Za ShadovOfSoul umjesto tumačenja sna: U nedostatku vremena prenosim sa crnogorskog foruma dobro opserviranu i odlično argumentiranu priču o Kosturki, koju u ciijelosti imate na hrvatskom jeziku u knjizi Žene koje trče s vukovima, koju toplo preporučujem svima...

Kosturka

Sa foruma:

http://www.madeinmontenegro.com/
vbforum/showthread.php?t=6862&page=2

Priču o kosturki priča:

Lady of Rohan

Ucinila je nesto sa cime se njezin otac nije slagao, premda se niko vise ne sjeca sto je to bilo. No, otac ju je odvukao na liticu i bacio je sa ruba u more. Tamo su ribe pojele njezino meso i iskopale joj oci.
Dok je lezala na dnu mora, kostur joj se vrtio nosen strujama.

Jednoga dana, dosao je u tu uvalu neki ribar, zapravo, mnogi su ribari jednom bili. No, taj je ribar odlutao daleko od svoga doma, a nije znao da se tamosnji ribari klone tog rukavca, jer se pricalo da je uklet.

Ribareva udica klizila je niz vodu u dubine i zakvacila se, ni manje ni vise, nego za rebra Kosturke.
Ribar pomisli : "Joj, sad sam ulovio neku zbilja veliku! Sada sam stvarno nesto ulovio"!
Razmisljao je koliko ljudi bi nahranila ta velika riba, koliko bi trajala, koliko bi dugo bio oslobodjen duznosti lova. I dok se borio sa tom velikom tezinom na kraju udice, more se uzburkalo i bacalo pjenu, a kajak se propinjao i tresao, jer se ta koja je bila ispod borila da se oslobodi.
A sto se vise borila, to se jace zapetljavala. Sta god ucinila, nemilice ju je vuklo na povrsinu, vukle su je kosti vlastitih rebara.

Lovac se okrene i posegne za mrezom, pa nije vidio kako joj se celava glava uzdize nad valovima, nije vidio ni mala koraljna stvorenja kako se sjaje u dubini njezine lubanje, a nije vidio ni skoljkase na njezinim starim bjelokosnim zubima. Kad se okrenuo natrag sa svojom mrezom, citavo joj je tijelo, takvo kakvo je bilo, vec bilo izronilo na povrsinu, pa je sad na dugim prednjim zubima visjelo s vrha kajaka.

"Jao!" povika covjek, a srce mu spuzne u pete, oci mu se od uzasa skriju u dnu duplji, a usi mu se zazarise jarko crveno. "Jao"! zavristi, udarcem vesla zbaci je s prove, pa zavesla kao demon prema obali. Nije shvatio da mu je zapela za udicu, pa se jos vise uplasio jer se doimala kao da stoji na vrscima prstiju i ganja ga sve do obale. Kako god vijugao kajakom, ona je bila tocno iza njega, dah joj je kolutao po vodi u obliku pare, a ruke mahale kao da ga zeli scepati i odvuci u dubine.

"Jaaaao!" zatuli on dok je iskakao na tlo. U jednom koraku iskoci iz kajaka, zgrabivsi udicu, pa potrci, a koraljnobijelo tijelo Kosturke, i dalje zarobljeno njegovom udicom, zaklepece za njim. Bjezao je preko stijena, a ona ga je slijedila. Trcao je preko zamrznute tundre, a ona ga je slijedila u stopu.
Pretrcao je preko mesa izlozena da se osusi i zdrobio ga u komade
pritisnuvsi ga svojim muklucima.

Citavim je putem drzala korak, ustvari zgrabila i nesto smrznute ribe dok ju je vukao za sobom. Zagrizla je u nju, jer nije se gostila vec dugo, dugo vremena.
Napokon, muskarac dospije do svoje kuce od snijega i zaroni ravno u tunel te se na rukama i nogama odvuce unutra.
Dascuci i jecajuci lezao je tako u mraku, srca poput bubnja, mocna bubnja.
Napokon siguran, joj, siguran, da, siguran, hvala Bogovima, Gavranu, da hvala Gavranu, da i blagorodnoj Sedni, siguran...napokon".

Masja : Za sad zvuči kao priča o posesivnosti

Zamislite, kad je upalio svoju svjetiljku od kitove masti, a eno nje - toga -kako lezi u hrpi na njegovu podu od snijega, pete preko ramena, koljena u rebrima, stopala u laktu. Nije poslije znao reci sto se zbilo, mozda je svjetlo svjetiljke ublazilo njene crte, a mozda je on tek bio usamljen muskarac. No, osjeti neku blagost u svome dahu i polako ispruzi umrljane ruke, pa je stade oslobadjati udice, govoreci joj blago kao majka djetetu.

