Zajednički snovi

preuzeto sa: www.objave.com

 

DUBOKO U KIŠNIM šumama Amazone Indijanci plemena Achuar i Huaorani skupili su se na dnevnom obredu. Svakog jutra svi se članovi plemena probude prije zore i okupe za jutarnjeg sumraka, prije no što svijet eksplodira u svjetlosti, kako bi međusobno podijelili svoje snove. Ne radi se samo o zanimljivoj razonodi ili prilici za pripovijedanje priča. Indijanci vjeruju da snovi ne pripadaju samom sanjaču nego da su zajedničko vlasništvo skupine; pojedinac je samo nositelj kojega snovi odluče posuditi kako bi progovorili cijelom plemenu. Clanovima plemena snovi služe kao nacrt za vrijeme koje će provesti budni jer njihovi snovi predvide sve što ih tog dana čeka.

U snovima se povezuju s precima i ostatkom svemira. Pravu stvarnost predstavljaju snovi, a budno stanje je laž.

1

Nešto dalje na sjeveru skupina znanstvenika je također otkrila da snovi nisu u posjedu sanjača koji je s elektrodama na glavi spavao iza elektromagnetskog štita u zvučno izoliranoj komori. Vlasnik njegovih snova bio je Sol Fieldstein, doktorski kandidat sa City Collega, koji je u drugoj sobi, udaljenoj nekoliko stotina metara, promatrao sliku Carlosa Orozca Romera naslovljenu Zapatistas, panoramu meksičkih revolucionara, pristaša Emiliana Zapate, koji su pod tamnim oblacima prijeteće oluje koračali zajedno sa svojim, u šalove ogrnutim, ženama. Solov zadatak bio je da tu sliku uz pomoć snage volje prenese sanjaču. Sanjač, psihoanalitičar dr. William Envin, nekoliko trenutaka kasnije se probudio i rekao da je sanjao nešto vrlo neobično; bilo je to kao kolosalna produkcija redatelja Cecila B. DeMilla. Stalno mu je bila pred očima slika nekakve drevne meksičke civilizacije pod zlokobnim nebom.

2

Sanjač je nosilac posuđene misli, kolektivne predodžbe sadržane u mikroskopskim vibracijama između sanjača. Stanje sanjanja je vjerodostojnije jer jasno ocrtava tu povezanost. Budno stanje naše izoliranosti u odvojenim prostorima je, kako na to gledaju amazonski Indijanci, varka.

Jedno od pitanja koje je proizišlo iz PEARovih istraživanja bilo je i vlasništvo misli. Ako možemo utjecati na strojeve, nametalo se pitanje, gdje su točno locirane naše misli? Gdje se točno nalazi čo vjekov um? Uobičajena pretpostavka zapadne kulture govori da je um u našem mozgu. No, ako je to točno, kako misli ili namjere mogu utjecati na druge? Je li misao vani, negdje drugdje? Hi pak možda postoji prošireni um, kolektivna misao? Mogu li naše misli ili snovi utjecati na nekog drugog?

Williama Brauda su već neko vrijeme zaokupljala slična pitanja. Čitao je o istraživanjima poput onog s meksičkom slikom, što je bio jedan od najspektakularnijih eksperimenata s telepatijom pod vodstvom Charlesa Honortona, priznatog istraživača svijesti iz newyorškog zdravstvenog centra Maimonides u Brooklynu. Za behaviorista Brauda, Honortonovo istraživanje bilo je nešto radikalno novo.

Braud je bio blag i ozbiljan čovjek s prijaznim i mirnim nastupom; gotovo cijelo lice mu je okruživala gusta brada. Karijeru je započeo kao psiholog stare škole, a posebno je zanimanje pokazivao za psihologiju i biokemiju pamćenja i učenja. S druge strane, privlačile su ga nepravilnosti; fascinirale su ga, kako je to nazvao utemeljitelj psihologije u Americi William James, bijele vrane. Braud je rado istraživao anomalije, stvari koje odstupaju od pravila, pretpostavke koje je moguće okrenuti naglavačke.

