Čudovišta i životinje iz bajki kao jedinstvene tvorevine ne postoje u pravoj zbilji ; priroda ih nikad nije nigdje rodila. Ali duša, u svojim pokušajima da adekvatno prikaže svoje često silovito biće koje pripada različitim područjima, nije se odrekla ni tih uvijek uzbudljivih tvorevina svojih sila.

Takve likove poznaje svatko iz egipatske, babilonske ili grčke mitologije - to su sfinge, bogovi s glavom kopca i šakala, čovjek-bik i čovjek-lav, divlji rod kentaura; gotovo pučke su zavodničke sirene, djevice blistavog ribljeg tijela, ali i Pan kozjih nogu i odvratne harpije ptičjeg tijela. Bocklin, slikar čije se fantazije nadovezuju na niz likova antike, nije mogao odoljeti, a da u tobože realističkom stoljeću i sam ponovo ne stvara ta bića, da bi im tako dao sjaj ljepote u bojama. On je, dakako, jedva obuhvatio tajanstvenost i opasnost tih svojih slikarskih tvorevina sna. Današnji su ljudi stoga još zaprepašteniji kad se u krupnim snima pojavi nešto čudovišno pred njihovom sitnom egzistencijom. Ono zaista izranja iz najdubljih slojeva psihe. Likovna je stvaralačka snaga psihe u tim bićima ujedinila ono što je obično jedno od drugoga odijeljeno: čovjeka i životinju, ponekad i čovjeka i stablo.

Izranjanje, pojavljivanje čudovišta nagoviješta krupne sadržaje koji su, dakako, daleko od svjesnog. U tim životinjama bajki skupljaju se duboke i često divlje sile duše u lik nabijen energijom, one su neshvatljivi i nepojmljivi život. One i ne pripadaju našem svjesnom svijetu kao ni šumski div ili čovjek-zmij a ili indijski bog-slon.

Tumačenje neljudsko-ljudskih likova nije lako. Njihovo značenje može se shvatiti samo intuitivno i s pomoću mitologija u kojima je njihova prava postojbina. Moglo bi se, dakako, naslutiti što je čovjek-lav, ako se shvati simbol lava i ako se poznaje priroda snažnog čovjeka! Oba se ta pojavna lika uzajamno prožimaj u i postaju jedan jedinstveni lik. Snivač može samo ustanoviti da je u njemu budno nešto značajno u obliku koji još ne pripada carstvu čovjeka, ali više ni carstvu životinja.

U toku analitičkog savjetovanja pretvaraju se ta čudovišta malo-pomalo u zbiljske poznate životinje i prave ljude. Time se oslobađa i vraća svijesti snaga koja je držala na okupu onu zapanjujuću i zaštrašujuću tvorevinu. Rezultat toga procesa je jačanje ličnosti.

Čovjek nije posve načistu s morskom djevicom; ona je u tome snalažljivija i mami ga kao vodena vila - »ona ga je upola privlačila a on je upola tonuo« - u carstvo nesvjesnih voda. Ali ako se ona pretvori u pravu ženu ili ako u vodi zaista pliva riblje biće, snivač će razabrati da je to »ribljokrvni« čarobni lik duše, da je to »anima« u njemu samom. Time se on oslobađa opasnosti da protiv svoje volje bude začaran. Napolju živi ono što pripada izvanjskome, unutra prebiva ono što kao svojevrsna tvorevina ima svoje neosporno, mada neshvatljivo pravo da prebiva u nedostižno dubokom carstvu psihe.

Među čudovišta ubraja se i zmaj. On ipak ima, možda još samo kao sjećanje na posljednje saurije, u životinjskom carstvu sadašnjosti u krokodilu manje opasnu, u gušterima svoju bezazlenu sliku i priliku. Kad se u snu pojave obje te životinje, tad je zmaj u blizini.

Danas više nema junaka koji ubijaju zmajeve, koji - spasivši svojim pothvatom sebe ili nekog drugog, ali i sami dovedeni u opasnu situaciju - prolaze našim danima slavljeni zbog svoga junaštva, ali snivač ipak mora u ponekom snu podnijeti pogled na tu čudovišnu životinju ili se s njom upustiti u borbu.

Zmaj je praiskonski lik najstarije, najhladnokrvnije vitalnosti, slika života proždrljiva karaktera koji prastar kao lik daleke prošlosti stanuje u svojoj spilji povrh svijetlih životnih putova. Dok još u nama nema mosta za prijelaz do nesvjesnog, zmaj često predstavlja baš samo to nesvjesno. Tko je već vidio i doživio mnogo tokova sudbine, taj zna
koliko su mnoštvo ljudi progutali njihovi vlastiti nesvjesni nagoni, požude i kompleksi. Oni su predani na milost i nemilost praprirodi u sebi. životna borba sa zmajem na individualnoj razini završit će najčešće pobjedom samo za onoga tko se upusti u borbu s psihičkim silama. Tada čovjek osvaja dio sila, dio energije nesvjesnog koji mu se stavlja na raspolaganje za značajno stvaralačko svladavanje života. Tad je čovjek stekao blago koje, prema svim saopćenjima mita, čuvaju zmajevi; oslobodio je djevicu psihu kkoju zmaj nije htio pustiti na slobodu. Borba sa zmajem je i simbol pravog odrastanja; zmaJ kojega treba pobijediti znači gdjekad i majku koja ne može svoju djecu pustiti iz
zagrljaja svoje nasilne, sebične ljubavi. Zmaj može u usporedbenom
smislu značiti i prastaru »tradiciju« koja svojim oštrim zubima hvata i guta sve što je mlado, stvaralački novo.

Ljudi su u velikom zelenom zmaJu nazirali i vegetativni život prije svakog razlikovanja dobra i zla. Njemu je bujno rastenje samo po sebi razumljivo, jednako kao i nemilosrdno uništavanje. On stoga može značiti i divlju vegetaciju i razaralačku poplavu. Prije nego što je neki snivač shvatio i prije nego što su liječnici spoznali da će njegov životni suputnik, zahvaćen neizlječivom, strašnom bolešću, godinama polako umirati, znala je njegova duša o približavanju zajedničke strahote. Snivač je vidio kako veliki zeleni zmaj polako guta jedan lik. Vjerovao je da na njegovu licu prepoznaje crte dragog čovjeka, pomišljao je na pomoć, ali je ipak i sam znao da nitko ne može zaustaviti djelovanje te strašne prirode; on se s tim morao pomiriti.

ERNST AEPPLI

S NJEMACKOG PREVEO DRAGO PERKOVIĆ