"Joj, na, na, na". Prvo joj oslobodi prste na nogama, zatim gleznjeve.
"Joj, na, na, na. " Radio je i radio duboko u noc, sve dok je nije odjenuo u krzna da joj bude toplo. Kosturki su kosti bile namjestene onako kako kod ljudi i treba biti.

Posegnuo je u rukav za kresivom, pa je upotrijebio nesto kose da potpali jos vatre. Gledao ju je s vremena na vrijeme dok je uljio dragocjeno drvo svojega ribarskog stapa i ponovo namotao povraz.
A ona u krznima nije izrekla ni rijec - nije se usudila, da je lovac ne bi uzeo i bacio niz stijene, pa joj kosti do kraja razbio u komadice.

Muskarac je postao demljiv, pa se zavukao u koze za spavanje i uskoro usne. A kojiput se, dok ljudi spavaju, znate, iz oka oslobodi koja suza, ne znamo tocno kakav san to izaziva, ali znamo da je to san tuge ili ceznje. A to se dogodilo i nasem covjeku.

Kosturka ugleda suzu kako bljesti u svjetlu vatre, pa odjednom jaaaako ozedni. Zaklepece, skljocnu i dopuze do usnula covjeka, pa prisloni usta na suzu. Ta jedna suza bila je poput rijeke,a ona je pila i pila i pila dok nije utazila dugogodisnju zedj.

Dok je tako lezala pokraj njega, posegnu u zaspala muskarca i izvadi mu srce, taj mocni bubanj. Sjela je i lupala po objema stranama bubnja : Bum, bumm!...
Bum, bumm!

Dok je bubnjala, zapjeva: "Meso, meso, meso! Meso, meso, meso"!
Sto je vise pjevala, to joj se tijelo sve vise popunjavalo. Pjevala je za kosu i dobre oci i lijepe debele sake. Pjevala je razdjelnicu medju nogama i dojke dovoljno duge da obgrle toplinom, te sve ono sto zeni treba.

Kad je bila gotova, pjevanjem skine muskarcevu odjecu i uvuce se u krevet
zajedno s njime kozu o kozu. Vrati mu veliki bubanj, njegovo srce, u tijelo, i tako su se probudili, obavijeni jedno oko drugoga, zapetljani nocu, no sada drugacije, trajno i dobro.

Ljudi koji se ne mogu sjetiti kako je prvi put nastradala, kazu da su ona i ribar otisli i da su ih dobro hranila stvorenja koja je dobro poznavala tijekom svojega zivota pod vodom. Ljudi kazu da je to istina i to je sve sto znaju.

Lady of Rohan : Ne, nego prica o strahu pred emocijama.
Prvo sto osetimo je-strah, bez obzira da li smo muskarci ili zene.
Tek sledi tumacenje, nije mi jednostavno da ga sklopim u sazetu celinu,
a moracu.

Nesto od Klarisinog podugackog tumacenja ove price.
Zakljucak:

U ovoj prici postoje dvije preobrazbe, lovca i Kosturke. Modernim rjecnikom, lovceva preobrazba tece ovako nekako.
Isprva je nesvjestan lovac :"Bok, to sam samo ja.
Dosao sam u ribolov i gledam svoja posla".
Zatim je prestrasen lovac u bijegu:
"Sto? Mene hoces? Joj, mislim da moram ici". Sad se premislja i pocne raspetljavati svoje osjecaje, po pronalazi nacin komunikacije s njom :
"Osjecam kako mi privlacis dusu. Tko si ti uistinu, kako si sazdana"?

Zatim spava:"Imat cu povjerenja u tebe. Dopustit cu da se pokaze moja bezazlenost". Tako se otkriva suza duboka osjecaja koja je krijepi :
"Toliko sam te dugo cekao".
Posudjuje svoje srce da je stvori u potpunosti:
"Evo, uzmi moje srce i ozivi se u mojem zivotu".
I tako je lovcu-ribaru uzvracena ljubav. To je tipicna preobrazba covjeka koji uci voljeti.
Preobrazba Kosturke pomalo je drugacija. Isprva, kao priroda zivot/smrt, navikla je na zavrsetak veze sa ljudima odmah nakon sto je ulove. Nije ni cudo da ce toliko blagosiljati onoga koji ce se potruditi za nju, jer je navikla na to da ljudi prerezu konopac i pojure na obalu.