Svega nekoliko godina nakon što je doktorirao nastupile su šezdesete koje su olabavile čvrst utjecaj Pavlova i Skinnera na njegov kreativni duh. Braud je tada na Sveučilištu u Houstonu predavao pamćenje, motivaciju i učenje. Nedavno ga je bio privukao rad koji je predstavio neobičnu sposobnost čovjekova mozga. Pioniri biofeedbacka i tehnika opuštanja pokazali su da čovjek može utjecati na vlastite mišićne reakcije i kucanje srca usmjeri li pažnju na slijed njihovih faza. Biofeedback je čak imao mjerljiv učinak na aktivnost moždanih valova, krvni tlak i električnu aktivnost na koži.

3

Braud se i sam igrao s vlastitim studijama o vanosjetilnoj percepciji. Jedan njegov student koji se bavio hipnozom pristao je sudjelovati u istraživanju u kojem je Braud pokušao prenositi svoje misli. Uspjelo je nekoliko zapanjujućih prijenosa. Student, koji je bio hipnotiziran, sjedio je u prostoru na suprotnom kraju hodnika od Brauda i nije znao što Braud radi, no činilo se da je s njim bio erapatički povezan. Kada se Braud ubo u ruku i držao ju nad vatrom, njegov student je osjetio bol, odnosno toplinu. Kada je gledao sliku broda, student je spomenuo brod. Kada je otvorio vrata svojega laboratorija uslijed čega je u sobu ušlo blještavo teksaško sunce, student je spomenuo sunce. Braud je svoju ulogu u pokusu mogao izvoditi bilo gdje na drugoj strani zgrade ili kilometrima udaljen od svojega studenta koji je bio u zatvorenom prostoru svaki je put dobio jednake rezultate.

4

Godine 1971., kada je imao dvadeset i devet godina, Braud je susreo Edgara Mitchella koji se tada upravo vratio s leta Apolla 14. Mitchell je želio napisati knjigu o prirodi svijesti, i u to je vrijeme bio u potrazi za kakvim dobrim znanstvenim istraživanjem te vrste. Samo Braud i još jedan profesor u Houstonu imali su vjerodostojna istraživanja o prirodi ljudske svijesti, pa je bilo posve prirodno da su se pronašli. Počeli su se redovito sastajati i uspoređivati zabilješke o postojećim istraživanjima na tom području.

Na raspolaganju su imali obilje istraživanja o telepatiji. Postojali su vrlo uspješni pokusi s kartama Josepha Rhinea koje je Mitchell koristio u svemiru. Još uvjerljivija bila su istraživanja koja je krajem šezdesetih proveo brooklynski zdravstveni centar Maimonides u posebnom laboratoriju za istraživanje snova. Montague Ullman i Stanley Krippner tamo su proveli brojne pokuse, kao što je bio eksperiment s meksičkom slikom, kako bi otkrili je li moguće poslati misli i uključiti ih u snove.

Ti pokusi bili su iznimno uspješni;

5

kada ih je analizirao statističar s Kalifornijskog sveučilišta, stručnjak za istraživanja natprirodnih sposobnosti, zajednički je rezultat pokazao zapanjujući, 84postotni uspjeh. Vjerojatnost da je to bio samo slučaj bila je jedan naprama dvjesto pedeset tisuća.

6

Postojali su i eksperimenti koji su pokazali da ljudi mogu empatički osjećati bol drugih. Psiholog Charles Tart s Berkeleya osmislio je posebno surovo istraživanje; samom sebi je davao elektrošokove jer ga je zanimalo može li svoju bol poslati tako da ju prepozna primatelj koji je bio prikopčan na uređaje koji mjere brzinu otkucaja srca, krvni volumen i druge fiziološke promjene.

7

Tart je otkrio da su primatelji osjetili njegovu bol, ali ne na svjesnoj razini. Njihova empatija odražavala se fiziološki, kao smanjeni krvni volumen ili ubrzano kucanje srca, ali ne i svjesno. Kada su sudionike pitali kada je Tart doživio elektrošok, nisu znali ništa reći.

8

Tart je dokazao još nešto zanimljivo: kada su dva sudionika hipnotizirali jedan drugoga, imali su intenzivne zajedničke halucinacije. Ti su ispitanici uspostavili uzajamnu vanosjetilnu komunikaciju, tako da su znali što misli i osjeća druga osoba

9

Polako su Braudove bijele vrane prevladale i počele podrivati njegov akademski rad. Braudov sustav uvjerenja počeo se malim, opreznim koracima odmicati od njegovih prvotnih predodžbi u kojima su prevladavale jednostavne uzročnoposljedične jednadžbe kemije mozga prema kompleksnijim predodžbama o svijesti. Njegovi vlastiti probni pokusi bili su izvanredno dramatični i uvjerili su ga da se u mozgu događa nešto bitno složenije od reakcije kemijskih spojeva ako se to uopće događalo u mozgu.

