.....idem u osnovnu školu, neznam točno koji razred, ali imam pretešku torbu na leđima i crvene cipele. Uopće ne razumijem jezik kojim se govori u toj školi, ali se sporazumijevamo engleskim. Sjedim u prvom redu kraj djevojčice. Učitelj nešto tumači, a ja primjetim kako su toj curici zaljepili papirić na leđa. Skidam taj papirić ne čitajući što piše, zgužvam ga u ruku i prijetim dječaku koji ga je zaljepio. Učitelj mi prilazi i pita me u čemu je problem. Šutim i gledam ga. Uzima mi ruku i otvara stisnut dlan i uzima papirić na kojemu ne piše ništa. Učitelj klima glavom i govori - sve znam

U tom trenu prebacujem se u drugi san, sjedim za volanom i pokušavam se vezati dok vozim, ulazim u okuku i ne uspijevam smotati već produžim u sporednu uličicu, odahnem što je sve dobro ispalo, parkiram se sa strane i vežem se, ali više se ne nalazim u autu i pojas me počinje daviti. Ne mogu ga se osloboditi, nekako se iščupam iz aute skupa sa pojasom i vidim da je dječja sjedalica van automobila. Okrenem se i pogledam auto. Zabijen je u hrpu pijeska. Nema štete na njemu, protrljam si rame i probudim se..... osjećala sam nejasnu bol u ramenu.

Sad dok čitam ovako napisan taj san, ne čini mi se nešto strašan, ali osjećaj koji me danas cijeli dan drži je jako loš.

oprosti na čekanju, ali ovih dana sam doista u gužvi.