U prethodnom dijelu ove knjige pokazali smo kako fosilni zapisi poništavaju teoriju evolucije. Ustvari, nismo morali iznositi ništa od svega toga jer se teorija evolucije ruši mnogo prije nego što se i dođe do tvrdnji o "evoluciji vrsta" i fosilnim dokazima za nju. Ono što čini teoriju besmislenom od njenog samog početka je pitanje "kako se život na Zemlji pojavio, tj. započeo". 

 

Kada se ovo pitanje postavi, teorija evolucije odgovara da je život započeo sa jednom ćelijom koja se formirala slučajno. Prema tom scenariju, prije četiri milijarde godina različite anorganske hemijske supstance reagirale su međusobno u prvobitnoj atmosferi Zemlje, u kojoj su efekti gromova i pritiska uzrokovali da te supstance formiraju prvu živu ćeliju.

 

Prvo što se mora reći je da je tvrdnja da se neorganske materije mogu udružiti i formirati život jedna neznanstvena tvrdnja, koja sve do danas nije provjerena nekim eksperimentom ili promatranjem. Svaka živa ćelija je formirana repliciranjem (kopiranjem) druge ćelije. Niko u svijetu, nikada, nije uspio formirati živu ćeliju stavljajući zajedno različite neorganske materije, čak ni u najnaprednijim laboratorijama.

 

Teorija evolucije tvrdi da su ćelije živih bića, koje ne mogu biti proizvedene čak ni kada se sve snage ljudskog intelekta, znanja i tehnologije upotrijebe, nastale slučajno u prvobitnim uvjetima na Zemlji. Na slijedećim stranicama ispitat ćemo zašto je ova tvrdnja suprotna najosnovnijim principima znanosti i razuma.

 

Ako neko vjeruje da živa ćelija može postati slučajno, tada ne postoji ništa što bi ga moglo spriječiti da vjeruje u sličnu priču koju ćemo sada ispričati. To je priča o jednom gradu:

 

Jednog dana gruda ilovače, pritisnuta između stijena na neplodnoj zemlji, nakon kiše postade vlažna. Kada je sunce izašlo, ova vlažna ilovača se osuši, stvrdnu i poprimi krut, otporan oblik. Kasnije se ove stijene koje su poslužile kao kalup nekako raspadoše u komadiće i onda se pojavi pravilna, dobro oblikovana i čvrsta cigla. Ova cigla je godinama čekala, pod istim prirodnim uvjetima, da se formiraju druge cigle slične njoj. Ovaj proces se nastavio sve dok se stotine i hiljade istih takvih cigli nisu formirale na tom istom mjestu. Međutim, sasvim slučajno, nijedna od ovih cigli, koje su prethodno formirane, nije bila oštećena.

 

Iako su, u periodu od nekoliko hiljada godina, bile izložene oluji, kiši, vjetru, suncu i hladnoći, te cigle nisu napukle, nisu se prelomile, niti su bile odvučene sa tog mjesta, nego su čekale tu, na istom mjestu, sve sa istom "namjerom".

 

Kada je njihov broj postao adekvatan, one su podigle zgradu poredavši se jedna uz drugu i postavivši se jedna iznad druge sasvim slučajno, uz pomoć djelovanja prirodnih sila, vjetrova, oluja ili tornada. U međuvremenu, pod utjecajem prirodnih sila, u savršenom vremenskom slijedu, nastali su materijali kao cement ili šljunak i umetnuli se između njih, da bi ih spojili. Dok se sve ovo dešavalo, željezna ruda se pod zemljom, uz pomoć prirodnih utjecaja, oblikovala i položila temelje zgrade koja će nastati od ovih cigli. Na kraju ovog procesa podignuta je jedna kompletna zgrada, nimalo oštećena, sa svim njenim građevnim materijalom, drvenarijom i instalacijama.

 

Naravno, zgrada se ne sastoji samo od temelja, cigli i cementa. Kako je onda ostali materijal pribavljen? Odgovor je jednostavan: sav materijal koji je bio potreban za izgradnju zgrade postojao je u zemlji, na mjestu gdje je zgrada izrasla. Silikon za staklo, bakar za električne kablove, željezo za stubove (armaturu), grede, itd. itd. Sve se to nalazilo ispod zemlje u ogromnim količinama. Bila je potrebna još jedino vještina prirodnih sila da oblikuje i smjesti ove materijale na njihovo mjesto unutar zgrade. Sve instalacije, drvenarija i ostalo, smješteno je između cigli uz pomoć vjetrova, kiše i zemljotresa. Sve je išlo toliko dobro da su se cigle razmjestile na takav način da su među sobom ostavile neophodan prostor za prozore, kao da su znale da će se kasnije, pod djelovanjem "prirodnih uvjeta", formirati nešto po imenu staklo. Štaviše, one nisu zaboravile ostaviti prostora za instaliranje vode, struje i sistema za grijanje, koji će se također kasnije slučajno formirati. Sve je išlo tako dobro da su slučajnosti i "prirodni uvjeti" proizveli savršeno dizajniranu zgradu.