Zanimanje za promijenjena stanja svijesti i fiziološke učinke opuštanja udaljilo je Brauda od njegovih behaviorističkih teorija. Mitchell je primao određena sredstva od ustanove Mind Science Foundation posvećene istraživanju svijesti. Dogodilo se da je Fondacija baš tada namjeravala preseliti u San Antonio, te je trebala još jednog iskusnog znanstvenika. Taj posao, sa slobodom koju je pružao u vezi eksperimentiranja s prirodom svijesti, bio je upravo ono štojeBraudtražio.

Svijet istraživanja svijesti bio je malen. Clan Fondacije bio je i Helmut Schmidt, tako da se Braud uskoro susreo sa njim i njegovim REG strojevima. Tada se u njemu rodilo pitanje dokle seže utjecaj čovjekove svijesti. Naposljetku, ljudi su, kao i REG strojevi, sustavi koji su vrlo prijemčivi za promjene. Ti dinamički sustavi su u neprestanom procesu promjene i posve je moguće da su na nekoj razini, kvantnoj ili nekvantnoj, prijemčivi i za psihokinetičke utjecaje.

Odatle je Braudu nedostajao još samo mali korak do sljedeće zamisli: ako ljudi uz pomoć usredotočene pažnje mogu utjecati na vlastito tijelo, najvjerojatnije mogu ostvariti jednak učinak i kod drugih. Ako možemo stvoriti red u neživim predmetima kao što su REG strojevi, možda također možemo uspostaviti red u drugim živim tvarima. Te su zamisli dovele do modela svijesti koja nije ograničena čak ni tijelom, nego je eterična prisutnost koja može prelaziti u druga tijela i žive tvari, te utjecati na njih kao da su njena vlastita.

Braud je potom obavio niz pokusa kako bi istražio koliki je stvarni utjecaj pojedinčeve namjere na druge žive tvari. Ta istraživanja bilo je teško osmisliti. Kod mnogih živih sustava poteškoću predstavlja njihova iznimna dinamika; sadrže toliko varijabli da je teško izmjeriti promjenu. Braud je zato započeo s jednostavnim životinjama i polako prelazio na evolucijski složenije organizme. Tražio je jednostavne biološke sustave koji imaju neku lako mjerljivu sposobnost promjene. Za svojih istraživanja slučajno je naišao na sjajnog kandidata. Otkrio je da mala ribanož (Gymnotus carapo) odašilje slab električni signal kojeg najvjerojatnije koristi za navigaciju. Uz pomoć električnog signala mogla bi točno izračunati svoj smjer. Za akvarij pričvršćene elektrode registrirale su električnu aktivnost ribljih emisija, a na zaslonu osciloskopa ispisivale su se trenutačne povratne informacije za čovjeka koji je svojom voljom pokušavao utjecati na ribu. Postavljalo se pitanje može li čovjek promijeniti smjer plivanjaribe.

Mongolski skočimiši također su bili dobri kandidati jer vole trčati u aktivnosnim krugovima. Braud je, naime, mogao izmjeriti vrijeme koje je skočimiš trebao za jedan krug, a potom je promatrao može li ga čovjekova namjera ubrzati.

Braud je želio testirati učinke namjere na ljudske stanice, za što bi bile idealne stanice imunog sustava; može li neki posrednik izvana utjecati na imunološki sustav razmišljao je to bi otvorilo izvanredne mogućnosti liječenja. Međutim, to je daleko nadilazilo mogućnosti njegova laboratorija. Imunološki sustav je do mjere kompleksan da bi kod istraživanja ljudske namjere bilo gotovo nemoguće izmjeriti što se promijenilo i tko je odgovoran za promjene.

Mnogo bolji kandidat bila su crvena krvna zrnca. Ako crvena krvna zrnca stavimo u otopinu s jednakim salinitetom kao što ga ima plazma, njihove membrane ostaju cijele te prežive još dugo vremena. Međutim, dodamo li u otopinu previše soli, ili pak premalo soli, membrane krvnih stanica oslabe i naposljetku prsnu, nakon čega se hemoglobin razlije u otopinu što zovemo hemoliza. Brzina hemolize često se regulira mijenjanjem količine soli u otopini. Kako kod hemolize otopina postaje prozirnija, brzinu tog procesa možemo mjeriti i spektrofotometrom, mjeračem količine svjetlosti koja prodire kroz otopinu. Postoji još jedan sustav kojega nije bilo teško mjeriti. Braud je skupio nekoliko dobrovoljaca i postavio ih u udaljenu sobu kako bi provjerio mogu li isključivo željom zaštititi od raspadanja crvene krvne stanice u epruveti; trebali su usporiti njihovu hemolizu koju je prije toga pokrenula fatalna količina soli.

