Da se čovječanstvo nalazi u presudnoj situaciji za njegov razvoj i opstanak, o tome se oduvjek govorilo. Oduvijek se govorilo i time prijetilo. Ponekad se isticalo da je u opasnosti pojedinac, ponekad se govorilo da se opasnost odnosi na svih, svakako se oduvijek prijetilo, upozoravalo i obraćalo pažnju. Kroz povijest su se mijenjala vjerovanja, filozofije i društveni ustroji. Kroz povijest je čovjek bio smrtan, grešan, nikad dovoljno dobar. Svakako nikad dovoljno dobar.

 

Dovoljno dobar nikada neće ni biti. Neće, jer tada ne bi bilo potrebe za soliteljima. A to je nemoguće. Solitelji su vrsta koja je opstala kroz vijekove i nema namjeru izumrijeti. Govori se o manipulaciji genima i opasnostima koje donosi. Nema opasnosti. Čovjek je kroz svoje postojanje, vođen raznim soliteljima toliko mutirao i toliko bio izmanipuliran, od vlasi pa do nožnih prstiju, da sve što će se desiti i nije toliko strašno. Da su neki živjeli od rada a drugi od nerada toga je oduvijek bilo. Da pravda nije ista za svih, i toga je oduvijek bilo. Gladnih, siromašnih, jadnih, potlačenih, svakakvih... i toga je oduvijek bilo.

 

Ničega nema što već nije bilo ma koliko to nešto što je uzelo neki drugi oblik i drugog egzekutora. Oduvijek je bilo terora, oduvijek je bilo rata, oduvijek je bilo robova a i robovlasnika. Čemu se čuditi i nad čim se zgražati? To su situacije stvorene soliteljima i objašnjavane soliteljima. Oduvijek je bilo napretka, nekad više, nekad manje. Oduvijek je bilo i nazadovanja kao i ovakvih i onakvih situacija. Čemu se čuditi?

 

Oduvijek se govorilo da su bogatiji još bogatiji a da su siromašni sve siromašniji. Oduvjek se govorilo, oduvjek je bilo. Jedni umiru od glada a drugi od prežderavanja. I sve su te procese, sve početke i sve krajeve svega ispraćali solitelji i usput dočekivali nove. Dočekivali nove i solili da se slučajno nešto ne bi pokvarilo. Nekada je živjelo nekoliko milijuna ljudi, danas nekoliko milijardi. Skoro isto jer razlika je u nulama a nula je ništa.

 

Jedina je promjena što se sa povećanjem nekog broja povećava količina potrošene soli. Ne toliko zbog porasta populacije koliko zbog broja novostvorenih solitelja. Mržnja je oduvjek razarala, dobrota je oduvjek gradila. Razaralo se i gradilo uvijek nekako u istim omjerima. I uvijek se rušilo kada izgrađeno nije valjalo. A nikad nije valjalo. Nikada neće ni valjati. Sve zbog solitelja. A solitelji su oni koji za sebe tvrde da su dobri samo što ne trpe da nije po njihovom. Tada polude i uvjeravaju. Uvjeravaju malo u jedno pa malo u drugo. A onih koji povjeruju u jedno i u drugo, i tih je oduvijek bilo.

 

Nema čega nije bilo i nema čega nije. Oduvijek se govorilo o pomaganj, o dobroti, o sve nekim ljudskim vrlinama. Oduvjek se tvrdilo da se u tom smjeru ide. I uvijek je isplivalo da je smjer krivi a i da se smjerom nije išlo. Jer svi su oduvijek htjeli biti dobri ali da je po njihovom, svi su oduvjek htjeli pomoči, ali po njihovom i svi su oduvijek bili sveci ako je bilo po njihovom. Jer da oni, da solitelji nisu u pravu, to ne dolazi u obzir. Sve je moguće ali to ne.

 

Uvjerenja su gadna stvar. Koja god i čemu god služila. Ona koja služe propovijedanju i soljenju tuđe pameti, ta su posebno gadna. Auuuu... nekako mi se čini da ljubav uistinu nikada nikog nije zarazila. Sa tom boleštinom možemo eventualno zaraziti sami sebi. Ali sve drugo, zarazno je i prenosivo. Sol je prijenosnik te boleštine. Solitelji ti koji iskašljavaju. I na kraju svi kašlju.

 

Što je lijek za svjetsku epidemiju kašlja i kašljucanja, to se zna. Zašto se taj lijek ne troši, i to se zna. Zašto nema dovoljno pameti, to se ne zna.