Prvo je odbace i istjeraju.Zatim je slucajno uhvati netko tko je se boji. Pocinje se vracati u zivot iz svojega nepomicna stanja, jede, pije od njega koji ju je podignuo, preobrazava se s pomocu snage njegova srca, s pomocu njegove snage da se suoci sa njom. Od kostura se preobrazava u zivo bice. On voli nju, a ona njega. Ona mu daruje moc, kao sto on daruje njoj. Ona, veliko kolo prirode, i on, ljudsko bice, sada skladno zive jedan s drugim.

Vidimo iz price sto smrtna sila trazi od ljubavi. Ona trazi njezinu suzu, njezine osjecaje i njezino srce. Trazi da vodi ljubav sa njom.
Priroda zivot/smrt trazi od ljubavnika da se odmah suoce sa tom prirodom, da ne uzmicu pred njom, da je ne zavaravaju, da se medjusobno povezu jace nego da su samo 'zajedno', da im se ljubav temelji na zajednickome znanju i snazi da se suoce s tom prirodom, da je vole i da plesu zajedno sa njom.

Kosturka plesom stvara bujno tijelo za sebe. To tijelo koje Kosturka ispjeva funkcionalno je na sve nacine: ne radi se tu o komadima i dijelovima zenskog mesa koje neki u nekim kulturama obozavaju, nego o citavom zenskom tijelu, tijelu koje moze hraniti dojencad, voditi ljubav, plesati i pjevati, radjati i krvariti, a da ne umre.

Pjevanje mesa na svoje tijelo uobicajen je narodni motiv.
U africkim, papuanskim, zidovskim, hispanskim i inuitskim pricama kosti se pretvaraju u osobu. Astecka Coatlique stvara zrele ljude iz kostiju mrtvih u podzemnom svetu. Tlingitski saman pjevanjem svlaci odjecu sa zene koju voli.
U pricama diljem svijeta pjevanje dovodi do carolija. Pjevanje donosi povecanje. U Skandinaviji, medju Keltima i u predjelima oko Sjevernog pola price govore o zenama koje po volji mogu stvarati svoja tijela.

Vidimo iz price da je davanje tijela jedna od poslednjih faza ljubavi.
To je onako kako treba biti. Dobro je svladati prve faze upoznavanja sa prirodom zivot/smrt, a tek onda uci u dozivljaje tijelom o tijelo.
Uvijek upozoravam zene da se ne upustaju sa ljubavnikom
koji bi htio s faze slucajnoga ulova prijeci na fazu davanja tijela.
Inzistirajte na svim fazama. Tada ce posljednja faza doci sama od sebe, vrijeme tjelesnoga jedinstva doci ce u pravi trenutak.

Kad jedinstvo zapocinje tjelesnom fazom, proces suocavanja sa prirodom zivot/smrt, moze se jos uvijek obaviti poslije...no trebat ce mnogo vise odlucnosti. To je tezi posao, jer ego uzitka moracemo odvuci od karnalnoga kako bismo mogli obaviti rad na temeljima. Psic u Manaweeju upozorava na to
koliko je tesko upamtiti pravi put kada nam uzici prebiru po zivcima.

Dakle, voditi ljubav znaci spojiti dah i tijelo, duh i tvar, jedno se slaze sa drugim. U nasoj se prici dogadja parenje smrtnoga i besmrtnoga, a to vrijedi i za trajnu ljubavnu vezu.
Postoji besmrtna veza izmedju dviju dusa, koju ne mozemo dobro opisati, pa cak niti odluciti, no koju duboko dozivljavamo. Postoji predivna prica iz Indije u kojoj smrtnik udara u bubanj kako bi vile mogle plesati pred Bozicom Indrom.
Za tu uslugu bubnjaru dodjeljuju vilu za zenu. Tako nesto postoji i u ljubavnoj vezi; nagrada se dodjeljuje onom muskarcu koji ce uci u kooperativnu vezu s carstvom zenske psihe, sto za njega predstavlja tajnu.

Na kraju price, ribar se s prirodom zivot/ smrt nalazi dahom o dah, kozom o kozu. Sta to znaci, razlikuje se od muskarca do muskarca. Jedinstveno je
i kako dozivljava produbljivanje njezine veze sa njim. Znamo jedino da moramo
poljubiti vjesticu kako bismo mogli voljeti. I jos nesto. Moramo voditi ljubav s njom.

