San je kratak, hodam stazom koja sliči na neku aveniju, uz stazu su stabla, i nisko raslinje, travnjaci. Onako sam klasično u nekim mislima kad me netko upozori da se okrenem da misli da iza mene ide moj djed. Zastanem i čim se malo približio iz daljine vidim da je on. Hodao je polako i sa štapom. Bio je dosta ostario, izgledao je kao čovjek u svojima 80-90-ima. U stvarnosti on je umro dosta mlad, sa 67 godina, tako da mi je takav ostao u sjećanju. A sada je imao štap, oslabio, naborana koža, pognut. Kratko sam ga poznavala, međutim ostao mi je u jako lijepom sjećanju. Dalje u snu smo se pozdravili i polako nastavili dalje put skupa. Zadnja slika mi je nas dvoje sa leđa kako mirno idemo niz stazu. I staza ide u baš nekom ravnom smjeru, nije krivudava. 
Lijepi pozdrav, i hvala za tumačenje unaprijed.