Teorija evolucije nigdje se ne susreće  sa većom krizom nego na tački objašnjavanja pojave - nastanka života. Razlog je to što su organske molekule toliko kompleksne da se za njihovo formiranje nikako ne može tvrditi da je bilo slučajno, a očigledno je nemoguće da je jedna organska ćelija bila formirana pukim slučajem.

 

Alexander Oparin: "L'origine della cellula rimane un mistero".

Evolucionisti su se suočili sa pitanjem porijekla života u drugoj polovini XX stoljeća. Jedan od vodećih autoriteta teorije o molekularnoj evoluciji, ruski evolucionist Aleksandar Oparin, u svojoj knjizi Porijeklo života, koja je objavljena 1936., rekao je slijedeće:

 

"Na nesreću, porijeklo ćelije ostaje pitanjem koje je u stvari najtamnija tačka cijele teorije evolucije."

 

Od Oparina, evolucionisti su izveli bezbrojne eksperimente, proveli mnoga istraživanja i izvršili mnoga promatranja da dokažu da je ćelija mogla biti formirana slučajno. Međutim, svaki takav pokušaj jedino je još jasnijim učinio kompleksni dizajn ćelije i tako, čak još više, pobio teze evolucionista. Profesor Klaus Dose, predsjednik Instituta biohemije na Univerzitetu "Johannes Gutenberg", izjavljuje:

 

Jeffrey Bada: "L'origine della vita sulla terra rappresenta il piů grande problema irrisolto".

 

"Više od 30 godina eksperimentiranja, u vezi s porijeklom života, na poljima hemijske i molekularne evolucije vodili su do boljeg opažanja neizmjernosti problema porijekla života na Zemlji prije nego što su doveli do njegovog rješenja. Sada sve diskusije o glavnim teorijama i eksperimentima na ovom polju, ili završavaju u patu ili u priznanju neznanja."2

 

Slijedeća izjava od strane geohemičara Jeffreya Badaa, sa San Diego Scripps Institute, čini očiglednom bespomoćnost evolucionista što se tiče ovog problema:

 

"Danas kada napuštamo dvadeseto stoljeće, još uvijek se susrećemo sa najvećim neriješenim problemom koji smo imali kada smo ulazili u dvadeseto stoljeće: kako je život na Zemlji započeo?"

 

Ključna stvar u ovome je da: odsustvo, dodavanje ili zamjena samo jedne aminokiseline u strukturi proteinske molekule uzrokuje da taj protein postane beskorisna gomila molekula. Svaka aminokiselina mora biti na pravom mjestu i u pravilnom poretku. Teorija evolucije, koja tvrdi da se život pojavio pukim slučajem, nema izgleda pred ovim poretkom, budući da je on isuviše čudesan da bi se objasnio slučajnošću. (Štaviše, teorija nije u stanju niti objasniti tvrdnju o "slučajnom formiranju" aminokiselina, što će biti razmatrano kasnije.)

 

Činjenica da funkcionalna građa proteina nikako ne može nastati slučajno, može se uočiti jednostavnim računom vjerovatnoće koji može shvatiti bilo ko.

 

Jedna proteinska molekula prosječne veličine sastavljena je od 280 aminokiselina među kojima postoji 12 različitih vrsta. One mogu biti poredane na 10300 (10 na tristotu) različitih načina. (Ovo je astronomsko veliki broj koji se sastoji od jedinice - "1", iza koje slijedi 300 nula.) Od svih ovih mogućih kombinacija samo jedna od njih formira željenu proteinsku molekulu. Ostatak su aminokiselinski lanci koji su ili potpuno beskorisni ili potencijalno štetni za žive tvari.

 

Drugim riječima, vjerovatnoća formiranja samo jedne proteinske molekule je "1 naprema 10300". Mogućnost da se ovo desi praktično ne postoji. (U matematici su vjerovatnoće koje su manje od 1 naprema 1050 prihvaćene kao "nulta vjerovatnoća".)

 

Osim toga, jedna proteinska molekula od 280 aminokiselina je skromne veličine u odnosu na neke gigantske proteinske molekule koje se sastoje od hiljada aminokiselina. Kada primijenimo sličan račun vjerovatnoće na ove gigantske molekule, vidimo da čak ni riječ nemoguće nije više "adekvatna".

 

Kada krenemo jedan korak dalje u razvojnoj shemi života, uočavamo da jedan protein, sam po sebi, ne znači ništa. Jedna od najmanjih bakterija koja je ikad otkrivena, Mycoplasma Hominis H39, sadrži 600 "tipova" proteina. U ovom slučaju bismo trebali račun vjerovatnoće koji smo gore uradili za samo jedan protein uraditi sada za svaki od 600 različitih tipova proteina (što znači da je vjerovatnoća slučajnog nastanka ovakve bakterije još puno, puno manja). Rezultat iscrpljuje čak i koncept nemogućnosti.

