SVIJET SMRTI

San se, na zaprepaštenje osnivača, često bavi smrću. najavljuje njegovo vlastito umiranje ili smrt u obitelji, u krugu prijatelja. Iz iskustva, na temelju tisuća i tisuća sitnih i krupnih snova, saznajemo da sni o smrti nikad ne objavjuju tjelesnu smrt, da oni, dakle, nisu mračna predviđanja. 

Sni u kojima se govori o smrti, u kojima se odvija umiranje, često u čudnim slikama, sni u kojima i mi sami moramo umrijeti, ili čak sudjelujemo na svom vlastitom pogrebu, ne znače ništa drugo nego to da je psihički nešto mrtvo, da u odnosu prema ljudima, o kojima snivamo da su umrli, u tom času nema života. Sni o smrti su veoma raznoliki. Može se dogoditi da smo odjednom u crnoj žalobnoj odjeći. Ako san nismo shvatili, moramo se zapitati zbog koga je ili
zašto je naša unutrašnjost u tom času u crnini, zašto smo, pučki rečeno, »U žalosti«. Baš u snima o mrtvima moramo vijek posvetiti pažnju razlici između stupnja subjekta i stupnja objekta. Većina se tih snova smije tumačiti samo na stupnju subjekta. Rijetko se događa da i bez ličnog odnosa osjećamo da je neki čovjek iz naše okoline u svojoj
nutrini mrtav. Sni o mrtvima tiču se gotovo uvijek nas samih. Možda je u nama umrla neka ljubav, iako mi to svjesno ne želimo priznati. Staviše, možda mi svjesno odviše snažno naglašavamo onaj odnos jer osjećamo da je iz njega estao život. Možda smo i mi sami u tom procesu "umri i budi," u kojem nam tek mora biti zorno prikazano umiranje.

Baš u našim prijelomnim godinama života, kad smo se
dovinuli do njegova zenita i kad se u daljini na bližem ili daljem horizontu pojave mračna vrata smrti, baš tada nam prilaze sni o umiranju i smrti i pomažu neo dlučnoj spoznaji da ono neminovno naslutimo ne samo u gorkom životnom strahu, nego da ga i svjesno prihvatimo i da s njim uskladimo naš način života. Tada se može dogoditi i to da smrt u samom snu uđe u našu sobu u tjelesnom liku kao nekoć u plesu smrti na izmaku srednjeg vij7ka.

Neki je snivač prvi put osornim riječima odlučno otjerao smrt koja je,
mlada sa zelenim šeširićem na glavi, ušla u nJegovu sobu. Smrt je, nekoliko mjeseci kasnije, ponovo došla, ovaj put u jednostavnoj odjeći, pod tamnosmeđim šeširom. široka oboda. Snivač se u snu sjetio svoga prijašnjeg snoviđenja pa je odlučio da sada smrti kaže »da«. »Možeš mirno ovdje stanovati«, rekao je smrti, i smrt mu je kimnula glavom  kao neka mati. Snivač - tada čovjek između pedesete 1 šezdesete
godine - primio je, prema ·našem znanju, smrt u. svoj život i tako stekao čvršću sigurnost svoga unutrašnjeg načma
života.

Od snova o smrti nepovoljniji su sni o leševima. Leš je više nego mrtav. On više nema onaj najskrovitiji živo.  Snivač naiđe, recimo, na takav leš. On leži na mjestu kojemu je posvećivao manje pažnje. Možda je otvorio kakav ormar i, sav zaprepašten, našao u njemu odavna mrtva.čovjeka. Leš može ležati i u podrumu ili na tavanu. U nek1m smma leš dijeli ležaj sa snivačem. Tako se neki čovjek u snu probudio i vidio kako između njega i njegove žene leže dvije mrtve žene. Bili su to, čini se, odavna prekinuti odnosi s drugim ženama, ali su ga oni kao nešto mrtvo još uvijek odvajali od njegove žene.

