Što reći? Ovaj svijet voli laži i voli pobjednike. Ovaj svijet voli filozofije koje su smislile odgovor na svako pitanje. Nemaju li konkretan odgovor, imaju priču. Jer kroz izmišljanjima u pričama, svaka objašnjenje  postaje jestivo, koliko god da je stvar neobjašnjiva i gadna. Priča ima tu sposobnost da savršeno zapakira laž.

U pričama je i nemoguće moguće. U pričama se laži ne prepoznaju, jer čovjek prepoznaje nešto samo tamo gdje to očekuje. Na kraj pameti da priče imaju svoju nečistu svrhu. Pa to je samo priča. Kroz priče je svaku laž moguće uspješno plasirati. I tako, čovjek se bavi filozofijom, čita priče i kroz to traži istinu. Kakva crna istina ovco crna. Pa sve je smišljeno. Države stipendiraju filozofije. Iz budžeta, nego kako. Isto kao i zdravstvo. I u istu svrhu. Za liječenje oboljelih. Ili za zadržavanje bolesnih stanja. Zar je ikom zdrave pameti ikada palo na pamet da se filozof znoji radeći i zarađuje kruh sa sedam kora.

Filozof je oduvijek parazitirao na vladajućoj garnituri u svrhu opće ošamućenosti nacije. Svake. Od kada je svijeta i vijeka. Sa jedne strane ljudi govore da cijene vrline. Kakve crne vrline kada od jutra do mraka cijeniš nekog političara, neku robnu marku, neki prodajni centar, neku tamo državu ako ne svoju. Neke tamo ideologije. Vrline, ma nemoj. Ljudi cijene i određene filozofije. Ma nemoj.

Oni bi ginuli za filozofije a kao cijene vrline, cijene pravdu, istinu i sve neke lijepe stvari. Pa tko je tu lud. Kakve vrline u nečemu zapakiranom i smišljenom? Kakve? Lažni paketi, lažne vrline. Onda se ljudi hvale kako odmah prepoznaju laži. Pobogu čovječe, to ti je kao da kažeš da prepoznaješ djetelinu u polju djeteline.

Istina postoji. I nije istina da nema istine. I apsolutna istina postoji. Samo što to nikog ne zanima. Nema tu zarade. Nema tu moći. Istina je van svake perspektive. Zasada se istine drže zarobljenima u strahu i kao takve se plasiraju. Jer od straha se živjeti može. Strah izaziva kolektivnu a time i vlastitu ošamućenost. A ošamućene je lako rušiti. Njih je lako cimati. Kako i neće biti kad je ošamućen. Nema orjentacije i može ga se vodati. Svim putevima i u s vim pravcima.

U međuvremenu je cijelo čovječanstvo, sve potaknuto filozofijama, oboljelo od straha od istine. Najgora moguća boleština. Gora od kuge. Otuda i dolazi sav taj strah. Od gladi, od egzistencije, od šefa, od kao nekih gubitaka...  Nastao strah i to po metodi da govorenjem djetetu da je glupo, dijete na kraju bude glupo. A nije.

Istina je ostala duboko zakopana u čovjeku. Sva tumačenja koja postoje služe tome da ona ne ispliva na vidjelo vlastitih očiju. Sve što postoji služi tome. Možemo li zamisliti čovječanstvo koje razlikuje istinu od laži? Možemo li zamisliti da se razlikovanje istine od laži naučava u školama. Može se zamisliti ali taj film nećemo gledati. Tu je filozofija da nam objasni zašto. Zato. Nema i gotovo. Za sve što se kaže da je istina, ima da se misli da je istina. Sve su odredili. Istinu, dimenziju, perspektivu i matematiku. Po metodi navlačenja vode na svoj mlin. U ovoj istini koja nam je prodana, svi manipuliraju. A što se sije, to se i žanje.