 

Neko ko sada čita ove retke, a ko je do sada prihvatao teoriju evolucije kao znanstveno objašnjenje, može posumnjati da su ovi brojevi preuveličani i da ne odražavaju pravo činjenično stanje. To nije tako: ovo su nedvosmislene i konkretne činjenice. Nijedan evolucionist nema prigovor ovim brojkama. Oni prihvataju da je vjerovatnoća slučajnog formiranja jednog proteina "slaba kao i vjerovatnoća da majmun napiše historiju čovječantva na daktilo-mašini a da ne načini nijednu grešku". Međutim, umjesto prihvaćanja drugog objašnjenja, tj. stvaranja, oni nastavljaju sa branjenjem ove nemogućnosti.

 

Ista činjenica priznata je od strane mnogih evolucionista. Naprimjer, Harold F. Blum, čuveni evolucionista, izjavljuje da je "spontano formiranje polipeptida (u koje spadaju proteini) veličine najmanjeg poznatog proteina, izgleda, izvan svake vjerovatnoće".

 

Evolucionisti tvrde da se molekularna evolucija odigrala tokom veoma dugog perioda vremena i da je taj dugi vremenski period nemoguće učinio mogućim. Ipak, bez obzira koliko dati vremenski period bio dug, nije moguće da aminokiseline formiraju proteine slučajno. William Stokes, jedan američki geolog, priznaje ovu činjenicu u svojoj knjizi Essentials of Earth History pišući da su šanse da se ovo desi toliko male da "protein na taj način ne bi nastao tokom milijardi godina na milijardama planeta, svakoj prekrivenoj slojem od koncentriranog vodenog rastvora potrebnih aminokiselina".

 

"Šta dakle, sve ovo znači?" Perry Reeves, profesor hemije, odgovara na ovo pitanje:

 

"Kada neko ispituje široki spektar mogućih struktura koji bi mogao rezultirati iz jednostavne nasumice nastale kombinacije aminokiselina u isparavajućoj prvobitnoj smjesi - moru, zapanjujuće je vjerovati da je život mogao nastati na ovaj način. Vjerodostojnije je reći da je jedan Veliki Graditelj, sa jednim majstorskim planom, bio potreban za takav zadatak."96

 

Ako je slučajno formiranje čak i samo jednog od ovih proteina nemoguće, tada je milijardu puta više nemoguće da se milioni proteina igrom slučaja udruže na odgovarajući način da bi formirali kompletnu ljudsku ćeliju. Da stvar bude još nevjerovatnija, ćelija se ne sastoji samo od gomile proteina. Uz proteine, ćelija se sastoji od nukleinskih kiselina, karbonhidrata, masti, vitamina i mnogih drugih hemikalija kao što su npr. elektroliti, u specifičnom odnosu, harmoniji i dizajnu u pogledu i strukture i funkcije. Svaki od ovih sastojaka funkcionira kao gradivni blok ili ko-molekula u različitim organelama.

 

Robert Shapiro, profesor hemije na New York University i DNA ekspert, izračunao je vjerovatnoću slučajnog formiranja 2000 tipova proteina nađenih u jednoj jedinoj bakteriji (u ljudskoj ćeliji nalazi se 200.000 različitih tipova proteina). Broj koji je dobio bio je 1 naprema 1040.000.97 (Ovo je nevjerovatan broj koji se dobije stavljanjem 40.000 nula iza jedinice.)

 

Profesor primijenjene matematike i astronomije sa University College (Cardiff, Wales), Chandra Wickramasinghe, komentira:

 

"Vjerovatnoća spontanog formiranja života iz nežive tvari je jedan naprema broju sa 40.000 nula iza toga... to je dovoljno veliko da sahrani Darwina i cijelu teoriju evolucije. Život je morao biti smišljeni produkt jedne Inteligencije, obzirom da nije nastao slučajno ili iz neke primitivne smjese, koje nije bilo ni na ovoj, a ni na bilo kojoj drugoj planeti."98

 

Sir Fred Hoyle komentirao je ovako ove nevjerovatne brojke:

 

"Zaista, ovakva teorija (da je život produkt neke inteligencije) je toliko očigledna da se možemo samo čuditi zašto, zbog te očiglednosti, nije široko prihvaćena. Razlozi za ovo su prije psihološki nego znanstveni."

 

Razlog zašto je Hoyle upotrijebio termin psihološki je samouvjetovanje evolucionista da ne prihvate tezu da bi život mogao biti stvoren. Ovi ljudi su postavili odbijanje Božijeg postojanja kao svoj glavni cilj. Jedino zbog ovog razloga oni nastavljaju braniti nerazumne scenarije za koje i oni sami priznaju da su nemogući.