Čovjek može i u snu - a ne samo iz vijesti iz sudmce ili iz kriminalističkih romana kojima je namjera da izazovu jezovitu napetost - saznati da se može putovati s putnim kovčegom u kojem se nalazi leš. To je nešto posve mrtvo, nešto što je umrlo, ali nešto što snivač još uvijek vuče uza se kao svoju životnu prtljagu. To je on već odavna morao pokopati; zar nije primijetio kako je njegova životna atmosfera zagađena time što uvijek u sebi nosi žarište psihičke
infekcije? Prije njega zapaža to njegova okolina koja ne shvaća da on još uvijek boluje od davno prošlih događaja, npr. od teških poraza srca od prije mnogo, mnogo godina, ili od nedaće u svom zvanju koja je prividno već odavna izliječena, i da jednostavno neće da p_okopa ono što je prošlo.

Možda leš znači i nazor o svijetu što ga snivač gaji samo još izvanjski, u kojemu sam on više ne živi, ali mu ipak još uvijek prinosi žrtvu kao nekoj mrtvoj konvenciji koju hrani na račun sadašnjeg nužnog ili na račun budućeg života. Cesto snivač u snu doživljava da se pred njegovim očima netko utaplja, da netko nekoga ubija ili da netko pada
u ponor. U potanjem razgovoru o snu saznaje se što tu pada u smrt. U takvim slučajevima propadaju mnoge vrijednosti, životne sile koje bi se mogle spasiti ako bi snivač bio oprezniji.

U snu nisu rijetki slučajevi primanja vijesti o smrti; vijest o smrti je ponajčešće jezgrovita i lakonska, ali je gdjekad i vrlo neobična. To je saopćenje psihe našoj svijesti da umire neki sadržaj koji je obilježen imenom pokojnika - često je to nepoznato ime koje se može objasniti samo domišljajima.

Prema »Tibetanskoj mrtvačkoj knjizi«, umrle treba poučiti da su sada u stanju smrti i da se, prema tome, ne smiju vratiti, nego da moraju ispuniti ono što mrtvima dolikuje. Mrtvi mogu, obrnuto, obavijestiti snivača da su zaista mrtvi i da tu činjenicu njihove smrti snivač mora napokon priznati. Oni to čine iz dubine psihe zbog snivačeva vlastitog duševnog zdravlja; inače će malo-pomalo obuzeti nemoć čovj eka
koji se ne pokorava neumitnim činjenicama, koji se opire sudbini, koji želi sačuvati nešto što mu više ne pripada.

U povodu sna o lijesu treba se sjetiti da je ta posuda smrti, da je taj posljednji čamac istesan od drva stabla života. Možda ponekog, koga je pogled na zauvijek zatvoreni strašni lijes žestoko potresao, treba podsjetiti da ta zaključana posljednja kuća ima oblik kristala. Možda se njemu javlja smrt radi većeg, nebeski prozirnog novog bitka. Kako
li se često sniva o lijesu kao čamcu, ali i obrnuto o čamcu kao lijesu koji kroz mračno more smrti klizi prema dalekoj svijetloj obali. Kao što lijes ne smije ostati u kući, t ako ne smije u kući ostati ni leš u lijesu. Neki je snivač odigao dasku poda i pod njom ugledao tri lijesa ; odmah je shvatio zašto je njegov život bio tako pun raspoloženja smrti.

Mnogi sni govore o pogrebima, često opisom koji se snažno doimlje. U tome ima ponekad i nešto komično . Svako udaljavanje sna od uobičajenog obreda ima svoje posebno značenje. Značenje imaju konj i kola, zanimljiva je povorka pratnje u kojoj prepoznajemo najviše trojicu ili četvoricu ljudi. Ali najvažnije je pitanje: tko se ili što se tu pokaapa? Ako se snivač toga sjeti ujutro i ako razabere da je tu riječ o nečem psihičkom, o nekom njegovom unutrašnjem sadržaju, onda će odlučnije sagledati što on sam od sebe mora poduzeti da bi jasnije započeo svoj životni dan. - To može dakako, biti i pravi rastanak i pravi sprovod što ga ponetko mora u sebi obaviti da bi, kad mu izvana naiđe nešto neshvatljivo, bio oboružan za potresni put bez ugrožava
svoje duše.