Sva provedena istraživanja bila su uspješna.

10

Braudovi dobrovoljci mogli su u statistički značajnoj mjeri promijeniti smjer riba, pospješiti brzinu skočimiša ili zaštititi ljudska crvena krvna zrnca. Braud je sada bio spreman za početak eksperimentiranja s ljudima, međutim, trebao je neku metodu za izoliranje fizičkih učinaka. Savršena naprava za to je kao što je poznato svakom detektivu uređaj koji mjeri elektrodermalnu aktivnost ili EDA. Detektor laži prepoznaje svako povećanje električne provodnosti kože koje nastaje zbog povećane aktivnosti žlijezda znojnica, kojima pak upravlja simpatičko živčevlje. Kao što liječnik uz pomoć EKGa ili elektrokardiograma mjeri električnu aktivnost srca, a aktivnost mozga EEGom ili elektroencefalogramom, tako i detektor laži prepoznaje povećanu elektrodermalnu aktivnost ili EDA. Viša elektrodermalna aktivnost pokazuje da je simpatičko živčani sustav, koji upravlja emocionalnim stanjima, prenapet. To je znak povišenih stanja kao što su stres, promjene raspoloženja i osjećaja što se obično javlja kada čovjek laže. Ti obrambeni mehanizmi, koji se nazivaju borba ili bijeg (fight or flight), nastaju i postaju izraženiji kada smo izloženi opasnosti ili smo uznemireni: srce nam počne brže kucati, zjenice se prošire, koža se jače znoji, krv se povuče iz udova i navre na najpo trebnija mjesta u tijelu. Uz pomoć tih učinaka možemo mjeriti nesvjesne reakcije pri kojima simpatičko živčevlje dođe u stanje stresa, čak i prije no što ispitanik to osvijesti. S druge strane, niske razine elektrodermalne aktivnosti ukazuju na mali stres i stanje smirenosti, koje je, dakako, svojstveno čovjeku koji govori istinu.

Braud je svoje eksperimente na ljudima započeo s istraživanjima učinka gledanja koja su postala njegov zaštitni znak. Istraživačima prirode svijesti ta je pojava, na temelju koje možemo ocijeniti uspješnost vanosjetilne projekcije, posebno pri srcu jer je pokus donekle jednostavan. Kod slanja misli potrebno je poštovati brojne varijable koje određuju slaže li se primateljev odziv s mislima pošiljatelja. Ako pak primatelja netko gleda, on to ili osjeća ili ne osjeća. Subjektivni osjećaji u tom primjeru reducirani su na najjednostavniji binarni višestruki izbor, kao kod REG stroja.

Braud je gledanje maksimalno usavršio. Ispitanike je postaviou odvojeni prostor gdje su bili spojeni na dlanske elektrode od srebrnog oksida, pojačivač otpora kože i računalo. Od opreme je u pro storu bio još samo Hitachijev Camcorder VM2250 u boji za kojega ispitanici nisu znali. Ta malena špijunska kamera bila je povezana s 19inčnim Sonyjevim Trinitronom koji je bio postavljen u drugoj sobi, udaljenoj dva hodnika i četirima vratima. Na taj način je gledatelj mogao mirno gledati ispitanika bez mogućnosti bilo kakvog osjetilnog došaptavanja.

Gledateljevim uputama upravljala je čista slučajnost, generirana matematičkim izračunom po slučajnom algoritmu računala. Kada su upute tako nalagale, gledatelj se pozorno zagledao u ispitanika na zaslonu i pokušao pridobiti njegovu, odnosno njezinu pažnju. Za to vrijeme je promatrani u drugom prostoru opušteno sjedio u naslo njaču; bilo bi mu rečeno da ne razmišlja o tome kada će ga gledati, već da misli na bilo što drugo.

