Jednog dana u neko davno vrijeme, u jednoj zemlji seljaka koja još uvijek postoji, netko je zbog spoznaje nedostatka vlastite pameti,  uklesao u kamenje jednu misao: „Čovječe, spoznaj samoga sebe.“ Mislio je, mislio i ništa vlastitog, ništa originalnog mu nije padalo napamet. A u stvari, je... Njegova samokritika je postala misao vodilja za mnoge. Misao koja odzvanja,. odzvanja još i danas.

 

Što reći...

 

Pitam se kolika je snaga snage misli? Koja je to snaga koja može toliko zvoniti i odzvanjati? Koja je to misao koja može odjenuti čitavo mjesto, vrijeme i prostor? Kakva je to robna kuća?u kojem je ona mjestu, kako ona izgleda, na što nalikuje i ima li uopće ičega ako snaga misli jednog natpisa može zauzeti toliko prostora? Ili je prostor ustvari jako mali? Samo je jedno živo biće na ovoj planeti u stanju razmišljati o sebi samom. Ja. Što reći...

 

Od užarene zemlje stvoren je život koji i nije morao biti stvoren, od života se rodila misao, od materije se rodila materija koja misli, koja osjeća. A nije moralo biti tako. Što reći? Da je prva molekula ustvari degenerirala i da se degeneracija nastavlja. Je li degenerirala ili se razvila? Stvaraju se nepredvidivi oblici. Degeneracija se nastavlja. Je li to naum ili je stvar izmakla kontroli u cilju uspostave ravnoteže? Hoće li doći vrijeme kada će se degeneriranje ugasiti samo po sebi, vrijeme kada će se ravnoteža uspostaviti?  

 

Što reći...

 

Moguće da je um rafinirani plod nebrojenog broja repliciranih replika. Plod nebrojenih iskustava i razmišljanja koji su u dosluhu sa odnosima. A moguće je i da je netko treći tu upleo svoje prste. Je li sve tako kako mislimo da je ili nije? Varijacija ima bezbroj. Neke tabaju po putevima, druge su na putu da se rode. Neki kažu da je sve to evolucija, drugi govore da se radi o nepredvidivoj degeneraciji. Treći bi se riješili i evolucije a i degeneracije. Neki čak i na degenerativan način. Kako to misle postići, pojma nemam. Možda je način i pravi, možda uspiju. Četvrti kažu četvrto a peti peto. Deseti govore deseto. Jedni su u većini pa su zato u pravu, drugi u manjini i isto su tako u pravu. U krivu nije nitko. Da će netko sam za sebe reći da je glup i da pojma nema, to nije poznato. Svi urlaju da znaju. Sva ta silna dreka, urlanje, kod nekih je izazvala ošamućenost. Neki su i dalje u stanju ošamućenosti a neki su se stali derati kao i oni koji su prvi zaurlali. Jesu li se razvili u njih ili su u njih degenerirali, to ne znam , ali znam da je tako nastala buka. Što reći? Tako je nastala buka. Ti koji najviše urlaju, njima je najviše stalo do tišine. A opet, i dalje urlaju. Ošamućeni ostaju ošamućeni.

 

Što reći...

 

Novi se um stvara, novi um degenerira. Um nestaje. Um nastaje. Um se priljepljuje i odljepljuje. Kako god, uvijek ga ima i nikada nije isti. Mijenjanjem uma, mijenja se i životinja. U svoj toj zbrci se tu i tamo pojavi ponešto ljudi. Sve te promjene, degeneracije i bljeskovi, jednim se imenom nazivaju ljudska svijest. Koja zbrka. Tko tu koga ljubi?  Kao lov mačke na miša. Opća jurnjava. A kada bi mačku upitali zašto lovi miša, ona pojma nema. Još manje zna zašto juri. Samo joj instinkti govore da je gladna.

 

Kada je čovjek preveo svoje misli u riječi, riječi u djela, i tako milijarde puta odvrtio te procese, ta prevođenja, izgubio je smisao za instinkte. Ne prepoznajući ništa a ponajmanje uzrok svoje zbrke, odlučio je da nešto izvana upravlja njime. Tako si je sve objasnio i za ništa više nije bio kriv. Ni odgovoran. Tako je stvorena vanjska božanska strana. Tako je stvorena sjenka, tako je stvoren drugi on. On koji je kriv za sve.

 

Što reći...

 

Kako bi se sve dovelo u red, u toku je kreacija novog uma. Uma koji će biti upravljiv i koji će se odazivati na zviždaljku. To je jedina prava i prihvatljiva spravica. Jer onaj koji prozviždi, dobije ono što ga slijedi. Dobije zviždaljku. I novu pamet.

.