Svatko od nas ima na bliskom ili dalekom groblju poneki grob koji u sebi krije kojeg pokojnog dragog čovjeka. Ali mi i u sebi imamo groblje i na tom groblju po nekoliko grobova propalih nada, rastanaka, oproštaja bez nade na ponovni susret. Smisao snova o groblju je jasan: oni govore o mjestu mrtvih. Tko u snu ide na groblje da pohodi neki grob, taj traži svijet u kojemu postoji za njega još skroviti život. Pohod na groblje u snu poduzima se najčešće kad čovjek ne nalazi izlaza iz pravih životnih konflikata; tada onaj kojemu život ne daje pravi odgovor, traži taj odgovor na grobu onih koji su u mračnu dubinu zemlje ponijeli mnogo života. Poneki snivač sjedi na rubu groba, drugi
spuštaju duboko u grobnicu, tako reći u samu smrt, da bi ondje proboravili neko vrijeme. Oni su se spustili u neki veliki teški simbol - mrtvi su, naime, »veće vojske« - da bi se tako okrijepili nečim što je na izgled bez snage ali što ipak sadrži u sebi nešto golemo; jer, i smrt je život. Često se snivač diže iz toga puta u smrt, iz susreta s Iikovima Hada, poput Odiseja krepkiji i bodriji, drugi ostaju ondje dolje i dopuštaju - sjetimo se shvaćanja Grka prema kojemu sjene mrtvih žude za krvlju živih - da iz njih bbude isisan oskudni život. Smrt ih drži u svojim rukama, njih koji bi još morali živjeti i koji su obvezani da izvršavaju zadatke dana. Savjetovanje takvih ljudi je često težak posao, i savjetodavac je sretan kad sne o smrti i grobu zamijene svjetlije pojave psihe.

Smisao snova o groblju nije jednoznačan. Mnogi ljudi moraju potražiti određeni grob jer još nije riješen određeni problem koji je povezan s pokojnikom. Drugi opet često nose protivno vlastitom očekivanju, na groblje cvijeće i vijence. Tu je očito nastala čuvstvena regresija, suprotno strujanje snaga čuvstava kojima je bilo uskraćeno djelovanje u sadašnjosti. Ti su sni naročito česti u ljudi koji stare. Mnogi godinama stoje pokraj preranih grobova. A život jednostavno
ne dopušta zastajanje, ne dopušta duže boravljenje pokraj ajdražih pokojnika; ako se to ipak dogodi, šalje on svoje najopasnije sne o leševima i grobljima.

česta su posve svojevrsna iskustva, i mi ih čitaocima nećemo uskratiti. U onima koji izgube dragog čovjeka i ispune sve što se naziva osmrtnicom, pogrebom i žaobom, ne umire pokojnik često još mjesecima. Nekoliko mjeseci kasnije javlja se u mnogih ovaj san: preživjeli nalazi pokojnika, koji još diše i živi, na rubu nekog vrta, na kraju šume ili u kojoj neupotrebljavanoj sobi na skromnom ležaju. On
mu progovara sav sretan i začuđen, pa se može dogoditi da mu pokojnik odgovori da su ga hranila djeca, kućna čeljad ili samilosne ~eljakinje, tj. sile koje ne pripadaju svijesti. Sretni snivač trči zatim da to čudo saopći drugima. Ali u tom trenutku saznaje da je ponovo oživjeli zaista mrtav. Snivač je, dakle, morao ustanoviti da pokojnik u njemu još nije 10 umro, ali da je u tome času duša prihvatila smrt ljubljenog čovjeka kao činjenicu.

Česti sni o smrti dokazuju kako duboko u nama prebiva doživljaj umiranja, opraštanja i gubitka:.. Smrt je praiskonski događaj, prema kojemu moramo zauzeti ispravan stav. Kad u snu' struji zrak smrti, kad s one strane dopire plač i blijedi sjaj grobova, tada bi se čovjek morao još jednom ozbiljno pozabaviti shvaćanjima što ih san izriče
o tim bolnim zbivanjima, da bi tako u samome sebi postigao mir. Jer sve mora biti na svome mjestu, i život i smrt, koja je također jedan oblik stanja života, koja je u svoj svojoj mračnosti možda ipak ulaz u viši život.

ERNST AEPPLI

S NJEMACKOG PREVEO DRAGO PERKOVIĆ