Što to mi ustvari vidimo, što znamo, što odbacujemo a da nikada to što odbacujemo nismo ni vidjeli? A vidjeli nikad nismo ništa. Izravno. Jer u glavi je mrak.

Ni  mrav, ni čovjek a ni buha nisu stvorili sami sebe. Ni sunce se samo nije stvorilo. Da je ono što je stvoreneo, stvoreno slučajno, malo je vjerojatno. Slušajno ili ne, sve što je, stvoreno je. To što je stvoreno, to stvaratelj nije. Kao što ni elektrana nije Nikola Tesla. Rijeka je još manje Nikola Tesla a ribe u rijeci nikako nisu on. Struja još manje jer nije poznato da je Nikola Tesla tresao. Još je manje poznato da je ubijao dodirom.

Kao što je spomenuti naučnik imao moć da stvori to što je stvorio, tako postoji moć koja je stvorila sve što je stvorila, ali stvoreno nije ta moć. Mnogi su čuli da se ta moć zove Bog i da je On svugdje. Ta je teza proizašla iz činjenice da je nemoguće otkriti njegovo tajno skrovište. Tada je proglašeno da je svugdje. Iako ga nitko nije vidio ni tamo a ni ovamo. Predrasuda je i jedno a i drugo. Predrasuda proizašla iz vezanosti za viđeno. A ono što vidimo, to vidimo. A vidimo materijalno. Ili vidimo to što vidimo.

Ono što vidimo, to znamo zato jer smo pametni a pamet je isto tako nevidljiva. Ako nevidljivo gleda u nevidljivo nevidljivim, što vidi? Vidjeti nevidljivim, to je svakako nešto nejasno. Ako svaki čovjek ima sjenu, onda postojanje isto ima sjenu a i materija je isto samo sjena nekog postojanja. Dakle, vidimo to što vidimo, a to što vidimo je samo sjena onog što ne vidimo, što je opet sjena nečeg nevidljivog.

Svakako je sve što kao vidimo prerađeno kroz sivu tvar u glavi a kako i što je siva tvar preradila, to je njena stvar. Siva je tvar u mrklom mraku. Ili je stvar njene sjene. Ili sjena njene stvari. Sve utisci, a utisci jesu nešto utisnuto. Što, kako i kada a i na koji način je utisnuto, to je stvar utisnutog, utiskivanja i kvalitete otiska. Ili sjene. Ili, sve je sjena nečega.

A sjena je na svim razinama neuhvatljiva, ona je na svim razinama razigrano dijete svjetla. Ona je ideja, produkt naše pameti i pametovanja. A svako je pametovanje zabluda. Ispada da je sve zabluda. Ispada da su sve dojmovi. Ispada da su dlačice u ušima i nosu važnije nego što se misli. Svjetlo je vani ali ne i u glavi. U glavi je mrak. Uvijek.

Puno puta smo čuli da je sve svjetlo. Kako iz mraka tumačiti svjetlo, to je pitanje. Ostaje nam nada da se olonimo na senzore, a i oni su sjena sjene nečega. Kako će onaj koji nikada nije vidio komarca opisati komarca? Svakako. Zato i istine jesu svakakve. Odnosno nikakve. Sve je svjetlo, u glavi mrak, iz mraka se objašnjava svjetlo. Iz lubanje se ništa ne vidi.  Osim kroz periskop. Odatle nastojanje nekih da iz glave izvuku periskop. Samo što se sada postavlja pitanje kvalitete optike. Odnosno sjene. Drugi alat, problem isti.