz filozofije. Sve su laž i ni jedna nije moja perspektiva. Zatim ći ih tako išarane pokloniti onome čija perspektiva jesu. I tako neka im bude. PERSPEKTIVNO.

Moja svijest je isparila. Ne prihvaća ništa ni kao perspektivu a još manje kao istinu. Moja je svijest u nesvjesti i paralizi. Sve što je od moje svijesti ostalo, to je potreba za kreiranjem vlastite perspektive i istine. Sve što mi padne šaka, služiti će tome i biti poklanjano. Vjerovaocima, onima koji trebaju perspektive i istine. Svijest i podsvjest u savršenom skladu. Besplatno dobijena perspektiva, poklonjene istine. HVALA.

Hvala vam manipulatori istinama, lašci i pobjedoljupci. Još mi niste odgovorili ni na jedno pitanje. Uporno ukazujem na degeneracije a vi tvrdite da je to evolucija. Evolucija čega? Tvoja vlastita, nego čija. DEGENERACIJO JEDNA. Naravno da ti je evolucija kada je tebi bolje. Prodavači magle, zraka, svjetla... marža 100%. A to što tvoja evolucija (?) proizvodi degeneraciju i što ćeš zbog toga kad-dad implodirati, to nikome ništa. Naravno, ni na pamet ti ne pada kada si zabuljen u vlastitu pamet.

Pokažem ti put a dalje moraš sam. Sve postoji pa tako i to. Svaka ti čast kada to prodaš. I naravno da prodaš kada znaš da postoji podsvjesni strah od istine. Nitko ni ne razumije da si mu nešto prodao. Da si mu prodao proizvod sa 100% marže. Što reći... aha, sjetio sam se. Pa kog si me vraga doveo na pola puta. Kuda god krenuo, sam ću stići na to pola puta. To hoću reći. I to tebi, ti tražitelju umova sklonih kupovanju istine. Sve glumci po scenariju vlastite istine. Ne prolazi. U mojoj predstavi, ja sam režiser, glavni i sporedni glumac, scenarista, mali od kužine i vrtlar. Predstava je moja a ti odstupi. Odstupi, najbolje iza horizonta. Da te ne vidim. Hvala ti zbog toga jer si mi proširio, sada ću ja to malkice stisnuti. Na moju mjeru, na pravu mjeru. I sve to, tako lijepo stisnuto, sam i sprovesti. Jer hoću.

Ipak je sve drugo OSIM VLASTITOG STISKANJA najobičnije filozofiranje, ipak se radi o sposobnosti ljudskoj da niz grlo najlaše klize priče. Ti to znaš i soliš. Umna percepcija, sve od početka do kraja. Marža 100%. Ni više, ni manje. Moja mašta odsada pripada meni. Marža od 100%, isto tako. Koliko god iznosilo tih 100%, sasvim sam siguran da će to biti prema mojim mogućnostima i u skladu sa mojim potrebama. A to je već definicija komunizma. Mojega. I sada... što reći?