Bilo jednom jedno vrijeme kada su raznorazne priče i pričice pretvarali u djela. Priča se naime može čitati a može se i proživjeti. Svašta se može. Kao na toboganu. Može se na glavu a i na noge. Kada se priče o bogovima zamijene ritualima bogovi odu. Gdje odu, što i kako, kuda putuju, i jesu li uopće otputovali, to je sada stvar za diskusiju. Što na to reći...

 

Ono što znamo je da najprije odu iz svijesti a zatim i iz života. Bilo je to u zemlji Indiji, dalekoj zemlji seljaka, ne na Balkanu. Kako bilo da bilo, odluka je pala. Mudraci odlučili da više nema oslanjanja na bogove, već ima da se hoda bez tog štapa, osovljeni na vlastite noge. Jadne noge. I ne samo da su insistirali da pojedinac samostalno hoda, da izvodi sam obrede, obrede koji tandrkaju po emocijama, već su propisani i načini života koji su tokom vremena postali ispravni. I to je sve. Kroz vrijeme i na mjestima, stvar se toliko zakomplicirala da danas, čitajući obrede i propise kao i načine ponašanja, doslovno trebamo tumača i prevodioca. A možemo i poubijati vlastite neurone. Što reći... Stvar izbora.

 

Ta i takva učenja, učenja nastala i smišljena u određeno vrijeme, čitamo i dan dans pa i ovdje na portalu. Učenja smišljena od mudraca tadašnjeg vremena, dobijena na načine o kojima se da diskutirati, svakako puno toga uzeto od tadašnjih seljaka. Zato i mudraci kruže narodom određeno vrijeme. I upijaju. Većina ipak zna sve. Ako su većina seljaci, zna se još i više. Jer seljak je od mudraca oduvijek bivao pokraden. Zato i je svaka filozofija obična seljačka filozofija malo premudrovana da je baš svaki seljak ne može razumijeti. Jer kako bi onda i kome filozof tumačio. Nešto kao kradljivac auta. Odmah u garažu na lakiranje. Filozof uzme nešto jednostavno a zatim to zakomplicira i nazove to po sebi, nazove to filozofijom.

 

A sve je seljački prosto i jednostavno. Sve je to sistem mrkve i batine koji istina, donosi i ponešto dobra, gradi na osnovu svijesti svakog pojedinog seljaka kolektivnu duhovnu svijest i čini čovjeka čovjekom. Onaj gore se uvijek pobrine za nas. Na ovaj ili onaj način. Najčešće preko svih. Ali eto, u ljudskoj je prirodi da prisvaja. Lopovčići jedni, što reći...

 

I? Što se desilo? Pored svih mudrovanja i propisivanja, i dalje su ljudi ljudi. A da ima razlika i pomaka na bolje, to se vidi. Ne ubijaju više lukom i strelicom već po kratkom postupku i na brži način. Sve kolektivnija smaknuća. Čipiranja i kolektivna cjepljenja. Znajući što me slijedi, odlučio sam čipirati samog sebe. I to najskupljim mogućim čipom u kojega ću ugraditi sve kvalitete koje mi se sviđaju. I to će naravno svi prihvatiti. Onaj koji se cijeni premalo, taj biva lako prihvaćen. Svi vole biti u društvu manje pametnog. I to zato da mu mogu soliti. Ja ću sebe čipirati vrhunskom kvalitetom. Svjetina će to malo teže prihvatiti, ali što je teže, to je po mene bolje.

 

Hvala ti Bože na vjeri u vlastite sposobnosti, hvala što si me oslobodio utjecaja svih mudraca i hvala ti na čipu vrhunske kvalitete. Hvala ti što si mi povratio busolu koju sam jedno vrijeme na nekom mjestu zagubio. I hvala ti na zemljopisnoj karti mozga. Ili čega već, sasvim svejedno. Sasvim svejedno jer nekako se sa tom kartom koju si mi dao ipak bolje snalazim. A svakako se bolje osjećam. I svakako manje lutam.