Braud je taj pokus proveo šesnaest puta. U većini slučajeva promatrani su za vrijeme gledanja pokazali statistički značajno veću elektrodermalnu aktivnost od očekivane, tj. u pedeset i devet posto slučajeva naprama očekivanih pedeset posto, iako toga nisu bili svjesni. S drugom skupinom sudionika Braud je pokušao nešto drugo. Ovoga im je puta rekao da se prije pokusa najprije upoznaju. Obavili su više vježbi kod kojih su zurili jedan drugome u oči i pažljivo gledali partnera dok je govorio.

To je trebalo smanjiti nelagodu ispitanika zbog činjenice da ih netko gleda, i ujedno pripomoći da jedan drugoga upoznaju. Ta skupina je u pokusu dobila suprotne rezultate od prijašnje: najsmireniji su bili baš tada kada ih se promatralo. Slično kao kod stockholmskog sindroma (psihološkom stanju kod zatvorenika koji zavole svoje tamničare), promatranima je postalo drago da ih netko gleda. U određenom smislu, razvili su ovisnost, premda na daljinu, i žalili se kada ih nitko nije gledao.

11

Ove posljednje studije još su više uvjerile Brauda da čovjek posjeduje sposobnost da prenosi pozornost na daljinu i odgovara na nju, čak i ako toga nije svjestan.

12

Kao ni ljudi koji su primali Tartove elektrošokove, ni Braudovi ljudi koje se promatralo uopće nisu bili svjesni da ih netko gleda. Svjesnost se odvijala isključivo na duboko subliminalnoj razini.

To istraživanje navelo je Brauda na razmišljanje o još jednom važnom činitelju nuždi. Zanimalo ga je u kolikoj mjeri nužda određuje veličinu učinka. Braudu je sada bilo jasno da čovjekova namjera može djelovati na slučaj nosne sustave i sustave s visokim potencijalom za utjecanje. Međutim, je li učinak veći ukoliko sustav treba promjenu? Ako je moguće umiriti drugu osobu, razmišljao je, bi li možda učinak bio još veći u slučaju osobe koja treba smirenje, na primjer, kod vrlo živčanih ljudi? Drugi riječima, da li potreba omogućava nekome da ima veći pristup učincima iz Polja? Imaju li osobe koje su u biološkom smislu bolje organizirane bolji pristup do tih informacija, te da li ih uspješnije prenose drugima?

Tu je teoriju Braud provjerio 1983. godine kada je proveo niz istraživanja u suradnji s antropologinjom Marilyn Schlitz, istraživačicom svijesti koja je surađivala i s Helmutom Schmidtom. Braud i Schlitz izabrali su dvije skupine: u prvoj su bili vrlo živčani ljudi s visokom razinom aktivnosti simpatičkog živčanog sustava, a u drugoj su bile smirenije osobe. Braud i Schlitz pokušali su umiriti članove obiju skupina, pri čemu su upotrijebili sličan protokol kao kod pokusa gledanja. Uspješnost je i ovdje mjerio poligraf koji je zapisivao elektrodermalnu aktivnost kod ispitanika.

Dobrovoljci su tada obavili još jedan pokus pri kojemu su se po kušali umiriti uz pomoć standardnih tehnika za opuštanje.

Po završetku istraživanja Braud i Schlitz otkrili su ogromnu razliku između rezultata dviju skupina.

13

Kao što su i očekivali, učinak je bio mnogo veći u skupini koja je imala potrebu za smirenjem. U stvari, to je bilo Braudovo istraživanje s najvećim učinkom do tada. U smirenoj skupini nisu bile primjetne gotovo nikakve promjene; njihov učinak se minimalno razlikovao od slučajnog.

Najneobičnije od svega bilo je to da je učinak na uznemirenu skupinu onih koji su ih trebali smiriti bio tek malo manji od učinka koji su živčani ljudi postizali sami, uz pomoć tehnika opuštanja. Statistički je to značilo da drugi mogu na nas imati gotovo jednak učinak svijesttijelo kao što ga imamo sami na sebe. Dopustimo li nekome drugome da nam izrazi svoju dobru namjeru, to je gotovo isto tako dobro kao da sami upotrijebimo metodu biofeedbacka na sebi.

Ljubaznošću nosica autorskih prava za ovaj naslov, u mogućnosti smo da prezentujemo 50% ovog poglavlja. Knjiga se inače može nabaviti u maloprodaji ili poručiti direktno kod izdavača.

Korisna adresa: http://www.esotheria.com/