 

Ako ste uspjeli održati vjeru u ovu priču do sada, tada nećete imati problema pretpostaviti kako su druge zgrade, fabrike, autoputevi, trotoari, infrastruktura, komunikacije i transportni sistemi ovoga grada nastali. Ako imate tehničko znanje i ako ste pristojno upoznati sa temom, možete čak napisati izuzetno "znanstveno potkrijepljenu" knjigu od nekoliko tomova, iznoseći svoje teorije o "evolucijskom procesu sistema kanalizacije i njegovoj prilagođenosti postojećim strukturama". Možete biti odlikovani akademskom nagradom za vaše sjajne studije i možete se smatrati genijem koji prosvjetljuje čovječanstvo.

 

Teorija evolucije tvrdi da je život nastao slučajno. To je tvrdnja koja nije ništa manje apsurdna nego naša priča, zato što ćelija, sa svim svojim visokokvalificiranim sistemima za komuniciranje, transport i upravljanje, nije ništa manje složena od bilo kojeg grada.

 

Kompleksna građa žive ćelije nije bila poznata u Darwinovo doba, i pripisivati život slučajnostima i prirodnim uvjetima je, u to vrijeme, za evolucioniste bilo dovoljno ubjedljivo.

 

Tehnologija XX stoljeća je zavirila i zadubila se u najsitnije djeliće života i otkrila da je ćelija najkompliciraniji sistem sa kojim se čovječanstvo ikada susrelo. Danas, mi znamo da ćelija sadrži energetske stanice koje proizvode energiju koju onda ćelija upotrebljava, fabrike koje proizvode enzime i hormone neophodne za život, banku podataka gdje su zapisane sve neophodne informacije o svim proizvodima koji trebaju biti napravljeni u ćeliji, zatim složene transportne sisteme i cjevovode za prevoženje sirovina i proizvoda sa jednog mjesta na drugo, napredne laboratorije i rafinerije za pretvaranje vanjskih sirovina u upotrebljive tvari, i specijalizirane proteine ćelijske membrane za kontrolu ulaska materija u ćeliju i izlaska iz ćelije. Sve ovo sačinjava samo jedan mali dio ovog nevjerovatno složenog sistema.

 

W. H. Thorpe, jedan evolucionista - znanstvenik, priznaje da "najjednostavniji tip ćelije predstavlja ‘mehanizam’ nezamislivo složeniji od bilo koje mašine dosad zamišljene i konstruirane od strane čovjeka".

 

Ona je toliko kompleksna da čak ni visoki nivo tehnologije koji je čovječanstvo postiglo ne može proizvesti jednu takvu ćeliju. Nikada nijedan pokušaj da se kreira umjetna ćelija nije postigao uspjeh. Ustvari, svi pokušaji da se to učini su napušteni.

 

Teorija evolucije tvrdi da je ovaj sistem, koji čovječanstvo sa svom svojom inteligencijom, znanjem i tehnologijom na raspolaganju ne može proizvesti, nastao "slučajno", pod utjecajem prvobitnih uvjeta na Zemlji. Da damo drugi primjer. Vjerovatnoća formiranja ćelije igrom slučaja je poput vjerovatnoće da se odštampa jedna knjiga prilikom eksplozije u štampariji.

 

Engleski matematičar i astronom Sir Fred Hoyle napravio je sličnu usporedbu u jednom od njegovih intervjua objavljenom 12.11.1981. godine u časopisu Nature. Iako i sam evolucionista, Hoyle je rekao da je vjerovatnoća da više forme života nastanu na ovaj način (slučajno), uporediva sa vjerovatnoćom da jedan tornado brišući kroz deponiju starog gvožđa konstruira avion "Boing 747" od materijala i starudija koje se tu nalaze. Ovo znači da nije moguće da ćelija nastane slučajno i zato je ona definitivno morala biti "stvorena".

 

Jedan od glavnih razloga zašto teorija evolucije ne može objasniti kako je nastala ćelija, jeste "nesvodljiva kompleksnost" ćelije. Živa ćelija održava se uz pomoć harmonične saradnje mnoštva njezinih organela ("ćelijski organi"). Ukoliko samo jedna od ovih organela ne funkcionira, ćelija ne može ostati u životu. ]elija nema vremena da čeka nesvjesne mehanizme kao što su prirodna selekcija ili mutacija da joj dozvole da se razvija. Tako da je prva ćelija na Zemlji morala biti kompletna-potpuna ćelija, koja je posjedovala sve, za život potrebne, organele i funkcije, a ovo definitivno znači da je ćelija morala biti stvorena.

 

Toliko o ćeliji. Ali, evolucija nije uspjela objasniti čak ni postanak gradivnih blokova ćelije. U prirodnim uvjetima nije moguće formiranje čak i samo jednog proteina od hiljada složenih proteinskih molekula koje izgrađuju ćeliju.

 

Proteini su gigantske molekule koje se sastoje od manjih jedinica zvanih "aminokiseline", koje su razmještene u specifičnom nizu u određenim količinama i strukturama. Ove molekule predstavljaju gradivne blokove žive ćelije. Najjednostavnija je sastavljena od 50, ali postoje neke proteinske molekule koje su sastavljene od nekoliko hiljada aminokiselina.