No, prica nam takodjer govori kako uci u kooperativnu i bogatu vezu sa onim cega se bojimo. Ona je upravo to cemu on mora pokloniti svoje srce.
Kad se muskarac sjedini s Kosturkom, priblizava joj se koliko je god moguce, a to ga maksimalno priblizava i njegovoj ljubavnici. Kako bismo pronasli tu uzvisenu zivotnu i ljubavnu savjetnicu, moramo samo prestati trcati, nesto raspetljati, milosrdno se suociti sa ranom i vlastitom ceznjom, te u taj proces unijeti citavo svoje srce.

Dakle, na kraju, u stvaranju vlastita tijela, Kosturka izvodi citav proces stvaranja, no umjesto da zapocinje kao dijete, ona pocinje kao kostur i stvara meso svojega zivota. Ona poducava muskarca kako stvoriti nov zivot. Pokazuje mu da je put srca ujedno put stvaranja. Pokazuje mu da je stvaranje niz rodjenja i smrti. Poducava ga samozastita nista ne stvara, da sebicnost nista ne stvara, da nista ne proizlazi iz zadrzavanja i vristanja. Pustanje, davanje srca, velikog bubnja, velikog instrumenta divlje prirode, jedino to dovodi do stvaranja.

Ljubavna veza je zamisljena da funkcionira tako da se partneri medjusobno preobrazavaju.
Njihova se snaga i moc razmrsuju, dijele. On joj daje bubanj srca.
Ona mu daje znanje o najslozenijim ritmovima i osjecajima koje moze zamisliti.
Tko zna sto ce zajedno uloviti?
Znamo samo da ce imati hrane do kraja zivota.

Kosturka je rodjaka Sedne

Motiv Kosturke slican je Sedni, jos jednom liku zivot/smrt iz inuitske mitologije. Sedna je velika izoblicena Bozica stvaranja koja zivi u inuitskom podzemlju.
Sednin otac bacio ju je preko ruba kajaka, jer je za razliku od drugih pokornih kceri plemena, pobegla sa psecim muskacem. Kao i otac u bajci Bezruka djeva, Sednin otac odsjekao joj je ruke. Prsti i udovi potonuli su joj na dno mora, gdje su se pretvorili u ribe, tuljane i druge oblike zivota koji otada hrane Inuite.

Preostali dio Sednina tijela isto je tako potonuo na dno mora.
Tamo se pretvorila u kosti i dugu, dugu kosu. Prema inuitskom ritualu,
zemaljski samani plivaju k njoj na dno, donose joj hranu u znak mira kako bi stisali rezanje njezina psecega supruga i cuvara.
Samani joj cesljaju dugu, dugu kosu i pjevajuci je mole da izlijeci dusu ili tijelo osobe koja je na obali, jer ona je velika angakok, carobnica, ona predstavlja velika Sjeverna vrata zivota i smrti.

Sta znaci prihvatiti Gospu Smrt u ljubavi?

Dio svake zene i svakog muskarca odupire se, znajuci da smrt mora imati udjela u svim ljubavnim odnosima. Pretvaramo se da mozemo voljeti, a da ne umru nase iluzije o ljubavi, pretvaramo se da mozemo nastaviti, a da ne umru nasa povrsna ocekivanja, pretvaramo se da mozemo napredovati, a da nasa najdraza uzbudjenja nikada ne umru.
No u ljubavi se se u psihickome smislu sve rastavlja, sve. Ego ne zeli da bude tako. Pa ipak, to je kako treba biti, a osoba duboke i divlje naravi ne moze zanijekati da je taj zadatak privlaci.

Sto umire? Umiru iluzije, ocekivanja, pohlepa za posjedovanjem svega, za zeljom da sve bude samo lijepo, sve to umire. Buduci da ljubav uvijek izaziva silazak u prirodu Smrti, jasno nam je da su potrebne silna snaga Sebstva i dusevnost da bismo usli u takvu obavezu. Kad se obvezemo na ljubav, obvezujemo se i na ponovno ozivljavanje Kosturke i svega njezina ucenja.

Kad se tek susretnu sa Kosturkom, vecina ljudi bi najradije otrcala brzinom vjetra
i to sto dalje je moguce. Trcanje je dio procesa.
Trcati je ljudski, samo ne predugo i ne zauvijek.